Nije dobro uvijek biti dobro

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Sa ovakvim zdravstvenim sistemom, terorom sreće i očekivanjima da smo u svakom trenutku dobro te stigmom koja prati psihičke poteškoće i dovođenjem ozbiljnih oboljenja u vezu sa džinima, dobro je da svi nismo počeli noću hodati po tuđim kućama.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Svako malo su u preduzeće dolazili prodavci različite robe, olakšavajući nam život kupovinom na rate. Jednom kada su cipele zagospodarile holom Sivog doma, mom kolegi Milanu supruga je sugerisala da ode i pogleda ponudu kako bi se, što bi naš narod rekao, „ponovio“. „Potpuno je svejedno u kakvim ću cipelama piti svoje piće“, bio je njegov odgovor. Ta najjednostavnija sublimacija Milanovog odnosa prema životu često je bila i moj kredo. Osim što je duhovito, može istovremeno spasiti i od brojnih razočarenja, sačuvati glavu, skoro k'o cipela.

Da sam za ovo znala u vrijeme srednje škole mogla sam govoriti kako je svejedno u kakvim ću cipelama dobijati svoje jedinice. Sreća pa mi škole koje sam pohađala (njih četiri tokom četiri godine) nisu sada blizu, da mi svakodnevni prolazak pored njih ne izaziva retraumatizaciju.

Zato prolazeći pored nekih drugih srednjih škola, svakog septembra sebi poluglasno kažem – ti više nikada nećeš morati ići u srednju školu. Iako izaziva kratkoročnu radost, ne pomaže da ponekada ne sanjam da sam se tamo vratila.

Razlog edukacijskog nomadstva nije bio posljedica izbacivanja iz škola, iako je bilo osnova, ali nije ni važno za ovu priču.

Vraćam se tome jer se ovih dana pitam da li bih uopšte poživjela da je tada bilo Instagrama, savršenih života i životnih učitelja. Umjesto toga, o kako to patetično i retro zvuči, bili su književni i omladinski časopisi. Među njima mostarski „Nepitani“ i sarajevski „Album“ koji su mi spašavali život.

Završiti četvrti razred gimnazije u Banja Luci bio je jedan od najvećih životnih izazova u mom cjelokupnom iskustvu. Jedinice su se redale jednakom brzinom kojom su se i podstanarski stanovi mijenjali.

Bližio se kraj godine i donosio sve manje vjere u izvjesnost sretnog okončanja školovanja. U pauzi maratonskog učenja uzela sam „Nepitane“ i pročitala jedan od najvažnijih tekstova u životu, onaj u kojem je pisalo kako je čovječanstvo svakako poput gnojne bubuljice koja samo što nije eksplodirala i kako je svejedno ako ti se zapetljala olovka u kosu pa ne možeš da je izvadiš. Ovo sa olovkom i kosom bio je jedan u nizu primjera zbog kojih nam treba biti svejedno, odnosno da prihvatimo da može i tako, ma koliko bilo društveno neprihvatljivo.

Nikada kasnije ljude iz „Nepitanih“, od kojih će mi neki postati prijatelji, nisam pitala ko je autor teksta. Kome da se zahvalim što mi je spasio život, što i sada na to pomislim u nekim sličnim situacijama kada rokovi prijete da će me ugušiti, pa mi se kosa doslovno i zapetlja od nečešljanja.

Danas sve mora biti dobro i svi moraju biti dobro. Uz teror mladosti mi godinama živimo teror sreće. Zahvaljujući tome razvila se cijela industrija unutar koje djeluju učitelji životnih vještina i instant motivatori čija se filozofija svodi na to da mislimo dobro pa će dobro biti.

Kako neće. Nemalo je osoba koje su sada po onkologijama, a zaista su mislile dobro, i sebi i drugima, radile pozdrav Suncu i pet Tibetanaca, boravile u prirodi i rijetko ili nikako jele crveno meso.

Šta mislite kako se osjećaju kada čuju da je sve u glavi, da su svojim načinom razmišljanja stvorile svoj karcinom? Jedino gore od toga je krilaticama pokušati ohrabriti osobe koje imaju problema s mentalnim zdravljem. Ako uvjeravate nekoga da je sve u sposobnosti pozitivnog mišljenja, onda osoba s kliničkom depresijom neće samo misliti o vlastitom oboljenju nego i o vlastitoj nesposobnosti „da pozitivno misli“, što sigurno neće voditi izlječenju.

Još manji će se boljitak desiti ako se osoba na korak do psihoze pridruži nekom od programa iz spektra – ja sve mogu samo ako to dovoljno jako želim.

Industrija sreće jedino može biti benigna za one s viškom novca koji nemaju nikakvih psihičkih poteškoća. Za njih je na primjer Ana Bučević osmislila vorteks ljetovanje na kruzeru koje košta 17 hiljada kuna. Kada su joj u javnosti prigovorili zbog visine vibrirajućeg aranžmana, Ana je odgovorila: „I sama sam u neimaštini reagirala na cijene, ali danas znam odakle je ta reakcija dolazila. Koliko je nešto za nas skupo ovisi isključivo o tome koliko imamo novaca, a ne koliko to nešto košta.“

Zvuči li vam poznato ova filozofija? Zahvatila je očigledno i oblasti van vorteksta.

Pored Ane i luksuzne potrage za srećom imamo razne domaće inačice potrage za srećom za siromašne na kojima koliko sutra mogu ubrzati nečiju maniju, ako im naprimjer klijent postane osoba s bipolarnim poremećajem u predmaničnoj fazi. Riječ je o ljudima koji tada sebi nerijetko pripisuju božanske i superherojske osobine. Zamislite kako izgleda ako ih još neko hrabri na tom putu.

Tamo gdje nije adekvatno regulisan sistem zdravstvene zaštite i gdje se o psihičkim poteškoćama šapuće, naravno da će posao cvjetati i new age i nekadašnjim vidarima.

Na ženskom Facebook forumu pojavilo se pitanje za preporuku psihijatra specijaliste za bipolarni poremećaj zbog djevojke s nepunih 18 godina kojoj je dijagnosticiran. Pored istina pristojnog broja suvislih odgovora i sugestija, pojavili su se i oni koji tvrde kako je riječ o djelovanju džina, kako treba piti čaj od kantariona te učiti rukju. Da smo mi ipak jedna multikonfesionalna zemlja svjedoče i preporuke za pravoslavne sveštenike koji će riješiti problem.

Nedavno je osvanula vijest kako je u Prijedoru štićenica psihijatrijskog odjela pobjegla iz bolnice te se u sred noći, ušavši kroz prozor, pojavila u kući nepoznatih ljudi.

Sa ovakvim zdravstvenim sistemom, terorom sreće i očekivanjima da smo u svakom trenutku dobro te stigmom koja prati psihičke poteškoće i dovođenjem ozbiljnih oboljenja u vezu sa džinima, dobro je da svi/e nismo počeli/e noću hodati po tuđim kućama.

Dobro je i kad nije uvijek dobro. I kada ne postoji filter kojim možeš uljepšati vlastitu stvarnost, ni dovoljno rijedak češalj da ti pomogne sa zapetljanom kosom. Dobro je i kad je tako da nemaš vremena da se umiješ iako ti se danima pojavljuju sponzorisane objave s tuđom skin care rutinom. Za slučaj da zaista nije dobro, važno je znati da adresa nisu kursevi na kojima ćete vizuelizirati najbolju verziju sebe nego najkonvencionalnije medicinske institucije.

Sve mimo zdravlja zaista ne mora biti dobro, a najbolje je kada ti stvarno nije važno u kakvim cipelama piješ svoje piće nego ko su ljudi kojima nazdravljaš.

Čitajte više