Bošnjaci Sandžaka između srpske i Suljove himne

Iz predočenog jasno je vidljivo da je ovu i ovakvu himnu Republike Srbije koja ne odražava sliku multietičnosti i diskriminatorska je za mnoge nacionalne zajednice i manjine podržala tadašnja politička elita izvršne i predstavničke vlasti.
Foto: roberthyrons
Foto: roberthyrons
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Dugo se bavim himnom u naučnome smislu, već sam o tome objavio više članaka, koji govore o nastanku pojma himna, preko njene transformacije iz sakralnog u profano do razvitka modela dominantnih himničnih tekstova i melodija na čijoj matrici su nastale skoro sve savremene nacionalne himne danas postojećih ali i neposotjećih država svijeta.

Osnovna zakonomjernost prilikom usvajanja nekog teksta za himnu nekog državnog ili drugog subjekta jeste konsenzus ili većinska politička podrška subjekata koji u datome trenutku čine predstavničku vlast u tom entitetu, što će reći da himna spada u one njavažnije simbole oko kojih se moraju složiti oni koji imaju moć političkog odlučivanja i kreiranja ambijenta državne politike. Zato neke države nikada nisu uspjele ostvariti takvu nadmoćnost jedinstva da neki tekst proglase zvaničnim himničnim simbolom uslijed raznih otežavajućih okolnosti. Među njima je bilo i država sa totalitarnim sistemom upravljanja, kao recimo bivša SFR Jugoslavija, koja je nekoliko puta čak raspisivala konkurse za odabir tekstova, ali nije uspjela odabrati niti usvojiti bilo kakav tekst za zvaničnu himnu, i zato je adaptirani tekst „Hej Slaveni“ slovačkog pjesnika Samela Tomašeka iz 1834. godine figurirao kao nezvanična državna himna Jugoslavije.

Zemlje nastale raspadom Jugoslavije, morale su usvojiti svoje nacionalne simbole, o čemu su donošeni posebni zakoni, kako bi iste postale zvanične himne. To naravno nije nimalo lahak proces, zato i danas imamo situaciju da neke od njih nemaju tekstualnu sadržinu državnih himnu ili, pak, imaju sporenja o sadržajima istih. Hrvatska i Srbija su za svoje nacionalne himnične simbole odabrale tekstove nastale mnogo ranije, iz XIX stoljeća, i posebnim zakonskim i ustavnim odredbama iste usvojili za zvanične državne himne.

Himna „Bože pravde“ nastala je 1872. godine, a zvanična himna Republike Srbije postala je nakon što je takvom definirana Ustavom Republike Srbije koji je na prijedlog Vlade Vojislava Koštunice i uz podršku predsjednika Borisa Tadića prvo usvojen u Narodnoj Skupštini Republikje Srbije 30. septmebra 2006. gofdine, a zatim potvrđen na refendumu 28. i 29. oktobra 2006. godine.

Iz predočenog jasno je vidljivo da je ovu i ovakvu himnu Republike Srbije koja ne odražava sliku multietičnosti i diskriminatorska je za mnoge nacionalne zajednice i manjine podržala tadašnja politička elita izvršne i predstavničke vlasti.

Oko ustava i himne postignut je konsenzus političkih partija većinskog srpskog naroda. A manjine? A Bošnjaci? Na žalost, Ustav sa sve ovakvom diskriminatorskom himnom podržali su i tadašnji narodni poslanici SDA Sulejmana Ugljanina i SDP Rasima Ljajića, i ne samo podržali već i omogućili njegovo usvajanje učešćem u masovnom falsificiranju referendumskog glasanja, naročito u Novome Pazaru, Tutinu i Sjenici. Koji to Bošnjaci? Oni koji ostaviše crnu mrlju svima nama svojim nečasnim trgovanjem, zarad zadovoljenja ličnih i partijskih interesa, nacionalnim i narodnim interesima Bošnjaka.

Sjećamo se svi: Sulejman Ugljanin, njegovi narodni poslanici, njegova lokalna vlast i u cjelini Stranka demokratske akcije Sandžaka. Naravno, podršku Ustavu i toj „fašističkoj“ himni da li su isto tako Rasim Lajić, Sandžaka demokratska partija i njegovi narodni poslanici. Ovih dana kada se mnogo govori o kulturi pamćenja i sjećanja, ove činjenice trebaju biti uvrštene u cjelinu kolektivnog pamćenja Bošnjaka.

Tada su trgovali nacionalnim interesima te 2006. godine, a već slijedeće 2007. godine otišli korak dalje i u dosluhu sa istim tim partnerima iz političkih partija većinskog naroda, kao nagradu zato što su krivotvorili ustavni referendum, udarili i na posljednji bedem odbrane bošnjačko-muslimnaskog bića – Islamsku zajednicu, koja im je, između ostalog što su joj stavljali na teret, raskirnkala taj referendumski lopovluk i nije prihvatala da bude saučesnik suicida kolektiviteta bošnjačkog naroda. Zbog tih grijehova je Ugljanin i kažnjen prilikom slijedećih izbornih procesa i izgubio vlast u Sandžaku.

Zato je krajnje licemjerstvo današnje ponašanje Sulejmana Ugljanina personalno, njegove Stranke demokratske akcije Sandžaka i uzurpiranog Bošnjačkog nacionlanog vijeća kolektivno u slučaju performansa učiteljice Adele Melajac. I to iz više razloga.

Uzurpirano Bošnjačko nacionalno vijeće je pozvalo prosvjetne radnike da ne intoniraju državnu himnu pri početku školske godine, a istog dana čelnici tog vijeća sa sve kadrovima SDA i SDP na otvaranju Turskog konzulata s vidnim poštovanjem, pa čak i pjevušenjem, ispraćaju intoniranje te takve „fašističke“ himne čije su nametanje Bošnjacima i svim nesrbima u Republici Srbiji oni izglasali i omogućili.

Umjesto da traže načine da se izvinjavaju đacima, roditeljima, prosvjetnim radnicima, upravama škola što su im nametnuli ovakvu himnu, oni prave performanse koji jedino mogu štetiti Bošnjacima i nastavi na bosanskome jeziku, koja iz godine u godinu, zbog njih i njihovog amaterizma, nerada i obesmišljavanja biva ugroženija.

Pošto očigledno to nije dalo dovoljno rezultata, danas je pred Policijskom Upravom u Novome Pazaru upriličen novi performans čiji je glavni akter Ugljanin sa sve svojim partijskim kadrovima. Namjerno kažem performans, jer je više nego očigledno da je cijeli događaj dobro isceniran i dogovoren, jedni su dali prostor za izvođenje pozorišne predstave a drugi doveli glumce i publiku. Naravno, strateško partnerstvo SDA-SDP doprinosi tome i da mediji Rasima Ljajića, onog partnera svih vladajućih beogradskih politika, glamurozno prate cijeli događaj glorificirajući Ugljanina i njegove načine odbrane himne.

Cilj je da se događaj iskoristi kako bi se Bošnjaci regrutirali za neke nove Ugljaninove cirkuske tačke, jer su sve dosadašnje pročitane. No, naučili smo iz prošlosti, naučili smo na najteži način, preko svojih leđa da će cirkuzant sve svoje zaluđenike ostaviti na rubu ponora, zato više nema smisla da nas kušaju ovakvim predstavama.

Sulejmane Ugljaninu, prestani da zloupotrebljavaš nacionalna osjećanja Bošnjaka. Prestani da se igraš nacionalnim interesima. Prestani da pokušavaš da u svoj cirkus licemjerstva uvlačiš đake, roditelje, prosvjetne radnike i druge Bošnjake koji su samosvjesni svog identiteta. Prestani da izvšravaš i smišljaš nove podvale Bošnjacima s tim strukturama koje te mentorišu već decenijama da nagrizaš naše nacionalno tkivo.

Nisu Bošnjaci neprijatelji ni sebi ni drugima, Bošnjaci su mudar, pronicljiv i razborit narod kod koga više ne prolaze vaše jeftine i perfidne igre.

Bošnjaci znaju ko su, šta su, i dobro pamte sve ono što jest bilo u daljoj i bližoj prošlosti. Iz toga i crpe snagu i iskustva za put kojim koračaju ka budućnosti. I iskoristit će prvu mogućnost da nadomjeste sve ono što si ti upropastio, pa i da promijene himnu koju si nam nametnuo, ali ti neće zaboraviti to što si uradio.

Ostat ćeš upisan u udžbenicima historije kao neko ko nam je nanio najviše sramote i štete u cijeloj povjesti. Zato, odmakni se od nacionalnih interesa i nepoigravaj se emocijama naroda koga bi opet, da ti se ne daj Bože pruži prilika, ostavio u nemilosti svojih mentora.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.