Do elita je

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Svi znamo da će na Cetinju biti i ljudi iz istih porodica, na dvije suprotne strane.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Poslije izbijanja afere „Koverta“ i prvog protesta građana koji je bio masovniji nego je iko očekivao, svi su znali, kako organizatori tako tada aktuelna vlast, da će naredni protesti biti praktično opštenarodni. Iako „sa ulice“, bez političkog iskustva, građani koji su donijeli odluku o pokretanju protesta bili su svjesni da će vlast svim svojim kapacitetima i propagandom mašinerijom pokušati da zaigra na kartu identitetsko-vjerskih podjela kako bi proteste diskreditovala i ugasila. Pokretači su zato javno obznanili da na njima nema i ne može biti bilo kakvih zastava, nacionalnih, ideoloških i partijskih obelježja. Vlast i njeni mediji su krenuli sa svojom, za organizatore očekivanom kampanjom, spinujući: da na proteste nema crnogorskih zastava, da iza njih stoji Rusija i DF, da su u vođstvo pokreta formalno postavljeni neki nesretni i anonimni Bošnjaci i Albanac kao alibi stvarnih namjera ciljeva protesta, da su protesti usmjereni protiv države i za rušenje (nepostojećih) institucija.

Ubrzo se takvoj kampanji pridružio prepoznati dio opozicije. Krenuli su najprije onom šaptačkom propagandom, a već od sredine trajanja protesta i preko stranačkih medija. Dok su za DPS Bošnjaci i Albanci u pokretu bili izmanipulisani anonimusi, dotle je za DF upravo to bila sporna činjenica. Ne može toliko „nenarodnih elemenata“ biti u vođstvu protesta, nema dovoljno Srba u njemu – isticali su, dodajući da  se mirnim protestima ne može smjeniti vlast. Sporno im je bilo i zabrana isticanja zastava, te što politički prvaci ne mogu govoriti na protestima. Odbjegli „biznismen“, profesor(!) Duško Knežević, koji je bio njihov favorit i indirektni glasogovornik, je tako izjavio da proteste ne može voditi neki sitni i rastom neveliki Albanac, već to mora biti kršan i visok Crnogorac!

Protesti su bili pokrenuti zbog opšte korupcije, vladavini neprava, neslobodnih izbora, zarobljenosti institucija, partijske države, a ne zbog nacionalnog identiteta, zastava, crkve. Istrajavajući na tome, ni vlast ni dio opozicije nije mogao da unese podjele po tom osnovu: ni među organizatore protesta, ni među učesnike. Naprotiv, iako je na njima bilo građana svih nacionalnosti i svih ideoloških i političkih opredjeljenja, protesti su bili ne samo mirni i dostojanstveni, već su prerasli u jedno opšte druženje; normalnu, neusiljenu saradnju i stvaranja prijateljstva među svim crnogorskim različitostima. Zbližili su se i počeli razgovarati i družiti građani sa do tada, činilo se, nepomirljivim, potpuno suprotnim ideološkim i poltičkim stavovima, od kojih su se neki do tada otvoreno mrzjeli ili se poprijeko gledali kada bi se sreli na ulici. Pozitivna energija i nada da svi možemo zajedno bez obzira na razlike, da nas sve tište isti problemi, prosto se sama od sebe iskristalisala i nametnula. Ljubav i razumijevanje su preko noći zamjenili podsticanu mržnju, a osmjesi i sreća, grimase i bijes.

U ljeto, kada su proteste već bili na izdisaju, jedan opozicionar je organizovao drugo cijelodnevno druženje uz roštilj za nas dvadesetak poznanika, uglavnom sa protesta, u Kolašinu. Kao i na prvom druženju, tu nas je bilo svih nacionalnih struktura, ideoloških i političkih pogleda, naizgled nepomirljivih. Uz druženje smo od tih podjela pravili urnebesne šale, najisključiviji od nas su vidno ublažili ili ublažavali stavove, shvatajući da nijesu uvijek i za sve u pravu, naučivši se poštovanju drugog i drugačijeg. Zbliživši se kao djeca, uživali smo u tom druženju, ljetnoj svježini Kolašina, prirodi, osjećaju slobode i uzajmne bliskosti.

Dva ljeta je bilo tako. Već trećeg, poslije litija a uoči izbora ili odmah poslije njih, kada su političke elite do maksimimuma podgrijale sve vrste podjela, neki sa tih druženje jednostavno nijesam mogao da prepoznam – moguće ni oni mene. U manje od godinu dana su ponovo uspjeli da od dijela nas naprave ostrašćene nacionalne ili vjerske fanatike: isključive i neteolerantne. Na to treće okupljanje, pod izgovorom da sam zauzet, izbjegao sam da se pojavim i sretnem sa dijelom osoba za koje sam samo godinu ranije bio spreman „u vatru“ da se bacim, a sa kojima mi je druženje predstavljalo ne samo zadovoljstvo već i inspiraciju.

Podjele i mržnju, kao što se iz ova dva primjera može vidjeti, potiču i podstiču se “odozgo”, od aktulenih političkih elita i onog što je društvu nametnuto kao fokus interesovanja. Na protestima ‘Odupri se’, u njemu su bili bezakonje i nepravna država, korupcija i nepotizam, zarobljene institucije, neslobodni izbori – i tih podjela nije bilo. Poslednje dvije godine glavna pitanja u društvu su nam Crkva i njen položaj, identitet, ideološko opredjeljenje (Srbin-Crnogorac, četnik-partizan, bjelaš-zelenaš, vjernik SPC ili CPC, odnosno ateista).

Odgovornost za takve podjele, nikad veće i izraženije, snose političari, kako iz vlasti tako iz opozicije, kao i Crkva koja se nametnula kao glavni politički faktor. Vlast je uvijek odgovornija od opozicje, to je jednostavno tako po prirodi stvari. Jer da se ona fokusirala na uspostavljanje pravne države, ekonomski oporavak, ravnopravan tretman svih, nepartijsko tj. stručno zapošljavanje, umanjenja glomaznog državnog aparata, štednju i transparentnost, donošenje novih i boljih zakona; umjesto na istorijski revizionizam, Crkvu, crkvena pitanja i favorizovanje samo jedne vjere i nacije, onda bi svaki opozicioni pokušaj podgrijavanja podjela jednostavno propao. Uz eliminaciju nacionalnih manjina iz svih bitnih segmenata društveno-političkog odlučivanja i uticaja, vlast je dala idealan šlagvort beznadežno kompromitovanoj opoziciji da kompromituje aktuelnu Vladu na identitetsko, nacionalno-vjerskim temama.

Ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju 05.09. prate neviđene tenzije, mnogi se plaše incidenata, čak i sukoba. Na dvije strane će biti isti oni građani koje sam opisao na naša prva dva druženja u Kolašinu, koji, kada od strane elita nijesu nahuškani jedni na druge, mogu zajedno i potpuno prirodno da se druže, vesele, stvaraju nova prijateljstva, ljubavi čak – šaleći se na račun svoje isključivosti u branjenju svog nacionalnog identiteta ili političko-ideoloških uvjerenja. Svi znamo da će na Cetinju biti i ljudi iz istih porodica, na dvije suprotne strane. Ako neko napravi incident, ubio je za neko vrijeme ne samo mogućnost novih, opisanih druženja, već i budućnost svih nas za dogledan period.

SPC ima pravo da ustoliči mitropolita gdje hoće i na način koji hoće, oni koji se protive tome imaju pravo da iskažu svoj protest na način koji smatraju da je najbolji, na miran način. Ako sve strane prihvate ove činjenice, nesporno pravo i jednih i drugih, možda za ovo društvo ima nade. Ako dođe do incidenata i nasilja, izgubljen je i poslednji tračak nade za sve nas. Za dugo.

Čitajte više