Kad klima postane klikabilna

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Možda ćemo se kuhati kao žabe, gorjeti u požarima, ginuti u poplavama, bježati pred sušama, topit se po rastućim morima, ali ništa od toga neće zahvatiti baš cijelu populaciju.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Dugo sam čekala na još jednu klimatsku “psihološku granicu”: trenutak kada će klimatske promjene postati klikabilna tema u mejnstrim medijima. Klikabilnost je važna i sociološki, ne samo kao ekonomski indikator zdravlja medija. Ona pokazuje kako se gradi interes javnosti za neku temu, a perspektiva autora i obrada informacija imaju izravnu moć utjecanja na opće mišljenje o nekoj važnoj društvenoj temi. Klikabilnost se desila u jedinom terminu kada se mogla desiti – u takozvanoj sezoni kiselih krastavaca (u svim drugim dijelovima godine, korupcija koja dela 24/7 ima trajnu garanciju naslovnica). Dogodila se u periodu godišnjih odmora koji oskudijeva vijestima plasiranima iz službenih izvora, u očima depresivnih novinara i profitu orijentiranih vlasnika, to su ujedno praktički jedini legitimni izvori vijesti. Kad službeni izvori odu na godišnji, mediji proglase sezonu kiselih krastavaca. Dok je glavna vijest svakoga dana na većini medija bila neka nova prometna nesreća, pojedinci koji medije konzumiraju pasivno i isključivo kao sredstvo informiranja stjecali su dojam da ljetos na cestama gine frapantno natprosječan udio stanovništva. Stvarna brojka je međutim bila tek 17 posto više poginulih, što nije mali broj, no svakako ne odgovara medijskoj pokrivenosti prometnih nesreća. Prije američkog poraza u Afganistanu, smrti na cestama presijecale su vijesti o požarima diljem Mediterana, popraćene fotografijama jukstapozicija bezbrižnih turista koji sjede po grčkim restoranima dok se zemlja guši u dimu.

U isto vrijeme, usred požara, nesreća, i na vrhuncu godišnjih odmora izašla je šesta procjena stanja klime koju je za UN-ov Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) radilo stotine znanstvenika diljem planete. Dokumentom se nećemo danas baviti, samo ćemo prokomentirati njegovu medijsku popraćenost i percepciju. Kao prvo, dokument nitko tko je objavio informacije iz njega uopće nije pročitao. To procjenjujemo po ponavljanju nekoliko istih informacija po baš svim medijima, dok cijeli dokument ima stotine stranica. Za brzu dinamiku internetskih medija, novinarima nije ostavljeno ni približno dovoljno vremena da čitaju s razumijevanjem bilo kakve znanstvene radove, a kamoli one čiji samo prvi dio ima na stotine i stotine stranica i na kojem je radilo preko dvjesto različitih znanstvenika na najsuvremenijoj tehnologiji s najsuvremenijim softverom.

Uostalom, “bitno je da imamo”, nije bitno što ni kako je to obrađeno, “bitno je samo da imamo”. To je urednička logika par excellence, i ujedno odgovor na to zašto svi mediji izgledaju prokleto isto. To je ujedno i dio odgovora na to zašto je narod razvio averziju prema novinarima i zašto nas smatraju “budalama” (citat). Gotovo sve informacije koje ste mogli pročitati u hrvatskom internet mejnstrimu kopirane su iz medija na engleskom jeziku, u pravilu s danom zakašnjenja, a i u originalnim objavama izvučene su iz sažetka za političare, štono bi se reklo iz sažetaka za dummies.

Kako izliječiti letargiju

Preduvjeti za društveno odgovorno izvještavanje o klimatskim promjenama time su uništeni. Umjesto medijske odgovornosti (društvu), dobili smo samo parcijalna, površna i dramatična, ali nadasve precizna upozorenja o tome kako se civilizaciji kakvu poznajemo bliži kolaps. Narod zasićen šok terapijama, ekonomski i politički obespravljen te društveno uništen globalnom pandemijom koronavirusa, dočekao je još jednu lošu vijest jedino kako još može: letargijom i rezignacijom “pa dobro, ja tada više neću biti živ/a” ili “a što ja tu mogu. Ne mogu pomoći ni sebi ni drugima“. I krug brojnih osobnih nemoći – kako autora u medijima, tako i njihovih vjernih čitatelja – time je potpuno zatvoren. Podeducirani i/ili deprimirani novinari svedeni na industrijsku pokretnu traku, prisiljeni su “jahati valove” tuđih vjetrova jer će ili plivat, ili tonut.

Njihovi čitatelji, koje novinari nerijetko i nekritički prozivaju uhljebima i/ili idiotima, a koji su često educiraniji od medijskih autora, svoje lejbl mastere smatraju “budalama” i “idiotima”. Etikete su podijeljene, strane su odabrane, problemom se nitko nije zapravo pozabavio, a ni u rješenja ne vjeruje nitko. Korupcija je toliko široko rasprostranjena da je onemogućila bilo kakav ekološki razvoj, ministri su po znanju i sposobnosti još gori od novinara i čitatelja zajedno, a premijer daje izjave poput: eto, mi ćemo, nažalost, morati prestati s upotrebom fosilnih goriva. Predsjednik države između obroka rješenje za naše probleme vidi u još turizma (prilikom nedavnog posjeta NP Dinara). Zelenih je premalo i premarginalni su, njihova rješenja nisu masovna ni komercijalna, ona zahtijevaju više osobnog truda nego što bilo koji radnik može dati. Poduzetnici koji se razumiju u energetiku već su izmuzli koncesije na prirodne resurse, i dok smo svi gledali u antivaksere, katotalibane i ravnozemljaše, pred nosom nam se odvila nova “kuponska” privatizacija nad zelenim resursima. Marksisti pokušavaju razumjeti sustav, i provest će dekade s glavama u knjigama. Na kome onda u ovome društvu ostaje da utješi ljude? Da ponudi rješenja za klimatske probleme? Da kaže svima da je možda kasno za zadržati stupanj civilizacije koji smo imali posljednjih 70-ak godina (od kada su žene masovno ušle na tržište rada) ali da nije kasno za spasiti što se spasiti da i preživjeti katastrofu.

Umjesto još jednog šoka, još jednog teorijskog objašnjenja, ili još koje ulične akcije, ljudima su prije svega potrebne ekološke prakse koje će poboljšati njihovo ekonomsko stanje. Jer klimatske promjene sa sobom nose nevjerojatne emancipatorne potencijale, kakve do sada možda uopće nismo mogli niti zamisliti. Klimatske promjene jesu najgora vijest koja se ljudima dogodila od kada je naše službene povijesti, ali ne moraju biti potpuna apokalipsa. Možda ćemo se kuhati kao žabe, gorjeti u požarima, ginuti u poplavama, bježati pred sušama, topit se po rastućim morima, ali ništa od toga neće zahvatiti baš cijelu populaciju. A koji će dio svijeta preživjeti (za sto godina) ovisi o promjeni praksi sada. Ovisit će o implementiranju zelenih ekonomskih politika na seoskim i gradskim razinama, na razini svakog pojedinca. Zelene politike i prakse mogu biti ekonomski blagonaklone pojedincima, ali to je moguće samo ako se riješimo klimatske depresije i epidemijske letargije. Država ima svoju ulogu u ovome, ali kako je već dokazala da nema sposobnosti biti “motor promjene”, stvari se ponovno moraju mijenjati odozdo prema gore, ali ovaj put, sve promjene mora pratiti poboljšanje ekonomskog stanja običnog čovjeka, inače ne vjerujem da klimatska tranzicija može uspjeti. Pokret žutih košulja u Francuskoj, pa i prosvjedi protiv OIE u Bugarskoj bile su prve naznake da ova revolucija mora donijeti ekonomsku sreću bazi stanovništva.

Čitajte više