Veličanstveni primjeri velikodušnosti i altruizma muhadžira i ensarija

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Nosioci islamske risale i da've (tj. muhadžiri), u čiji odgoj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uložio mnogo vremena i truda, počeli su davati još više plodova nakon što su se spojili s novom medinskom zajednicom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Jedan od rezultata i posljedica iskrenog vjerovanja ensarija, njihovog davanja prisege na vjernost Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obećanja da će pomogati islam i muslimane, jeste Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, poziv muslimanima da učine hidžru u Medinu (Jesrib), ali i pojava veličanstvenog fenomena solidarnosti među muslimanima, tako da su ensarije otvorili vrata svojih kuća i svojih srca za skupine muhadžira iz Mekke. Bili su spremni da ih prihvate kao svoje najrođenije, pa su u jednoj kući i pod jednim krovom živjeli muhadžir i ensarija, muhadžirka i ensarijka, dijeleći međusobno imetak, stan, hranu i islamsku odgovornost.

U nastavku ćemo spomenuti samo neke od ensarijskih kuća koje su primile muhadžire iz Mekke:

– Kuća Mubešira ibn Abdul-Munzira ibn Zenbera u Kubau. U njoj se smjestila skupina muhadžira, žena i muškaraca među kojima je bio i hazreti Omer, radijallahu anhu, i članovi njegove porodice i njegovog plemena koji su mu se pridružili na putu Hidžre, njegova kćerka Hafsa, njezin prvi muž Hunejs i Ajjaš ibn Ebi Rebi'a.

– Kuća Hubejba ibn Isafa (iz porodice Benu Haris ibnul-Hazredž) u mjestu Sunh. U toj kući je boravio Talha ibn Ubejdullah i njegova majka, te Suhejb ibn Sinan.

– Kuća Es'ada ibn Zurare iz plemena Benu Nedždžar. Prenosi se da je on u svoju kuću primio muhadžira Hamzu ibn Abdul-Mutalliba, amidžu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

– Kuća Sa'da ibn Hajsame (Benu Nedždžar), koju su zvali ”Kuća samaca”, jer su se u njoj živjeli muhadžiri samci, koji nisu imali žena i porodice.

– Kuća Abdullaha ibn Seleme (Benu Adžlan) u Kubau, u koju su kao muhadžiri smješteni: Ubejde ibn Haris i njegova majka Suhejla, Mistah ibn Esase ibn ‘Abbad ibnul-Mutallib, Tufejl ibn Haris, Tulejb ibn Umejr i Husajn ibn Haris.

– Kuća Munzira ibn Muhameda ibn ‘Ukbe u koju je primio sljedeće muhadžire: Zubejra ibn Avvama i njegovu suprugu Esmu bint Ebu Bekr, Ebu Sebreta ibn Ruhma i njegovu suprugu Ummu Kulsum bint Suhejl.

– Kuća Beni Abdul-Ešhel, čiji je vlasnik i domaćin bio Sa'd ibn Mu'az iz porodice Beni Abdul-Ešhel, gdje su odsjeli i boravili Mus'ab ibn ‘Umejr i njegova supruga Hamna bint Džahš.

– Kuća Evsa ibn Sabita ibnul-Munzira (Benu Nedždžar), gdje su boravili Osman ibn Affan, radijallahu anhu, i njegova supruga Rukajja, radijallahu anha, kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Muslimanska zajednica u kojoj je bogobojaznost bila temelj ponašanja prema drugima

Ovo međusobno dijeljenje i društvena solidarnost bili su jedan od najvažnijih elemenata koji su utrli put za lijep i prijatan boravak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba muhadžira u Medini, boravak koji je bio u znaku davanja prednosti bratu muslimanu nad samim sobom i u znaku iskrenog islamskog bratstva.

S ovim veličanstvenim duhom, iskrenom vjerom i poštenim odnosima postignuto je istinsko islamsko bratstvo, te uspostavljena harmonija i sloga između muhadžira i ensarija.

Neko bi mogao upitati: Zašto nismo čuli, zašto nigdje nije zabilježeno i zapisano da su se u tim kućama događale nesuglasice?

Zato što je to iskrena i istinska vjera koja je bogobojaznost učinila temeljem ponašanja i odnosa prema ljudima, i zato što je to uzvišeni moral koji je propisao bratstvo među muslimanima i podršku da'vi. To je zavjet vjernosti i njegov učinak na duše, poštenje, iskrenost i rad za zajednicu, iz straha od kazne, straha od Sudnjeg dana i čežnje za Allahovom nagradom i vječnim Džennetom.

Svi koji su primili islam i svi koji su se obavezali na vjernost, svi oni su radili ono što im je naređeno i bili su iskreni u svom govoru, bojali su se Allaha tajno i javno, njihove duše su iskreno povjerovale u Allaha, pa nije čudo što su ensarije iz Medine prihvatile svoju braću muslimane iz Mekke kao članove svoje porodice. Svi oni su radili na dobrobit svih, pokazavši društvenu solidarnost kojoj nema sličnog primjera u ljudskoj historiji.

Aspekt davanja, žrtvovanja i altruizma koji su pokazali ensarije i muhadžiri je nešto na šta se stalno moramo pozivati i podsjećati. Jer, mi živimo u savremenom svijetu u kojem putovanje od nekoliko dana otkriva kakvi smo muslimani, otkriva naše mahane, svađe i sumnje.
To je bilo islamsko društvo u izgradnji, i iako Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, još nije bio stigao u Medinu, ensarije su otvorile vrata svojih domova skupinama muhadžira iz Mekke, ne samo na nivou pojedinca, već na kolektivnom nivou, tako da su muhadžiri boravili u kućama ensarija nekoliko mjeseci, a ensarije su trošile i davale svoj imetak i ljubav i bili su svakodnevno na usluzi svojoj braći muhadžirima.
Mi se zapravo nalazimo pred islamskim društvom koje je doseglo vrhunac u međusobnom povezivanju i pomaganju, a muhadžiri su bili istinski uzor ensarijama i na polju davanja i žrtvovanja, jer muhadžiri prvobitno nisu bili siromašni, već su posjedovali kuće, imetak i bogatstvo, ali su sve to ostavili radi Allahovog zadovoljstva, i bili su spremni na svaki vid žrtve radi pokornosti Allahu, dželle šanuhu. Oni su bili onakvi kako ih je Kur'an opisao: ”I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu – to su, zaista, pravi vjernici – i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se očuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti.” (El-Hašr, 8.-9.)

Društvo u kojem nije bilo odvajanja između hafiza i mudžahida

Među osobinama ovog novog društva je i nestanak fanatizma, plemenske i nacionalne pristranosti. Njih je u namazu predvodio oslobođeni rob, Salim Mevla Ebu Huzejfe, jer je više od njih znao Kur'ana napamet.

To je bilo društvo u kojem su bili ugledni ashabi od ensarija i muhadžira, vođe Kurejša, Evsa i Hazredža, ali ih je sve u namazu predvodio hafiz Kur'ana, jer je u tom društvu prednost imao nosilac i čuvar Allahove Knjige, koji je ujedno bio i nosilac ratne zastave u džihadu.
Kod njih nije bilo odvajanja – kojem svjedočimo danas -, između hafiza Kur'ana i mudžahida na Allahovom putu. U Bici na Jemami ratnu zastavu muhadžira nosio je upravo hafiz Salim Mevla Ebu Huzejfe, koji je tog dana govorio: ”Loš sam ja čuvar Allahove Knjige ako pobjegnem s bojnog polja!” U toku bitke odsječena mu je desna ruka u kojoj je nosio zastavu, pa je uzeo zastavu u lijevu ruku, zatim mu je odsječena i lijeva ruka, pa je prigrlio zastavu uz grudi dok nije preselio kao šehid.

Potrebno je uporediti zajednicu muslimana koja je učinila hidžru u Abesiniju i islamsko društvo u Jesribu, odnosno Medini.

Odlazak muslimanske skupine u Abesiniju imao je karakter političkog azila i oni su predstavljali stranu zajednicu više nego punopravnu islamsku zajednicu.

Istina je da su muslimani tamo imali slobodu vjerovanja i izvršavanja ibadeta, međutim, oni su bili izolirani od kršćanske zajednice i nisu mogli utjecati na njih, u pogledu pozivanja u islam, na željeni način. Iako je doseljavanje u Abesiniju bilo veliki korak ispred atmosfere u Mekki, gdje nije bilo slobode pozivanja u islam niti ispoljavanja vjerovanja, ali je to u isto vrijeme daleko ispod islamske zajednice u Medini.

Stoga su muhadžiri u Abesiniji, čuvši vijesti o hidžri muslimana u Medinu, direktno krenuli prema Medini ili preko Mekke, osim onih od kojih je vrhovni komandant, tj. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio da ostanu u Abesiniji. Dakle, Medina je postala muslimanski grad nakon što je stoljećima živjela kao paganski, politeistički grad.

Medinsko društvo postalo je muslimansko, a njegov rast i stvarno formiranje započeli su nakon povratka dvanaest ashaba sa prvog sastanka s Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, na Akabi, na čijem čelu je bio plemeniti ashab Es'ad ibn Zurare, koji je preuzeo odgovornost samo za da'vu, bez postojanja političke odgovornosti, a doseglo je vrhunac širenja i izgradnje nakon povratka sedamdeset ashaba sa drugog sastanka na Akabi.

Oni su posjedovali političku i društvenu odgovornost i odlučili da će njihova zemlja ili grad biti prva prijestolnica muslimana na Zemlji, te su bili spremni suočiti se sa svakim vanjskim neprijateljem koji bi mogao ugroziti ovaj suverenitet, čak i prije dolaska Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu.

Nosioci islamske risale i da've (tj. muhadžiri), u čiji odgoj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uložio mnogo vremena i truda, počeli su davati još više plodova nakon što su se spojili s novom medinskom zajednicom.

Tako se snažna organizirana muslimanska skupina preselila u Medinu i zajedno sa svojom braćom ensarijama formirala muslimansko društvo koje je čekalo svog vrhovnog vođu, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da najavi rođenje islamske države, koja je kasnije izgradila civilizaciju kakvu historija nije upoznala do danas.

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Čitajte više