Književnost između kolektivne i individualne funkcije

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Dok književnost navodi na zapitanost i propitivanje, masovni mediji preplavljuju odgovorima.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

U književnoj povijesti, epsko-lirski oblici zauzimaju status umjetničkih tvorevina koje vlastiti recipijentski prostor pronalaze unutar kolektiva, što ih čini presudno značajnim formama za oblikovanje i izražavanje vrijednosti koje baštini određena zajednica. U tradicionalnim kulturama, prije Gutenbergovog izuma, prevashodno su egzistirale i djelovale one forme koje nisu privatne, koje se ne obraćaju pojedincu već kolektivu, odnosno one forme koje su usmeno prenosive i lakše pamtljive. Kao kolektivno društveno vlasništvo, takve forme posjedovale su moć oblikovanja zajedničke, unitarne svijesti i percepcije, moć koja je u stanju promijeniti cjelokupno društveno vjerovanje, imaginaciju i praksu. Prevashodno, u recipijentskom doživljaju, one nisu imale fikcionalni karakter, već faktografsku utemeljenost, dakle prema njima se odnosilo kao prema istini i stvarnosti koja je umjetnički izražena i predstavljena, pa su se, kao takve, ticale cjelokupnog društva.

Svakako najznačajniji i prelomni trenutak svođenja recipijentskog prostora sa zajednice na pojedinca jeste otkriće štamparske mašine. Umnožavanje pisanih primjeraka postepeno je dovelo do izumiranja usmenih oblika kakve poznaje tradicionalno društvo i inauguriralo pisane forme kao štivo koje svoje čitaoce premješta iz javnog u privatno, uvodi ih u vlastitu sobu, dakle privatni prostor i smješta u udobnost privatnog ambijenta. Na taj način se jedan recipijent u vidu kolektivnog tijela umnožava na hiljade recipijenata individualnog tijela što iz temelja mijenja sam čitalački doživljaj, a time nužno i samu funkciju književnog stvaralaštva, jer ono sve manje odgovara na kolektive, a sve više na individualne pobude recipijenta. Takvo preusmjeravanje sa kolektiva na individuu, sa javnog na intimno, reduciralo je ili transformiralo moć književnosti. Ona napose više ne utiče na svijest zajednice, već na svijest pojedinca. Tek ukoliko pisana riječ pređe u javni diskurs, artikulira se preko glasa ili govora, ona vraća svoju prvobitnu moć jer nalazi odjek na širem polju. Tehnološka mogućnost da se glas ili govor prenesu na ogroman broj primalaca, ugušila je riječ na papiru. Ulogu usmene književnosti u tradicionalnim društvima, preuzeli su masovni mediji u modernom društvu. Medij u formi novina, koja je pisana forma, također se može smatrati usmenim oblikom jer obnaša njihovu ulogu usmjerenosti ne ka pojedincu, već ka kolektivu, te računa na lanac prenošenja, doduše ne iz generacije u generaciju, nego iz kafane u kafanu.

Novinski pisani članak nije privatno štivo, namijenjeno intimi i pojedincu, već kolektivno štivo upućeno javnosti i zajednici. Upravo kao i usmena književnost, pisani novinski članak tiče se čitave zajednice. Uz to, masovni mediji, radio i TV, kao i usmena književnost, ne podrazumijevaju čak ni elementarnu pismenost. Zanimljiva činjenica jeste da je književnost posjedovala mnogo veću moć u periodu većinske nepismenosti, negoli u razdoblju gotovo stoprocentne pismenosti. Prema tome, stiče se utisak da smo ipak kultura koja preferira usmene načine upoznavanja sa svijetom, prije negoli pisane, i to zbog dva razloga: prvo, informacije se kognitivno lakše primaju i apsorbuju usmenim putem; drugo, a što je povezano sa prvim, jeste što se moć mnogo brže širi i nameće usmenim komunikacijskim kanalom koji čovjek lakše usvaja i kojem je više izložen, što automatski znači i veću rasprostranjenost informacije, te znatno efikasije širenje.

Novinske informacije dakako ispoljavaju se u pisanoj formi, ali one usvajaju logiku usmenog načina informiranja jer se primarno obraćaju društvenoj zajednici i javnosti, te time predstavljaju dio zajedničkog znanja. S druge strane, pisana književnost se primarno obraća pojedincu, namijenjena je intimnoj upotrebi i ne pretendira da postane kolektivno usvojeno i prihvaćeno znanje, što sugerira da u osnovi pisane književnosti nije jednokratna informacija, kao u novinskom mediji, ili kolektivna istina, kao u usmeno-pučkoj književnosti, nego višedimenzionalno razumijevanje i problematiziranje stvarnosti u najširem smislu. Prema tome, dominacija usmenog saopštavanja, čemu, kako sam već objasnio, pripada i novinska pisana riječ, nasuprot pisanog saopštavanja, svoje korijene pronalazi u uspostavljanju moći. Moć se mnogo brže širi i nameće usmenim putevima, obraćajući se većoj grupi primalaca, te je efikasnost širenja poruke znatno brža usmenim nego pisanim kanalom. Bilo kako bilo, u temelju se nalaze moć i manipulacija. Zgodan primjer pronalazi se u objavljenim religijama. Iako izvor svog učenja čuvaju u pisanoj formi, religije bi svoje postojanje dovele u pitanje ukoliko se ne bi usmeno obznanjivale, širile, jačale i time održavale. Sama po sebi usmena riječ nužno nema veću moć od pisane, ali način na koji ona dolazi do recipijenata svakako je efikasniji, pogotovo u metafizički utemeljenoj zapadnoj kulturi koja glasu ili govoru pripisuje izvornost.

Savremeno doba, okarakterisano kao doba masovnih medija, nosi u sebi ogromnu opasnost, ne samo prema književnosti, nego i prema humanitetu. Opće je mjesto da istinsko znanje sve više gubi na vrijednosti dok informacija postepeno ekvivalira znanju. Informacija zadobija sve veću moć, dok razumijevanje predmeta i pojava devalvira i postaje višak. Loša književnost oponaša masovne medije nudeći puke informacije. Prava književnost uvijek u sebi sadrži dio kontemplacijskog nivoa znanja, onog znanja koje cjelokupnim bićem i razumom i tijelom i duhom saznaje o smislu i suštini, o onom potkožnom, unutarnjem. Prava književnost nije ogledalo stvarnosti. Književnost bi morala biti lupa, povećalo koje približava predmet, osvjetljava ga iz svih uglova, čini ga jasnijim, vidljivijim, te ogolovši ga do krajnosti pronicati u njegov smisao. Pozivajući na promišljanje i poniranje u srž stvari, književnost postepeno gubi moć uslijed najezde informacija kroz masovne medije. U dobu masovnih medija moć književnosti je gotovo nečujna, tiha i usmjerena ka pojedincu. Nečija moć ne ogleda se u dominaciji, nego u sposobnosti da se nešto promijeni. U tom smislu, masovni mediji imaju gotovo neograničenu moć. Oni kreiraju realnost, proizvode potrebe, oblikuju svijest i percepciju, mijenjaju vrijednosti. Oni su u neku ruku fikcija, ali fikcija koja stvara fakciju. S druge strane, književnost u dobu masovnih medija ima veoma ograničenu moć. Ona ne može da mijenja svijet, jer se svijet transformira brže od književnosti i jer masovni mediji drže kontrolu nad društvenim procesima.

Ko može mijenjati svijet? Upravo masovni mediji, jer ga danas oni i oblikuju. Takvu snagu književnost je izgubila. Ali i pored toga, nije posve iščezao potencijal književnosti da nešto preobrazi. Žrtva toga jeste čitatelj, pojedinac, kojem književnost nudi podsticaj da svijet doživljava na novi, intenzivniji i plemenitiji način, da uočava obrise koji su mu ranije promicali, da razumijeva sa različitih strana i da dobije hrpu pitanja gdje se odgovori samo nagovještavaju. Dok književnost navodi na zapitanost i propitivanje, masovni mediji preplavljuju odgovorima. U jednom intervjuu hrvatski pisac Jurica Pavičić na pitanje: „Može li književnost mijenjati svijet?“, odgovara da može, ali samo ako je loša. Samo su loše knjige u povijesti imale moć da potpiruju masovna gibanja. Dobre knjige to ne mogu, jer one imaju svojstvo da zbunjuju, pomućuju, zamagljuju, usložnjavaju ono što je naoko jednostavno i jasno. Da bi knjiga pokrenula društvena gibanja, ona mora biti zlobno pojednostavljena, jednodimenzionalna, jednostrana i izravna, sve ono što karakteriše prirodu informacije masovnih medija.

Čuvena je Hegelova izjava da je molitva modernog čovjeka čitanje novina. U tom smislu, u savremenom dobu čovjek je postao znatno „pobožniji“. Dan počinje molitvom čitanja dnevnih novina; tokom dana moli se slušanjem radio vijesti; a uvečer moli se pred ekranom gledajući i slušajući spikera kako obznanjuje „svetu istinu“. Gdje je mjesto književnosti u takvom poretku? Ono mora biti na granici, i u poretku i izvan poretka. U njemu da bi ga mogla iznutra podrivati, pa je važno ne udaljiti se mnogo, a izvan njega, najprije jer loš poredak ne smije imati ništa zajedničko sa književnošću, a drugo jer distanciranost je uvijek nužna ukoliko stvari želimo objektivno sagledati. Zato u srcu književnosti mora biti njena etička dimenzija, ona koja će misliti čovjeka kao pojedinca i čovjeka u određenom kontekstu. Etička u smislu oplemenjivanja, osvješćivanja i razumijevanja, a znatno manje osuđivanja, koliko je god to moguće postići. Tu moć ima književnost, da ljude čini boljima i svjesnima. Koliko uspijeva u tome, teško je dokazati. Nisu rijetki ni primjeri gdje književnost čovjeka čini gorim. I činit će ga gorim sve dok čitanju pristupa, ne sa spremnošću da ga pročitano mijenja, preobrazi, već sa unaprijed formiranim čvrstim stavom da pročitano isključivo treba potkrijepiti već pripremljen svjetonazor. Nisu samo knjige krive i nisu samo krivi oni koji ne čitaju. Najviše su krivi oni koji pogrešno čitaju, a to često rade namjerno. Zato književnost nikad ne smije zaboraviti na etiku, na čovjeka, te svoju moć ispoljavati u stalnom pozivu na humanost.

Čitajte više