Ahmad Shah Massoud – Lav od Panjshira

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U biti, generacijski je nemoguće roditi se u Afganistanu i pritom zaobići barem jednu veliku invaziju, pri čemu je kao prema nekim nedokučivim pravilima vojne nauke pobjeda rezervirana uvijek braniocima.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Rođeno ime vojskovođe jeste Ahmad Shah, a zbog svojih postignuća, bit će poznatiji pod nadimkom Massoud (Hrabri), dok će ga njegovi sunarodnici prozvati “Lavom od Panjshira”. Tokom studija prvi put dolazi u dodir sa sljedbenicima i učenjima Burhanuddina Rabbanija, iako neće prihvatiti Rabbanijevo ekstremističko učenje, već će se vratiti sufijsko-sunitskim učenjima koja su prakticirana u njegovoj porodici, ali će poznanstvo s Burhanuddinom Rabbanijem i kasnije Gulbuddinom Hekmatyarom uveliko odrediti Massouda kao jednog od trojice budućih vođa gerilskih trupa koji će u borbi protiv Sovjeta biti objedinjeni pod imenom “mudžahedini”, odnosno Božiji ratnici. U dolini Panjshir, tamo gdje nikada nije stupila talibanska noga, danas pokret otpora vodi niko drugi nego sin “Lava iz doline Panjshir”. Mladi Ahmad Massoud okupio je oko sebe značajne snage mudžahedinskih odreda i drži snažna uporišta u dolini Panjshir.

Prošle godine ugostio sam nekoliko migranata koji su, tražeći nešto hrane i vode, pokušavali preživjeti krajišku ljetnu žegu. Kroz razgovor s njima, predstavili su se kao Afganistanci iz etničke grupe Tadžika. Ne mogavši se suzdržati, upitah ih što misle o Ahmedu Shahu Massoudu. Na njihovim tamnim licima svezali su se sjetni osmijesi starijih iz grupe, dok su mlađi kimnuli glavom sjetivši se sudbine najvećeg mudžahedinskog vojskovođe. Danas, čisto sumnjam da bi se bilo koji Afganistanac što se kreće po “balkanskoj ruti” sa sjetom osvrnuo na talibansku huntu koja je preuzela (ali ne cijeli) Afganistan. Nažalost, danas se o Afganistanu po pojedinim kuloarima na Facebooku svesrdno daje potpora talibanima kao “oslobodiocima od američke imperijalističke čizme”, međutim, stvarnost i činjenično stanje uslovljeno historijskim silnicama dijametralno se razlikuje.

Sastavljen od mnogo etničkih grupa (Paštuna, Tadžika, Uzbeka, Baludža, Farsija, Hazara, Kurda…), Afganistan je plemenska država čije se prvo mjesto na listi nestabilnih država (engl. fragile states) pa i propalih država (engl. failed states) teško može prestići. S geopolitičkog aspekta, na Afganistan treba gledati kao na “mehki trbuh” Azije, koji je kroz svoju burnu historiju imao ulogu lomitelja zuba vanjskih agresora. Međutim, ono što svi zaboravljaju jeste imunitet krda i naprsne kohezije koja se stvara kod svih etničkih grupa u Afganistanu onda kada im zajedničku državu napadne inostrani agresor. Kada inostrani okupator krene u pohod na Afganistan, plemenski ratovi staju, a počinje nacionalno-odbrambeni čiji značaj prevazilazi feudalne pohode etničkih grupa. I upravo je to formula neosvojivosti Afganistana, a koja u kombinaciji s teško premostivom konfiguracijom terena za savremenu borbenu tehniku stvara pravi pakao vojnim stratezima svakog ranga i obrazovnog kova.

Upravo u tim vrletnim pejzažima afganistanske provincije Panjshir rođen je ratnik bez presedana u nacionalnoj historiji Afganistana, a činjenica da je poveo vojsku kao maloljetnik protiv plemenskih saveza svrstava ga u viteški red vojskovođa islama kao što su Halid ibn Velid, Sallahudin Ejjubi i mnogi drugi. U biti, generacijski je nemoguće roditi se u Afganistanu i pritom zaobići barem jednu veliku invaziju, pri čemu je kao prema nekim nedokučivim pravilima vojne nauke pobjeda rezervirana uvijek braniocima.

Sin planina i doline Panjshir

Oko glavnog grada Kabula pružaju se planinski vijenci Koh-e Shirdarwaza i Koh-e Asamai, a ko kontrolira vrhove ovih planinskih masiva kontrolira i grad Kabul. Godine 1964. za ovaj masiv bore se dvije plemenske vojske, a jednu, za koju će ishod reći i pobjedničku, vodi dječak star 11 godina. U toj bici jedanaestogodišnji dječak manevrom ubacuje svoje snage u pozadinu protivnika, pri čemu dvostrukim udarom sprijeda i sleđa uništava glavninu neprijateljske vojske dok preživjele zarobljava. Uopšte njegov ratnički put koji će ga postaviti na pijedestal najvećih gerilskih vojskovođa 20. stoljeća bit će obilježen manevarskim ratovanjem s brzim upadima po modelu “udari i bježi”. Rođeno ime vojskovođe jeste Ahmad Shah, a zbog svojih postignuća, bit će poznatiji pod nadimkom Massoud (Hrabri), dok će ga njegovi sunarodnici prozvati “Lavom od Panjshira”. Porijeklom, Massoud je bio Tadžik tako da nije dolazio iz vladajućih i dobrostojećih afganistanskih plemena te će mu upravo takav plemenski miraz biti argument ostalim mudžahedinskim vođama za nekooperaciju s njim. Rođen 1953. kao jedan od četiri sina afganistanskog generala u selu Džangalak, Massoud je živio u strogoj patrijarhalnoj porodici, pri čemu je zbog očevog odsustva odrastao uz majku. Nakon srednjoškolske izobrazbe u elitnoj srednjoj školi u Kabulu, po završetku odlazi na studij u Francusku, gdje će diplomirati na Politehničkom fakultetu. Tokom studija prvi put dolazi u dodir sa sljedbenicima i učenjima Burhanuddina Rabbanija, iako neće prihvatiti Rabbanijevo ekstremističko učenje, već će se vratiti sufijsko-sunitskim učenjima koja su prakticirana u njegovoj porodici, ali će poznanstvo s Burhanuddinom Rabbanijem i kasnije Gulbuddinom Hekmatyarom uveliko odrediti Massouda kao jednog od trojice budućih vođa gerilskih trupa koji će biti objedinjeni pod imenom “mudžahedini”, odnosno Božiji ratnici.

Također, rodni zavičaj Massouda bitno će odrediti njegove operativno-taktičke sposobnosti s obzirom na to da je dolina Panjshir (Pet lavova) strateški koridor preko planinskog lanca Hindukuš, pri čemu su sve osvajačke vojske morale forsirati upravo tim koridorom ka Kabulu koji je udaljen oko stotinu kilometara od koridora. Sam koridor, odnosno dolina Panjshir, sazdan je od mnogobrojnih dolina koje se usijecaju u pejzaž, pri čemu su se u taj vrletni pejzaž usjekli usponi visoki i do šest kilometara. Povrh svega, operativno-taktičke odrednice doline Panjshir posebno ističe neposredna blizina “žile kucavice” za opskrbu svim robama i u svim uvjetima, a to je autocesta Salang te istoimeni tunel dug dva i po kilometra na nadmorskoj visini od 3.400 m. Zbog manjka putne infrastrukture, koje konkretno nije ni bilo, prevoj kao i tunel Salang imali su strateški značaj za sve osvajače Afganistana s posebnim akcentom na sovjetsku intervenciju. Prema tome, onaj ko kontrolira autocestu i cjelokupni prevoj Salang ima kontrolu nad opskrbom, snabdijevanjem, a samim tim i stratešku prednost snabdijevanja vlastitih snaga.

Sovjetska intervencija i povratak kući

Prilika za povratak kući otvorila se za Massouda izbijanjem državnog udara 1973. godine, a koji je na vlast doveo Mohammeda Daouda. Unatoč poznanstvima u afganistanskoj vojsci, pokušaj zbacivanja Daouda nije uspio te se Massoud povukao u Pakistan pod okrilje pakistanske obavještajne službe ISI. Međutim, upravo će podrška ISI-ja usmjerena ka Rabbaniju stvoriti jaz između sve trojice (vođe mudžahedinskog pokreta: Hekmatyar, Rabbani i Massoud), pri čemu će se samostalno 1978. godine Massoud sa svojih 30 ljudi vratiti u Panjshir. Međutim, historijski sat kucao je u ritmu invazije Afganistana od Sovjetskog Saveza, pri čemu se kao povodi invazije navode instaliranje i konsolidiranje prosovjetskog režima, ali i ostvarivanja sovjetske strateške dubine u opštoj odbrambenoj zaokruženosti SSSR-a.
U svojoj epohalnoj studiji Povijest hladnog rata autor Odd Arne Westad navodi “da su se afganistanski komunisti 1979. godine pribojavali ‘iranskog scenarija’ islamističke revolucije, pri čemu su Sovjeti bili konsternirani inertnim odnosom afganistanskog predsjednika Muhameda Tarakija, koji je ubijen u sukobu s Hafizulahom Aminom”. Međutim, Sovjetima je na katolički Božić 1979. godine osvanuo “dan D” i ušli su u avanturu koju stručna javnost naziva i “sovjetskim Vijetnamom”. Sovjeti upadaju u Afganistan s ciljem da konsolidiraju Amina, osnaže armiju lojalnu zvaničnom Kabulu te po potrebi dejstvuju protiv mudžahedina (formalno okupljenim oko naziva “banditska opozicija”). Tako je preko “Mosta prijateljstva” između SSSR-a i Afganistana krenula 40. sovjetska armija generala Borisa Gromova, bez da su imali bilo kakve relevantne obavještajne podatke o snagama koje će im se suprotstaviti.

S druge strane, Massoud je proglasio džihad sovjetskom zavojevaču i kolaboracionistima oličenim u Aminovoj, a kasnije Karmalovoj vladi, te je okupio oko sebe značajan broj boraca koji će činiti nukleus njegovih mudžahedinskih odreda. General Boris Gromov ulaskom u Afganistan uspio je zagospodariti gradovima te aerodromom Bagram, pri čemu su putne komunikacije i njihova kontrola ostali ipak kao nedostižan zadatak za trupe sovjetske armije. Potpora što su ju od SAD-a i Carterove administracije dobijali mudžahedini opskrbila je mudžahedinske trupe savremenim sistemima za protuoklopnu i protuzračnu borbu. Pri tome su se dostavljali tipovi naoružanja o kojima bi izobrazba i obuka trajala kratko i prosto, a što je u potpunosti komplementarno s obrazovnim kategorijama mudžahedinskih boraca. U tom smislu, vrlo brzo su se Sovjeti našli u  nezavidnom položaju, pri čemu su njihovi moćni helikopteri Mi-24 bili obarani, transportna avijacija je također trpjela strahovite gubitke, dok su se na kopnu egzemplarno derogirali svi doktrinarni postulati sovjetske upotrebe oklopno-mehaniziranih jedinica, ali i uopće izvođenja borbenih dejstava protiv gerilskih pokreta.

Tehničko-tehnološki aspekt sovjetske intervencije prikazuje primjer asimetričnog rata, pri čemu su snage okupljene oko prosovjetske vlade Babraka Karmala (prije njega Hafizullaha Amina) u Kabulu, a zajedno sa sovjetskim efektivima predstavljali snažnu i odlično opremljenu oružanu silu. S druge strane, suprotstavili su im se iz Pakistana naoružani mudžahedinski odredi koji su se u vrletnim pejzažima ukopali u afganistanske pećine, vrebajući i presrećući putne komunikacije i postavljajući zasjede za trupe afganistanske regularne i sovjetske armije.

Kost u grlu sovjetskih trupa

S obzirom na to da je oko sebe okupio između 5.000 do 7.000 boraca, Massoud je odlučio za zonu odgovornosti odabrati matičnu regiju Panjshir, pri čemu je svojim planovima bitno utjecao na sovjetske. Naime, dolina Panjshir bila je otprilike jednako udaljena od granice Afganistana sa SSSR-om, ali i  Pakistanom kao glavnom bazom za snabdijevanje mudžahedinskih trupa materijalno-tehničkim sredstvima. U tom pogledu, zadatak koji su si zadali Sovjeti bio je ovladati afganistansko-pakistanskom granicom kako bi se mudžahedini lišili potpore i snabdijevanja pakistanske, ali i američke obavještajne zajednice. Međutim, pored pakistanske pomoći i rute preko koje su dolazili američki paketi pomoći (među kojima se izdvajaju dopremanja protuzračnih sistema FiM-92 “Stinger”), Massoudove trupe počele su ugrožavati saobraćajnu komunikaciju Kabul-Kunduz, ali i prevoj Salang, pri čemu bi gubitak svakog konvoja za Sovjete značio racionalizaciju potrošnje materijalno-tehničkih sredstava. Prema tome, odgovor Sovjeta i afganistanske vojske bio je indikativan: slomiti gerilske trupe u dolini Panjshir!

U aprilu 1980. godine Sovjeti i vojska DRA započinju operaciju “Panjshir 1” s ciljem slamanja gerilskih odreda, ali i likvidacije samog Massouda, koji je za kratko vrijeme pridobio povjerenje Shure (afganistanska vojno-plemenska instanca rukovođenja trupama) za izvođenje operacija u dolini Panjshir. Massoudove trupe ne samo da su preživjele tu operaciju već su periodično izdržale devet redno numerisanih operacija “Panjshir”. Sovjetska 40. armija najčešće bi ispred sebe u napadnim operacijama isturila afganistanske trupe, koje bi imale zadatak ostvariti borbeni dodir s mudžahedinima te tako omogućiti lociranje gerilaca koje bi Sovjeti snažnom koncentracijom vatre iz zraka te artiljerijskim oruđima anhilirali. Po potrebi, Sovjeti su angažirali jurišne helikoptere Mi-24, koji bi s velikom vatrenom moći mogli ubaciti u naletu po jednu desetinu zračno-desantnih jedinica ili padobranaca u pozadinu mudžahedina. Ali uglavnom bi svaki put Massoud upustio afganistanske trupe u klisure i uske usječene prolaze na južnim ulazima u dolinu Panjshir te bi miniranjem stijena zarobio u “slijepoj ulici” Sovjete od prethodnice do začelja.

Mudžahedinske trupe, obrazovane u formacijski ustroj najčešće snage ojačanog voda, nisu bile disciplinirane, ali su u uvjetima zasjeda vrlo brzo pod paljbom neutralizirale neprijateljski oklop te se kao lešinari sjurili ka plijenu i preživjelima. Massoudova znanja o operatici i uopće vođenju rata proizlazila su iz sovjetskih udžbenika i priručnika o taktici koje je pronalazio u zarobljenim konvojima materijala, naoružanja i raznih roba. Uopće njegov ratnički profil nije odudarao od klasičnog afganistanskog vojskovođe sa svim atributima asketskog života, uvjetovanom nestašicom i nedostatnom opremljenošću. Međutim, intelektualni dometi Massouda uvelike su pospješili njegove rezultate s obzirom na to da on nije improvizirao već se “školski” odnosio prema zadacima. Sa sobom je pored poluvojničke uniforme i nuristanija na glavi nosio i torbu s nekoliko knjiga od kojih se izdvajao Kur’an, od kojeg se nije odvajao, ali i nekoliko sovjetskih rječnika.

Prema mišljenju sovjetskih oficira koji su ga imali prilike upoznati tokom pregovora, ostavljao je utisak hladnokrvne, ali i veoma inteligentne osobe sa smislom za upravljanje resursima i personalom, unatoč nedostatku formalne vojne izobrazbe. Kao jedan od vođa mudžahedinskog pokreta, Massoud je jedini mudžahedinski vođa koji tokom rata nikada niti jednom nije napustio zemlju i narod koji je branio, a što i nije bila praksa među njegovom saborcima. Štaviše, njegovi korumpirani saborci su tokom rata stekli ozbiljna materijalna sredstva od donacija, pri čemu bi ta sredstva usmjeravali ka privatnim računima u švicarskim bankama. Dok je s druge strane Massoud gradio škole i nastojao opismeniti svoj narod jer je, prema onom što je vidio, vrlo brzo anticipirao da je osnovna teškoća u savladavanju upotrebe naoružanja, ali i uopće mirnodopskog života u Afganistanu zapravo veliki procenat nepismenosti. Također, ustrojio je sistem sudova, prikupljanja poreza i preraspodjele dobara, pa čak i specifičan mobilizacijski sistem.

Uopće se izdvajao od svih mudžahedinskih komandanata svojom stalnom agilnošću na terenu naoružan svojim omiljenim automatom AKS-74u, razgovarao je s medijima koji su ga mnogo voljeli zbog komunikativnosti, ali i eruditivnosti jer je Massoud je govorio francuski i ruski. S vojnog aspekta gledano, Sovjeti su na njega bacili sve što su imali od oklopa do avijacije, no svejedno nisu mogli ući u dolinu Panjshir. Uvidjevši da će im Massoud u potpunosti ugroziti i zamrznuti snabdijevanje trupa svojim stalnim upadima i pustošenjima konvoja, Sovjeti u ljeto 1983. godine predlažu primirje s Massoudovim mudžahedinima u trajanju od pola godine. Massoud istrošen u materijalno-tehničkom smislu objeručke prihvata i naplaćuje primirje 350.000 dolara, s kojima bi opremio svoje borce, ali i pokušao potražiti novu materijalnu, političku i vojnu pomoć izvan Afganistana. Naravno, Sovjeti su odahnuli jedan kratak period u kojem su dva puta pokušali da likvidiraju Massouda, ali bezuspješno.

U tom periodu najveći saveznik Massouda bilo je vrijeme koje je dobio za obučavanje i uvojničavanje svojih mudžahedinskih trupa, koje su polovinom 1984. godine brojale preko 7.000 naoružanih boraca uz stalno organizirani priliv i obuku u pozadini. Ohrabren postignutim, Massoud šalje zahtjev polovinom 1984. godine da mu se ispune tri uvjeta: da direktno pregovara sa Sovjetima, a ne Karmalom, da mu se isplati 700.000 dolara i da dobije autonomnu jurisdikciju nad Panjshirom. Na prva dva uvjeta su Sovjeti i mogli pristati, međutim na treći nipošto, te 18. aprila 1984. godine pokreću operaciju “Panjshir 7” kao najsnažniji udar na Massouda.

Operacija započinje strašnim bombardiranjem strateške avijacije iz SSSR-a koje traje tri dana bez prestanka, da bi 21. aprila krenule jedinice afganistanske i sovjetske armije snage 20.000 vojnika. Međutim, Massoud ih je opet “povukao za nos”, njihovo strahovito bombardiranje najavilo je ofanzivnu operaciju razmjera koje je spoznao Ahmad Shah te je povukao narod (procjenjuje se da je Massoud izvukao oko 40.000 stanovnika doline Panjshir na sigurno) i vojsku dublje u Panjshir tako da su Sovjeti udarili u prazno. U operativno-taktičkom smislu, ova operacija je prava “Pirova pobjeda” s obzirom na to da su osvajanje južnog ulaza u dolinu Panjshir Sovjeti platili cijenu od 2.000 poginulih boraca bez da su nanijeli ozbiljniji udarac Massoudovim snagama. Između ostalog, posljednjoj operaciji “Panjshir 9” nisu prethodila borbena dejstva jačeg intenziteta te su u tom vremenu Massoudove snage prikupljale efektive za jesenju ofanzivu s ciljem povratka izgubljenih teritorija.

Međutim, u junu Sovjeti pokreću operaciju “Panjshir 9”, pri čemu po njih završava katastrofalno i potpunim neuspjehom. Massoud snažniji nego ikada napada svime što ima sovjetske kolone, pljačkajući ih i snabdijevajući se sve modernijim naoružanjem i opremom. Oreol njegove slave u tom periodu u Evropu donose francuski novinari očarani njime, a u jednom svom intervjuu daje vrlo zanimljiv odgovor kako gleda na njegove operacije presijecanja putnih komunikacija i snabdijevanja od strane Sovjeta. “Za nas napad nije dobro izveden ako iz njega ne iziđemo jači za novo naoružanje oteto od Sovjeta.” I zaista, mudžahedini su bili majstori u pljačkanju sovjetskih konvoja, nakon što bi iz zasjede iznenadno uništili neprijatelja, počeli bi s demontažom svega, pa čak i cijelih terenskih džipova UAZ. Sve demontirano bi montirali u svojim bazama i tako su se naoružali i pripremili za prvu veliku ofanzivu na garnizonsku utvrdu Peshghor.

U jesenju ofanzivu mudžahedini Ahmada Shaha Massouda krenuli su u oktobru 1985. godine s ciljem osvajanja snažne utvrde afganistansko-sovjetskih trupa Peshghor. Massoudove snage zarobile su preko 600 afganistanskih i sovjetskih vojnika, bitno pomjerivši svoj manevarski prostor ka jugu. Sovjeti, uplašeni sveopće ofanzive po širini nevidljivog i neformalnog fronta, kreću u kontraudar ka Peshghoru s 10.000 boraca i doživljavaju katastrofalan poraz. Suštinski, Massoudovi mudžahedini su se uveliko počeli pripremati za juriš na Kabul, a sovjetsko povlačenje iz Afganistana je izgledalo sve notornije. Ali i pored sveg truda i žrtava, dolina Panjshir nije pala u ruke Sovjeta i Karmalove vojske.

Talibani i Massoudova smrt

Petnaestog februara 1989. godine Gorbačov povlači sovjetsku armiju iz “svog Vijetnama”, a vlast oličenu u predsjednikovanju Muhameda Najibullaha ostavlja na milost mudžahedinskim trupama koje će osvojiti zemlju 1992. godine. Iako su stranci očekivali da će novi predsjednik Burhanuddin Rabbani i ministar odbrane Afganistana Ahmed Shah Massoud donijeti procvat države, desilo se suprotno. Započeo je proces potpune anarhije i bezvlašća, a unutar mudžahedinskih trupa započeo je krvavi građanski rat. U tom haosu rata Gulbaniddina Hekmatyara protiv Rabbanija pojavljuju se učenici vehabitskih škola u Pakistanu oličeni u vojno-politički pokret “Talibani”. S obzirom na to da su se mudžahedinske vojskovođe istrošile u međusobnom ratovanju, njihov je otpor talibanima jenjavao, a sam Massoud nije se snašao u intrigantnim političkim igrama. Grupa okupljena oko Mohammeda Omara, a sve pod tutorstvom Naseerullaha Babara (savjetnika pakistanskog predsjednika Alija Bhuta), počela je pripremati talibanski pokret za osvajanje vlasti i Kabula, koje će se i desiti 1996. godine.

Massoud, posmatrajući kako rigidna talibanska krinka vraća zemlju u prethistorijski period, odlučuje se vratiti u uniformu i odlazi iz Kabula na sjever zemlje organizirati otpor. Naoružani talibani krenuli su ka dolini Panjshir, odlično naoružani, udarili su na trupe Massouda, koje su ih razbile. Massoud, iako je ostao sam i bez pomoći, i dalje je bio neprikosnoveni branilac doline Panjshir, a o talibanima je rekao da su instruirani da omoguće inostranim kompanijama pristup afganistanskoj nafti i gasu, tvrdio je da su talibanima Kur’an i islam samo pokriće za njihove zadatke. I jednostavno, čovjek kojeg nisu mogli pobijediti morao je biti uklonjen tako da su talibani i “Al-Kaida” krenuli u proces osmišljavanja likvidacije Massouda. Naime, poslali su dvojicu novinara opremljenih svim potrebnim ispravama k Massoudu u Panjshir kako bi ga intervjuirali. Devetog septembra (!) 2001. godine stigli su u Massoudov štab približivši se svom cilju kao niti jedan atentator prije njih. U kameri koju su nosili bio je skriven eksploziv koji se aktivirao kada odluče drugi put pokrenuti kameru. Massoudovo osiguranje pretreslo ih je do gole kože, ali ovako vještu eksplozivnu napravu nisu detektirali, a da Massoudov kraj dobije jedan poseban znak pored puta, u njegovom štabu tog dana nije bilo specijalnih pasa dresiranih da nanjuše eksploziv. I tog dana talibani su uspjeli likvidirati Ahmeda Shaha Massouda u njegovom štabu, a podlegao je uslijed povreda nastalih od fragmenata kamere.

Historija se ponavlja

Ahmad Shah Massoud možda ne bi stvorio od Afganistana ekonomski razvijenu zemlju prema evropskim standardima, ali bi nedvojbeno izgradio školstvo i izvršio reformu arhaičnih odnosa unutar države. Da ga se ne bi zaboravilo, pobrinula se budućnost koja je uvjetovana historijskim silnicama kao nikada prije. Jedan od najprominentnijih arapskih mislilaca Ibn Haldun ustvrdio je da historija ima ciklične zakonitosti periodičnog ponavljanja. Danas, kada su se odlaskom Amerikanaca stvorile prilike za osvajanje Afganistana od strane talibana, sve su oblasti pod njihovom kontrolom osim jedne.

U dolini Panjshir, tamo gdje nikada nije stupila talibanska noga, pokret otpora vodi niko drugi nego sin “Lava iz doline Panjshir”. Mladi Ahmad Massoud okupio je oko sebe značajne snage mudžahedinskih odreda i drži snažna uporišta u dolini Panjshir. Ukoliko ima u njemu išta od očeve determiniranosti, borbenosti i srčane ljubavi prema svom narodu, možemo se nadati da će se bajrak pravovjernog islama neopterećenog korumpiranošću i bratoubilačkim ratom nadviti nad brdovitim Afganistanom.

Čitajte više