Pitanje jezičkog identiteta na Balkanu je pitanje percepcije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Narodni poslanik dr. Jahja Fehratović je istakao da je stava da svaki narod ima pravo onako kako je za njega najbolje uređivati svoja unutarnja pitanja, posebno pitanja koja se tiču nacionalnog identiteta.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Poslanici Skupštine Srbije počeli su sednicu, na čijem dnevnom redu je Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličnog pisma. Taj zakon, koji je u skupštinsku proceduru upućen po hitnom postupku, ima jedanaest članova i uređuje širu upotrebu srpskog jezika i mjere za zaštitu ćirilice kao matičnog pisma.

Narodni poslanik dr. Jahja Fehratović je komentirajući ovaj zakon istakao da je stava da svaki narod ima pravo onako kako je za njega najbolje uređivati svoja unutarnja pitanja, posebno pitanja koja se tiču nacionalnog identiteta.

“Na osnovu toga Srbi imaju pravo uređivati i pitanje svog srpskog jezika onako kako smatraju da je najbolje za njih kao što i mi pripadnici drugih naroda u ovom slučaju ja kao Bošnjak smatram da moj bosanski jezik treba biti uređen onako kako mi bošnjaci i intelektualci i lingivisti iz tog korpusa također smatramo. Međutim, kao lingvist malo ću se obazrijeti na neka pitanja koja su nam zajednička u cijelom ovome sistemu a to jeste ovaj jezički utjecaj, kako je jezik živ organizam koji se ne može jednostavno i lahko ukrotiti, tako su i neminovni uticaji na njega i u korpusnoj lingvistici postoje dva pravca borbe sa tim utjecajima, jedan koji je profiliran u engleskom jeziku, sistem otvorenosti gdje oni svaku novu riječ iz bilo kog jezika, iz bilo kog podeblja, kulture da dođe, prisvajaju kao riječ ili kao korpus, lingvistički korpus engleskoga jezika i zato postaju dominanti u svjetskoj baštini, i drugi koji je zatvorenoga tipa, koji se pokušava poritanstvom očuvati, sačuvati i odbraniti od takvih utjecaja što je u današnjici jako teško ili skoro nemoguće. Na našem prostoru svi mi imamo zajedničkih jezičkih crta, zajednički razvojni put i zajedničku historiju jezičke evolucije, tako je i ćirilica kao opće slavensko pismo baština svih onih koji imaju u sebi južnoslavenskih damara i naravno da je ona podjednako standardno prihvaćena, recimo u bosanskom jeziku kao i latinično pismo. Jedno od pitanja koje želim postaviti jeste da se ovdje ovim zakonom tretira da će prema zakonu biti prema standardnome normativnome srpskom jeziku, u svim pravopisima srpskoga jezika stoji da su i ćirilica i latinica ravnopravna pisma u srpskom jeziku, kao što su ekavski i ijekavski izričaji ravnopravni, pa da li će ovo dovesti do toga da se mijenja postojeći pravopis, pravopisna norma koja je zakonomjernost kada je u pitanju jezički izričaj ili će izazvati neke drukčije reperkusije. Dakle to je jedno od pitanja koje mene kao lingvistu interesira i koje će biti vrlo zanimljivo kako će se u narednom periodu ono raslojavati.“

Istakao da pitanje jezičkog identiteta kod nas na Balkanu jeste pitanje i percepcije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

„Percepcije da li ćemo se odricati svog onog kulturnoga nasljeđa koje nam je bilo zajedničk, koje je nastojalo i prije 20. stoljeća tijekom 19. vijeka ali u cijelom 20. stoljeću i na latinici i na ćirilici i na ekavici i na ijekavici i koje je podrazumijevalo prožimanje pisaca, pa onda imate recimo pisce koji su srpske nacionalnosti, koji su živjeli i stvarali pisali u Hrvatskoj, u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini, koji su svoje djelo napisali na latinici i na ijekavskom izričaju, isto kao što imate pisce Bošnjake koji su pisali na ćirilici i na ekavskom izričaju i to je po meni i po stanovima svih relevantnih zajedničko kulturološko nasljeđe i prosto je nemoguće razdvajati i rastakati jer svaki vid puritanizma jezičkog koji je bio pokušavan na ovim prostorima, završio je neslavno. Kolega je spominjao Mešu Selimovića oko koga se mnogi spore a ja znam za jednu situaciju kada na ovu opasku gdje je jedan najveći srpski pisac Alija Isaković odgovara ako je tako onda najveći srpski roman počinje sa Bismillahi Rahmani Rahim, u ime Boga Milostivog Samilosnog. Dakle, kur’anskim citatima, hoću reći da je sve prožeto na Balkanu, da smo mi kulturološki prožeti i da to trebaju biti naše prednosti, naša bogatstva i naša zajednička vrijednost a u svakom slučaju onako kako je najbolje za srpski narod, tako će većina odlučiti a mi pripadnici nacionalnih zajednica borimo se za unapređenje, za poboljšanje i očuvanje stečenih prava koja su nam zakonima zagarantirani u ovoj državi i koja kao pripadnicima nacionalnih manjina nam omogućavaju da se i u službenoj upotrebi i u neposrednoj komunikaciji iskazujemo, izražavamo na maternjem jeziku i oni pismom koje osjećamo bliskim a oba su pisma u bosanskom jeziku ravnopravna.“

Čitajte više