Albanke žrtve porodičnog nasilja

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Nasilje nad ženama je na Kosovu svakodnevica. Traljave istrage i blage kazne, ako uopšte dođe do procesa, teško da mogu uplašiti nasilnike. Pomoć ženama stiže prvenstveno iz nevladinog sektora.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Samo u ovoj godini na Kosovu su ubijene tri žene, a prijavljeno je 1063 slučaja porodičnog nasilja nad ženama. Međutim, u kosovskom patrijarhalnom i tradicionalnom društvu, pretpostavlja se da je broj neprijavljenih slučajeva mnogo veći.

Koordinatorka kosovske ženske mreže za rodno zasnovano nasilje, Erza Kurti objašnjava da je Istanbulska konvencija Evropskog savjeta, koja je na snagu stupila 2014, tek ove godine unijeta u kosovski ustav. Ali, to još uvijek ne znači da su ovi propisi poznati svim policijskim stanicama i lokalnim vlastima. Osim toga, konvencija predviđa obezbjeđivanje životnog prostora za žene, kojima neposredno prijeti nasilje, što se na Kosovu ne sprovodi uvijek.

„S obzirom da Kosovo stagnira u rehabilitaciji i inkluziji žena, koje su trpile nasilje, mnoge od njih moraju da se vrate nasilnicima. Naša organizacija je predložila da se na primjer organizuje obuka za policajce, državne tužioce, advokate žrtava, socijalne radnike, sudije i druge kako da se ophodi sa žrtvama nasilja“, kaže Erza Kurti.

Porodično nasilje u svim društvenim slojevima

Porodično nasilje ne zavisi od obrazovnog nivoa žena ili od kosovskog obrazovnog sistema, već mnogo više od tradicionalnih albanskih društvenih vrijednosti. Na primjer, Ljuljeta Aliu, koja je odrasla u Švajcarskoj i bila zaposlena na Univerzitetu u Cirihu, šest godina je trpila nasilje od strane svog supruga. Napadi su se intezivirali kada je rodila djecu i kada se 2011. vratila na Kosovo. Na kraju je počela da strahuje za sopstveni život i sve je prijavila policiji.

„Moja prva iskustva nasilja su počela vrlo rano, u formi psihičkog i takođe ekonomskog nasilja. Ja nisam imala pristup porodičnim primanjima. Kasnije sam bila kažnjavana fizički. Znam da je trebalo sve ranije da prijavim, ali nisam. Jer, kada na Kosovu jedna žena prijavi svog muža, to je posebno ozbiljna situacija s obzirom da se kosi sa svim društvenim konvencijama. Ako se požale, greške i krivica se uvijek pripisuju ženama”, kaže Ljuljeta Aliju.

Prvi uspjesi nakon izmjene zakona

Ljuljeta je zbog sosptvenog iskustva odlučila da se aktivno angažuje za poboljšanje situacije za žene na Kosovu. 2018. osnovala je organizaciju „Inject – Justis and Equality Initiative“ (Inicijativa za pravdu i ravnopravnost), kako bi se na taj način borila za bolju zaštitu žena, prije svih u pravnom smislu.

Prvi uspjeh organizacije bila je zakonska inicijativa za izmjenu i dopunu Zakona o porodici, koji je u januaru 2019. stupio na snagu. Ljuljetin angažman doveo je do revizije nekoliko članova zakona u kojima su žene pravno bile diskriminisane. Izmijenjeno je 13 članova Zakona o porodici, što ženama omogućava pristup bračnoj imovini kao i izdržavanje, ali ii pravnu ravnopravnost. Osim toga, Ljuljeta sa svojom organizacijom podržava žene savjetima i pravnom pomoći.

„Ženama je jasno otežan pristup policiji i pravosuđu. Takođe doživljavaju ekstremni nedostatak profesionalizma kao i ekstremnu diskriminaciju od strane državnih vlasti. Biti žena predstavlja prepreku u potrazi za pravdom i zaštitom“, zaključuje Ljuljeta.

Zaštita maksimalno šest mjeseci

Na cijelom Kosovu ima samo osam sigurnih kuća za žene žrtve nasilja, koje u pravilu vode nevladine organizacije. „Pored sigurnog mjesta boravaka i obezbjeđivanja zaštite, naš glavni zadatak je rehabilitacija žrtava porodičnog nasilja i program njihove reintegracije“, kaže Zana Alani direktorka ženske kuće – „Centar za zaštitu žena i djece“ u Prištini. Alani kaže da na raspolaganju imaju samo 25 kreveta, i mogu da obezbijede smještaj od 24 sata do šest mjeseci.

U Prišitini je u prosjeku godišnje u sigurnim kućama smješteno od 120 do 140 žena, djevojčica i djece-žrtava porodičnog rodno zasnovanog nasilja.

Međutim, finansiranje je problematično. Nadležno Ministarstvo za rad i socijalna pitanja obezbjeđuje 50 odsto neophodnih sredstava. Ostatak mora da se finansira donacijama. Zbog nedovoljne podrške ministarstva, događa se da zaposleni često moraju da rade, mahom početkom godine, i do tri mjeseca bez da dobijaju platu.

Pri tom sigurne kuće pružaju sveobuhvatan i važan doprinos reintegraciji žrtava nasilja u normalan život. Osim smještaja i brige, žrtvama nasilja se ovdje po potrebi pruža psihosocijlano savjetovanje, zdravstvena zaštita ili pravno savjetovanje, ali daje i odjeća.

Redukovati zavisnost od porodice

Aktivistkinja za prava žena, Erza Kurti smatra da se na polju obrazovanja i zapošljavanja za žene hitno mora poboljšati situacija. Ekonomska nezavisnost žena sa dobrim poslovima smanjuje zavisnost od porodice. U tom smislu ona zahtijeva da se žrtvama nasilja obezbijede besplatni stanovi.

Kosovo, najmlađa evropska država, tek je prije dvije godine unijelo u zakon zaštitu žrtava. No, promjena zakona je relativno brz i lagan poduhvat. Ali, promjena ponašanja i svijesti je dugotrajan proces, za koji je neophodna potpuna podrška države. Stotine godina patrijarhata su duboko u glavama muškog stanovništva na Kosovu.

Čitajte više