Laž duga 30 godina

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Dan proglašenja Crne Gore Ekološkom je dan za sramotu. Ne za slavlje.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Crna Gora je zemlja koja je s tako malog prostora i s toliko malo stanovništva uspjela da postane glavni kandidat mjerljivosti laži za SI (međunarodni sistem jedinica). Laži su mjerljive – to je naša inovacija. To što su ugodne za život ne znači da sa njima treba da se ponosimo. Najduža laž za Ginisa je naše ubjeđenje da smo zemlja čojstva i junaštva. Primjere smo pretvorili u dogmu. A dogme su vrlo opasne.

Gledao sam priloge sa proslave 30 godina proglašenja Crne Gore Ekološkom državom. Prvo što mi je zasmetalo jeste sto, sa zlatnim nitima, filigrantski obrađen za predsjedavajućeg. Gomila floskula, gomila praznih riječi i gomila plastike. Gomila ukrasa na reverima poslanika, dominantno muških, nije bila ekološka. Ukrasi na stolu predsjedavajućeg koji su zlatne boje nemaju veze s ekologijom. Imaju veze sa zlatom. Imaju veze sa zlatnim teletom. Imaju veze sa rudnicima zlata koji ostavljaju pustoš u prirodi zarad našeg kićenja.

Nikada nijesmo naučili lekcije. Belgija je gori primjer od Njemačke. To što su napravili narodu Konga izrabljujući kaučuk je gore od gasnih komora Aušvica. Šezdesetih godina u zoo vrtu ste u Belgiji mogli u kavezu da gledate crnačku djecu. Oni možda i jesu bili kanibali. Možda! Ali to ne znamo. Ili je samo možda dobra propaganda korporacija i sistema koji otima tuđe i navodno želi da im donese spas helikopterima hrišćanstva. Ali su živjeli s prirodom. Kao i Indijanci u Americi, koji su od prirode uzimali šta im treba. Ne preko!

Dan proglašenja Crne Gore Ekološkom je dan za sramotu. Ne za slavlje. Tog dana smo proglasili laž koju nijesmo mogli da pretvorimo u istinu. Ne, ne, ne… Te 1991. godine mi smo opet nastavili da živimo kult smrti. Koji je jedini naš kult. Jer nema života bez vaskrsnuća – reče Njegoš. Ali narod koji je navikao da se igra kostima može da ima samo kosti. To je pokazala Marina Abramović na Bijenalu u Veneciji dok je pokušavala od krvi da ih opere. Zato nije preselila New York u Cetinjski Obod. Jer bi konceptualna umjetnica doživjela da ona plače gledajući u oči ljudima. Ljudima s ovih prostora. I konceptualnost bi se srušila.

Fabrika čokolade, fabrika industrijske konoplje, žičara Kotor – Lovćen… Perfektne laži nesposobnih koji su ne samo Cetinje, nego svaki grad u Crnoj Gori napravili nekropolisima – gradovima mrtvih ljudi. Sve u skladu sa kultom kostiju. Kao da ne postoji mišić. Kao da nema duše.

Samo balvanski sistemi mogu da sijeku svoje šume. I da ih jeftino daju sistemima koji su zabranili sječu šuma. Onda nam oni prodaju finalne proizvode za mnogo više novca. I što je najbolje – budemo oduševljeni kako je lijep namještaj koji se pravi od drvenog otpada naših šuma. Kako su lijepi i ukrasni paneli od impregriranog otpada od naših uništenih šuma.

Da li možete da zamislite slavlje nakon 30 godina, ali pravo slavlje sa pravim rezultatima? Poslanici u bijelim togama od pamuka, koji je ubran na poljima pamuka golom rukom i sa lovorovim vijencima na glavama? Pa poslije osuše lovorove listove i kuvaju pasulj. Ja mogu. Oni ne mogu. Pa zamislite Predraga Bulatovića u bijeloj togi, s lovorovim vijencem na glavi, koji se zaplače jer je prije 30 godina bio na istom mjestu i stvarao istoriju, kao vizionar, a suze mu se saberu s Žabljaka i sastave se sa suzom Evrope – Tarom, koju uništismo deponijama. E to je već horor pomisao. Čovjek je trebao da kaže kako su pokrali Narodnu slogu. Jer ekologija im je samo poslužila kao reklama. Ono što nije bila reklama jesu bili rat, pohara Konavala, osvajanje Dubrovnika, krađa frižidera, video rekordera, televizora, namještaja, stoke, paljenje, deportacije, droga, cigarete, šverc goriva, oružja… smrt – jer kosti su najbitnije!

Održivi razvoj jedne zemlje je prevashodno i upravljanje otpadom. Ne samo komunalnim. Ne samo plastikom – tu su i konstantni zagađivači vazduha, rijeka – koji utiču na zdravlje jedne zajednice. A tim ćemo se posebno baviti.

Ovaj tekst neka bude uvodni u ono što se zove održivi razvoj jedne zemlje. Pa učite i prepisujte.

Zlatne niti jedne laži možemo pretvoriti u lovorov vjenac jedne male zajednice koja može postati najveća u Evropi.

Čitajte više