Labilne zakonitosti ekonomije

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Odakle bi dolazila potražnja da se građani ne zadužuju po visokim kamatama?
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Još u travnju su predstavnici Novog sindikata predstavili hrvatskoj javnosti istraživanje odrađeno u sklopu kampanje globalne sindikalne mreže “Clean clothes campaign” koja se bavi dostojanstvenom plaćom. Ta bi plaća trebala zamijeniti minimalnu, a prema metodologiji izračuna koja se razvijala šest godina i u kojoj su sudjelovali sindikalci iz 15 europskih zemalja i koja je značajno obuhvatnija od one kojom se izračunava minimalna plaća, ona bi u Hrvatskoj iznosila 10.433 kune. Važno je naglasiti da sindikati ne traže automatsko uvođenje dostojanstvene plaće umjesto minimalca, već postepeno, u razumnom roku.

Tada je izostala reakcija zaštitarskih službi koje brinu o “kapitalističkim zakonitostima”. No, ljetos je Novi sindikat opet spomenuo dostojanstvenu plaće kao rješenje pri predstavljanju istraživanja o uvjetima rada u Hrvatskoj. Istraživanje je pokazalo da radnici mahom nisu zadovoljni ni plaćama ni uvjetima rada ni sigurnošću na radnom mjestu. Ovaj put reakcija nije izostala. Niti među onima koji su plaćeni za takve reakcije niti među onima koji ih spontano šire po društvenim mrežama. Zajednički nazivnik tih reakcija jest da sindikalci ne razumiju osnove ekonomije. Potezala su se zatim objašnjenja o vezi visine plaće i produktivnosti, o prijetnji inflacije, o konkurentnosti i cijelom nizu objektivnih zakonitosti koje ljudima onemogućuju dostojanstven život.

Čak i da prihvatimo sva objašnjenja i složimo se da zakonitosti kapitalizma ne dopuštaju uvođenje dostojanstvene plaće nameće se zdravorazumsko pitanje: ako kapitalizam velikom broju ljudi onemogućuju dostojanstven život ne bi li bilo logično razmišljati o alternativama? Naravno, zaštitarske službe će odmah sve alternative proglasiti neizvedivima ili neusklađenima s ljudskom prirodom, ali čini se da ljudi koji se bore za preživljavanje od prvog do prvog imaju ponešto drukčiju ideju ljudske prirode. No, ovdje se ne radi samo o ljudskoj prirodi i drugim apstrakcijama koje podrivaju nužnost podređivanja društvenih odnosa kapitalističkim zakonitostima. Problem visine minimalne/dostojanstvene plaće prisutan je i unutar samih kapitalističkih zakonitosti. Drugim riječima, podložan je i imanentnoj kritici.

Naime, svaki kapitalist teži tome da što manje troši na plaće na radnika kako bi bio u konkurentskoj prednosti, ali mu odgovara da u drugim sektorima radnicima imaju što veće plaće. Zašto? Pa da bi netko mogao kupovati njihove proizvode. Drugim riječima, možda je minimalna plaća nužna za održivost poslovanja, ali ugrožava potražnju: također nezaobilazni faktor famoznih kapitalističkih zakonitosti. Posrijedi je jedna od ključnih kontradikcija kapitalizma. A ovih dana smo “saznali” kako se taj problem rješava u Hrvatskoj, ali i šire. U sklopu vijesti o navodnim rezanjima prešutnih minusa na računima građana na vidjelo je izašlo da više od 800.000 ljudi “uživa” pogodnosti minusa na tekućim računima, što čini više od polovice kućanstava. Ta brojka nam ne govori samo to da većina ljudi ne može živjeti isključivo od primanja već i da ekonomija ovisi o zaduživanju kućanstava. Odakle bi dolazila potražnja da se građani ne zadužuju po visokim kamatama? Da ne spominjemo još i nenamjenske kredite na koje je Hrvatska narodna banka već upozoravala.

Svaki put kad netko autoritativno priprijeti time da povećanje minimalca ugrožava zakonitosti kapitalizma samo se sjetite da te zakonitosti trenutno na životu drži zaduživanje građana u bankama koje na tome izvlače priličnu dobit. Stabilno, nema što.

Čitajte više