100 dana vlasti u globalnom kontekstu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Prvo “priznaš” da nisi sam sposoban upravljati deponijem, a onda i da nisi sposoban nadzirati one s kojima si potpisao ugovor o upravljanju.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Nakon nekoliko desetljeća uništavanja kompetencija i kapaciteta javnih uprava i birokracija, nove pandemijsko-ekonomske okolnosti iziskuju aktivniju ulogu države i samim tim i spomenute kompetencije i kapacitete. Možemo! je u Zagrebu preuzelo vlast točno u tom “raskoraku” i njihovi će napori koincidirati s ideološkim promjenama na globalnoj razini. A to sa sobom nosi i nove izazove makar se radilo samo o upravljanju jednim gradom.

Svi smo im izravno svjedočili ili čitali u “ispovijestima” na društvenima mrežama ili u medijima priče o birokratskim bizarnostima i logičkim nedosljednostima javne uprave ili državne birokracije. Ti se primjeri toliko naglašavaju da postaju “dokazi” inherentne nespobosobnosti javne birokracije kao takve. I kao takvi “dokazi” funkcioniraju u javnosti kao legitimni razlozi za gašenje velikog dijela birokratskog i uopće državnog aparata ili za prepuštanje tih poslova privatnim subjektima u nekom obliku autsorsanja. Međutim, iz nekog razloga, bizarnosti vrlo često ne nestaju izdvajanjem određenih funkcija i njihovim prepuštanjem tržištu.

Najnoviji primjer stiže iz Beograda. Glavna vijest ovog ljeta koja je stigla iz srpskog glavnog grada ticala se požara na deponiju u Vinči. Tamo je gorjelo nekoliko dana i inače loša kvaliteta zraka u Beogradu dodatno se pogoršala. Deponijem u Vinči ne upravlja gradska vlast već konzorcij koji čine jedno francusko, jedno japansko poduzeće i njihovo zajedničko poduzeće. Prava na upravljanje stekli su Ugovorom o javno-privatnom partnerstvu i pritom se obvezali na izvršavanje sanacije i izgradnju postrojenja za proizvodnju energije iz otpada. No, sam požar je pokazao određenu “nonšalanciju” u upravljanju i naveo kritičare da krivca traže upravo u tom Ugovoru i konceptu javno-privatnog partnerstva. Vlast je trebala nekako odgovoriti i smislila ingeniozno rješenje: odlučili su angažirati privatnu firmu koja će nadgledati provedbu stavki ugovora. Dakle, prvo “priznaš” da nisi sam sposoban upravljati deponijem, a onda i da nisi sposoban nadzirati one s kojima si potpisao ugovor o upravljanju.

Situacija u kojoj privatna firma za državu nadgleda drugu privatnu firmu koja obavlja poslove za državu nije plod izostanka kognitivnih kapaciteta bilo kojeg od spomenutih aktera. Naime, proces likvidacije kompetencija javne uprave i javnih poduzeća, sastavni je dio promjena u procesu akumulacije kapitala u posljednjih nekoliko desetljeća. Uslijed zaoštravanja konkurencije i manjka investicijskih prilika u “standardnim” tržišnim sektorima, kapital se okrenuo javnoj upravi i javnim resursima. Pod izlikom nesposobnosti i pritiskom lobističkih grupa i međunarodnih organizacija, vlade su prepuštale dijelove javnog sektora tržištu: od školstva i zdravstva do različitih dijelova birokratskog aparata. Time se nije samo otvorio prostor za investicije već su te investicije i puno sigurnije od otvorenog nadmetanja na tržištu. Čest je slučaj javno-privatnih partnerstava u kojima je država obavezna nadoknaditi eventualni manjak prihoda: na primjer, autocestom u koncesiji prođe manje vozila nego što je “planirano”.

Uništavanje javnih kapaciteta

No, vlade se diljem Europe nisu zaustavile samo na prepuštanju upravljačkih ili birokratskih ovlasti privatnim partnerima. Sve češće privatne kompanije, u prvom redu velike konzultantske kuće, sudjeluju izravno u ekonomskom planiranju koje se sastoji od izrade proračuna i pisanja razvojnih strategija, dakle političkoj aktivnosti par excellence. Najbolji primjer za te prakse je EU fond za oporavak koji iziskuje planiranje i alokaciju sukladno društvenim i ekonomskim potrebama. Bilo bi za očekivati da u ministarstvim financijama i ostalim srodnim ministarstvima postoje kadrovi koji taj posao mogu obaviti i da je posao koji obavljaju izraz donesenih političkih odluka o prioritetima. Međutim, čini se da i je taj posao u nezanemarivom broju država autsorsan velikim konzultantskim firmama, pogotovo Velikoj četvorci koju čine: Deloitte, Ernst & Young, KPMG i PwC. Na primjer, u Španjolskoj su sve četiri firme angažirane za izradu planova za NextGen fondove Europske unije. I to dok je na vlasti socijaldemokratska vlada.

Dakle, očito je riječ o procesu koji nagriza javne uprave i njihove kapacitete i kompetencije. No, istodobno se u svjetskoj ekonomiji i politici događaju promjene koja iziskuje kapacitete i kompetencije državnih kadrova i javne uprave. Pandemijski izazovi ponovo su vratili državu u središte pažnje, a ekonomsko planiranje i industrijske strategije lišili anakronističkih epiteta. Naravno, moćnije države imaju veći manevarski prostor, ali promjena ideološke klime i rasprostranjen stav po kojem je neoliberalizam došao svom kraju, ali nitko ne zna što slijedi, prisilit će i manje države na barem pokušaje u mijenjanju kursa. Iako se ta promjena klime sporo prelijeva u hrvatske javne rasprave nedvojbeno će obilježiti i mandat Tomislava Tomaševića i stranke Možemo! na vlasti u Zagrebu. Bilo da se radi o “prilagođavanju” ovdašnjem prijevodu ideoloških promjena bilo da ih sami upregnu u legitimacijske obrasce.

Nekidan se obilježilo famoznih 100 dana od preuzimanja vlasti što je i vlasti i medijima poslužilo kao inspiracija za rekapitulaciju. No, treba napomenuti da je u slučaju Tomaševića i suradnika izostao taj aspekt demokratskog bontona koji kaže da se vlast “ne dira” prvih sto dana. Svjedočili smo nizu napada već od prvog dana, a predvodio ih je uglavnom Jutarnji list. Novu se vlast prozivalo za sitne proceduralne greške i upiralo u bizarne sukobe interesa, a pritom se za komentar redovno pozivalo bivše Bandićeve kadrove u gradskoj upravi. Pojavljivale su se i kritike s ljevice, uglavnom vezane za slučaj agencijskih radnika i protokol obilježavanje Oluje, no one su, simptomatično, ostale kratke za mejnstrim pažnju. Dio problema sigurno leži u kriterijima koji su se uspostavili za ocjenu nove zagrebačke vlasti, a njima je vlast specifičnom samopromocijom i pridonijela.

Međunarodna klima

Ti kriteriji gotovo da i nisu politički već više sliče školskim kriterijima pri davanju ocjena: došao je talentirani đak s Cambridgea u našu školu pa da vidimo što zna. Postoje neki objektivni problemi za koje svi znamo kao što su stanje proračuna i upravljačkih kadrova i njihovo rješavanje u sebi ne sadrži političko-ideološki ulog. To bi trebao napraviti svatko tko dođe na vlast nakon Bandića. I tako svi zajedno procjenjujemo uštede i javne natječaje kao da se radi o univerzalnim lijekovima koji će riješiti sve probleme i usput eliminirati politiku kao takvu. Čak se i pri biranju stavki za uštede pažnja javnosti ne vodi pozadinskim ideološkim kriterijima već se sve stavlja u navodno zdravorazumski okvir. S vremenom će, naravno, svi ti pozadinski kriteriji nužno igrati važniju ulogu, i zato za procjenu vladanju gradom valja pričekati.

Kritički komentari nove vlasti na ljevici uglavnom se tiču ušteda i ponavljanja kako je financijska situacija teža nego se očekivalo. Ti su komentari često zasnovani na površnom prevođenju grčke situacije iz 2015. u današnju zagrebačku i svako se spominjanje štednje tumači kao napad na radničku klasu. Kao da se ne može uštedjeti na društveno nekorisnim troškovima. Nešto sugestivniji indikator budućih politika izgleda očita sklonost tehnokraciji i ekspertizi. Jasno je da se radi o velikom i kompleksnom sustavu i da su potrebni različiti stručnjaci neokaljani koruptivnim rabotama, ali teško se oteti dojmu da je profil na LinkedInu važniji od radničkih iskustava i interesa u Holdingu. Pitanje je koliko je moguća politička kontrola nad tim kadrovima i njihovim navodno neutralnim upravljačkim preferencama.

No, da se vratimo na početak priče, kapacitete i kompetencije te promjenu ideološke klime. Svakako valja pozdraviti Tomaševićevo inzistiranje upravo na jačanju tih kapaciteta i kompetencija. Povodom 100 dana vlasti je izjavio da u gradskoj upravi i poduzećima sjedi niz stručnjaka kojima samo treba dati autonomiju, osloboditi ih političkog presinga i da rezultati sigurno neće izostati. Također, najavljeni su brojni povratci autsorsanih djelatnosti pod okrilje Grada. Ako se te najave obistine i ako one rezultiraju dostupnijim i kvalitetnijim javnim i socijalnim uslugama, onda će mandat već biti uspješan. Ali postoji i jedna ideološka zamka koja se nerijetko spominje u međunarodnim analizama promjene ideološke klime. Naime, Bidenova administracija, a i druge, krenule su u ambiciozne pothvate koje je, doduše s drukčijim prioritetima, uglavnom promovirala ljevica. A paradoks je taj da su krenuli u te pothvate upravo zato što ne postoji prijetnja s ljevice, konkretnije od organizirane radničke klase i mogu se baviti državnim ulaganjima gotovo pa neopterećeno, manje-više usklađeno s interesima (frakcija) kapitala.

Drugim riječima, vrlo je izgledno da se kroz koju godinu standardni okvir rasprava javno/tržišno nešto omekša i da se postavi u nešto drukčije ideološke okvire. Mi ćemo sigurno kaskati, ali nije nemoguće da možemo bude prisiljeno braniti svoje poteze u nešto drukčijoj ideološkoj konstelaciji. Pogotovo ako se ambicioznije krene na nacionalnoj razini.

Čitajte više