Psihologija ispiranja mozga

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Prema onome što za sada znamo o raznim formama “ispiranja mozga”, očito je da se tu radi o posve nehumanom postupku, koji se zasniva na bezobzirnom i surovom: (a) fizičkom, (b) socijalnom i (c) psihološkom pritisku.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Termin ispiranje mozga (engl. brainwashing) stvoren je u vrijeme i nakon korejskoga rata (1950-1953) u američkoj psihologijskoj literaturi, kako bi se njime označio postupak pomoću kojega je 15-20 posto američkih ratnih zarobljenika u rukama sjevernokorejske i kineske armije bilo privoljeno (ili prisiljeno) na suradnju sa svojim neprijateljskim čuvarima. Međutim, iako je tek tada dobila svoje posebno ime, metoda “ispiranja mozga” nije nimalo nova i — kao što ističu i sami američki autori — imala je oduvijek široku primjenu u zatvorima, duševnim bolnicama, samostanima i sličnim ustanovama, uključivo i u vojničkom “drilu” niza suvremenih armija.

Zapravo, tim je nazivom obuhvaćen niz edukativno-propagandnih metoda i postupaka koji se od ucbičajenih edukativnih i propagandnih metoda razlikuju po tome što se tu ne ide samo za tim da primaoci propagandnih poruka samo modificiraju i izmijene neke svoje stavove nego i za tim da izmijene čitavu strukturu ličnosti. To znači da je cilj sispiranja mozga da individuum kompletno napusti sve svoje dotadašnje stavove, uvjerenja, vrednote itd., da izmijeni čak i svoje karakterne osobine, će da “prihvati” one stavove i osobine koje propagandist želi.

Odmah treba naglasiti da su američke analize psihosocijalnih aspekata “ispiranja mozga” u pravilu toliko zasićene antikomunističkom propagandom da predstavljaju same po sebi svojevrsno sredstvo za vispiranje mozga svojih čitalaca. Ipak, usprkos tome, one omogućuju da se lakše uoče neki psihosocijalni mehanizmi, koji zaista — u nekim okolnostima — dovode do promjena u ličnosti i ponašanju ljudi koji su izloženi njihovu djelovanju a te promjene mogu zbilja izgledati na prvi pogled kao pravo “čudo”.

Posebno valja naglasiti da se jedan dio “priznanja” što su ih u toku staljinističkih čistki davale njihove žrtve također može objasniti ispiranjem mozga, tim prije što su te žrtve često bili prekaljeni i iskusni revolucionari, koji su u svojem životu mnogo toga preturili preko glave i odolijevali u mnogo slučajeva najbrutalnijim fizičkim i drugim mučenjima od svojih klasnih neprijatelja.

Prema onome što za sada znamo o raznim formama “ispiranja mozga”, očito je da se tu radi o posve nehumanom postupku, koji se zasniva na bezobzirnom i surovom: (a) fizičkom, (b) socijalnom i (c) psihološkom pritisku.

a) Fizički pritisak — Polazeći od poznate činjenice da je ljuđska psihosocijalna otpornost vrlo usko povezana S fizičkom kondicijom, svi “mozgoispirači” nastoje nizom postupaka tu kondiciju u svojih žrtava oslabiti. Kao najednostavniji i najprimitivniji način upotrebljavaju se razni oblici fizičke torture — od “običnoga” batinanja do najstrašnijih sadističkih izuma kakvima obiluje čitava historija čovječanstva.

Međutim, sama fizička tortura često ne postiže svrhu. Prije svega zato što velik broj ljudi izdrži takvu torturu i radije umire nego popusti. A drugo, jedan dio žrtava, da bi izbjegao fizičke boli, patnje i dalju torturu, pristaje na ono što mučitelji traže, ali se usprkos tome u svojoj biti ne promijeni i očuva psihološki integritet vlastite ličnosti.

Stoga se za iscrpljivanje fizičke kondicije obilno upotrebljava i druga glavna metoda, a to je izgladnjivanje žrtve. Taj postupak zahtijeva više vremena i zato ne daje tako brze rezultate kao fizičko mučenje, pa zato mnogi neiskusniji i nestrpljiviji mučitelji nemaju vremena tako dugo čekati. Ipak, takav postupak potkopava polako ali sigurno fizičku kondiciju žrtve, pogotovo ako se čitav sistem prehrane podvrgne vispirivačkome cilju.

Treća glavna metoda jest onemogućivanje spavanja, koja je osobito “omiljena” u novije vrijeme. Dugotrajno onemogućivanje ili ometanje normalnog spavanja dovodi žrtvu ne samo do postepene fizičke nego i do mentalne iscrpljenosti i stoga je to ujedno i oblik psihološkog pritiska na žrtvu. Takvo iscrpljivo djelovanje duge i sistematske besanice ne iznenađuje kad znademo da je upravo spavanje ona psihofiziološka funkcija koja najviše pridonosi kompletnom fizičkom i psihološkom odmoru i svojevrsnoj regeneraciji čitavoga organizma.

b) Socijalni pritisak — Socijalni pritisak na ličnost žrtve predstavlja bitan dio “ispiranja mozga” i za primjenu toga pritiska potreban je već veoma rafiniran i instruiran “mozgoispirač”. Batinati i fizički mučiti može naime svatko, ali za socijalni pritisak treba znatno više vremena i strpljenja te “stručnoga znanja”. Primjena socijalnog pritiska u sispiranju mozgac ima tri glavna oblika: izolaciju, grupnu presiju i degradaciju.

Postupak izolacije žrtve ponekad je totalna izolacija žrtve od svakog kontakta s drugim osobama, obično tako da se izdvoji u posebnu sobu ili ćeliju. Međutim, mnogo je važnija jedna druga izolacija, a to je ona koja potpuno prekida sve konce s ranijim socijalnim krugom u kojem se žriva kretala, živjela i radila. Kao što se sjećamo iz ranijih poglavlja, socijalni krug, ili točnije socijalni krugovi predstavljaju u prvome redu oslonac i potporu — psihološku i moralnu — na koju se individuum oslanja u časovima tjeskobe, straha i nesigurnosti. A upravo kad je prepuštena na milost i nemilost svojemu mučitelju i kad bi najviše trebala oslonac i potpore, žrtva se planski izolira i oslobađa bilo kakve potpore svojega socijalnog kruga kojemu je pripadala. Štoviše, nije rijetkost da “mozgoispirači” vrše pritisak čak i na najbliže članove socijalnog kruga žrtve da je se odreknu, ili da na neki drugi način izvrše na nju pritisak onako kako to mučitelj želi: od žene se traži da se rastavi od muža, i obratno, od djece da se odreknu roditelja, od prijatelja da popljuju svojeg dojučerašnjeg druga i prijatelja itd.

Drugi oblik socijalnog pritiska jest grupna presija na žrtvu. Budući da ju je sistematskom izolacijom ostavio u socijalnom “vakuumu” u odnosu na njezine ranije socijalne veze i krugove, “mozgoispirač” se sbrinea da taj vakuum ispuni prema svojim ciljevima. Stoga on žrtvu stavlja u novu socijalnu grupu, sastavljenu u pravilu od osoba koje su i same već prethodno “isprane”, tj. one koje su već podlegle tome zlokobnome postupku. U nekim slučajevima “mozgoispirača” ubacuje u takvu socijalnu grupu i svoje posebno obučene agente, koji djeluju kao tobožnje žrtve, dakako u skladu s općim planom “ispiranja”.

Takva socijalna grupa, a to je u pravilu grupa zatvorenika u istoj ćeliji, na istome poslu i na svim drugim mjestima i djelatnostima u kojima se žrtva nalazi, s jedne strane po instrukcijama “mozgoispirača”, ali i po vlastitoj inicijativi, počinje vršiti pritisak na novopridošlu žrtvu prema onome starom pravilu: “poturica gori od Turaka!” Zapravo, već “isprane” i “preparirane” žrtve osjećaju i same psihološko olakšanje s pridolaskom svakog novog vispiranikac, nalazeći u svakom novome olakotnu okolnost za svoju vlastitu psihološku i socijalnu kapitulaciju.

Treći oblik socijalnog pritiska jest degradiranje žrtve, koje se sastoji u tome da se raznim postupcima u njoj uništi čak i ono osnovno ljudsko dostojanstvo. Zato se žrtvi oduzimaju ne samo sva dotadašnja prava i privilegiji nego se ona stavlja na samo dno nove prisilne socijalne hijerarhije, kojoj prisilno pripada. Ne samo da je planski i namjerno degradiraju postupci samog mučitelja nego je još više degradiraju postupci njezinih supatnika u nevolji: ona mora, kao “nova”, obavljati najniže i najprljavije poslove (čišćenje skiblee, nužnika itd.), mora se svakome pokoravati i svakoga služiti (ne samo razne čuvare i istražitelje već i svaku “ispranu” žrtvu), mora se zadovoljiti ostacima ionako oskudne hrane itd. Ukratko, žrtva se nastoji dovesti na rang “ljudske životinje”, bez svih atributa dostojanstva, taštine, samopouzdanja i ostalih psihosocijalnih okosnica normalne ljudske ličnosti.

c) Psihološki pritisak — Ova je metoda pritiska kombinacija fizičkog i socijalnog pritiska, ali ima i svoje vlastite psihološke izvore u ličnosti same žrtve. On se javlja u više međusobno povezanih oblika:

Prvi je gubitak osjećaja vlastite vrijednosti, a taj je osjećaj — kako od ranije znamo — ona istinska psihološka osovina oko koje se normalno kreće mentalni život svakoga čovjeka. Taj se osjećaj počinje “rastapati” ne samo zbog vanjskog pritiska na samu žrtvu nego i zbog njezinih vlastitih rasuđivanja, razmišljanja, revalorizacije svojeg ranijeg života i ponašanja itd.

Osjećaj straha i tjeskobe u žrtvi je također stalan pratilac svakoga “ispiranja mozga”. Tu se ne radi samo o neposrednom strahu za vlastitu sudbinu, pa i sam život, nego i o strahu i tjeskobi pred gotovo totalnom nesigurnošću. Iz psihologije emocija dobro je poznato da dugotrajni strah od nepoznate opasnosti koja se samo naslućuje i neodređeno prijeti (Damaklov mač) znatno više potkopava mentalnu stabilnost ličnosti nego bilo koji strah od poznate opasnosti. Ovaj drugi — na primjer strah od neposredne smrti — sigurno je jači po svojem trenutnom intenzitetu, ali gledano na dugi rok, on će manje nagristi, “erodirati” ličnost nego dugotrajne brige i tjeskobe.

Osim osjećaja straha i tjeskobe zbog vlastite neodređene sudbine “mozgoispirač” se sistematski trudi da u žrtvi pobudi strah i za druge osobe koje su joj drage i bliske. Zato on ne preza ni od najgrubljih prijetnji i ucjena, prijeteći slobodom i životom tih osoba ako se žrtva ne obrati.

Osjećaj nesigurnosti također je neprekidno prisutan u žrtvi. Ovdje mislimo u prvom redu na osjećaj nesigurnosti u samoga sebe, u svoje dosadašnje stavove, uvjerenja i sistem vrednota. Žrtva počinje, štoviše, bivati nesigurna i u svoj zdrav razum, počinje u sebi razvijati osjećaj krivnje za ranija i sadašnja djela, ukratko počinje se ljuljati njezina čitava normalna mentalna struktura. Ona sve više živi ne samo u socijalnom nego i u mentalnom vakuumu, jer su sve ranije socijalne i psihološke strukture nestale, ili nestaju, i traži grozničavo neki izlaz iz toga “predsoblja u ludilo”. (Tome posebno pridonosi neprekidno čeprkanje po prošlosti same žrtve, njezinih svih mogućih i nemogućih predaka i potomaka, inzistiranje na najintimnijim detaljima, na svim mogućim malim i velikim nepodopštinama i prljavštinama kakvih ima u životu svakoga čovjeka itd.)

Osim svih tih teških, bolnih i hipertrofiranih osjećaja i kompleksa nerijetko se u svijesti žrtve pojavljuju i razne parapsihotične smetnje: dolazi do raznih halucinacija, ideja proganjanja, amnezija i paramnezija, bježanja misli i sličnih teškoća, karakterističnih inače za psihotična i pretpsihotična stanja.

U parapsihotične smetnje možemo ubrojiti i pojavu nekih uvjetovanih refleksa koje žrtva počinje pokazivati u ponašanju. Tako dolazi do niza automatiziranih reakcija u trenutku dolaska “mozgoispirača” ili njegovih pomoćnika, u trenucima preuzimanja hrane, u kontaktima s ostalim “obraćenicima” ili žrtvama itd. Zapravo, stvaranje uvjetovanih refleksa — generalno govoreći — ijest jedno od glavnih psiholoških sredstava kako bi se u žrtvi yraščistio terene za primanje novih uvjeravanja i sugestija od “mozgoispirača”.

Te parapsihotične smetnje koje prate proces “ispiranja mozga” ne smijemo zamijeniti s običnim zatvorskim psihozama, iako po simptomima mogu biti slične. Zatvorske se psihoze, naime, javljaju spontano, protiv volje istražitelja, stražara i drugih službenih osoba, dok su parapsihotične smetnje namjerno izazvane, kako bi se ubrzalo slamanje i “obraćanje” žrtve.

U psihološki pritisak valja, konačno, ubrojiti i stalan pritisak “mozgoispirača” koji neprekidno prijeti i obećava, ucjenjuje i “savjetuje”, koji se služi svim mogućim drugim neprijateljskim i prijateljskim postupcima u svojem ophođenju sa žrtvom.

Kao rezultat svih tih fizičkih, socijalnih i psiholoških pritisaka na žrtvu u njoj se odvija specifičan psihološki, ili možda točnije, proces psihosocijalne dezintegracije, koji ćemo najlakše pratiti ako ga podijelimo u neke njegove faze:

a) Faza šoka jest početak toga procesa, u kojoj se žrtva osjeća kao da ju je netko “udario maljem po glavi”. Ona misli da je to što se s njome zbiva nekakva nesretna slučajnost ili zabuna; ona pruža otpor “mozgoispiračima” i pokušava ih uvjeriti da su na krivom putu, da to što čine nema nikakva smisla, da ona nikad neće popustiti njihovim neshvatljivim zahtjevima itd.

b) Faza disocijacije — U toj fazi žrtva počinje postepeno gubiti osjećaj vlastite vrijednosti, počinje sumnjati u svoje dotadašnje stavove, uvjerenja i sistem vrednota, gubi svoje ljudsko dostojanstvo itd. Jednom riječju, na kraju
te faze žrtva je, takoreći, biće uvjetovanih refleksa i iz nje je “iščupano” sve ono što je do tada predstavljalo oslonac njezine ličnosti i stabilnosti. Na tako “raščišćen” teren mogu se onda susađivatie nove ideje koje “mozgoispiračie nude.

c) Faza obraćenja — U toj fazi žrtva prihvaća nove ideje i stavove koji joj se nude prema planu procesa “ispiranja mozga”. Neke od njih ona prihvaća brže i lakše nego druge — u zavisnosti od svoje ranije psihosocijalne konstitucije — a nekima se dugo odupire. Pojavljuju se mnoge racionalizacije i kompenzacije kojima žrtva sebi “objašnjava” preokret što se u njoj događa, pri čemu osobito važnu ulogu ima socijalna grupa već ranijih “obraćenika” u kojoj živi.

d) Faza restitucije — To je.završna faza čitavoga procesa dezintegracije ličnosti. U njoj, naime, žrtva internalizira one nove stavove, uvjerenja i druge vrednote koje su joj usađivane u fazi obraćenja. Ona ih, drugim riječima, prihvaća kao integralni dio svojega novoga “ja” i na taj način ponovno restituira svoju psihosocijalnu ravnotežu, koja je bila razorena u ranijim fazama. Stoga je s fazom restitucije čitav proces dotadašnje psihosocijalne dezintegracije završen novom psihosocijalnom integracijom ličnosti, samo na novim, “programiranim” temeljima što su ih “mozgoispirači” isplanirali. Žrtva postaje novi “obraćenik”, koji će, ako bude potrebno, s manje ili više žara i sam sudjelovati u “obraćenju” slijedećih žrtava.

Ocrtavajući ovaj sumorni proces ljudske dehumanizacije, ne možemo a da ne naglasimo kako to sispiranje mozga, na sreću, ipak nije uvijek tako svemoćno, kako se nekad govori i piše. S jedne strane, ima ne mali broj ljudi koji usprkos svemu ne podlegnu takvu procesu psihosocijalne dezintegracije. S druge strane, međutim, ni efekti “obraćenja” nisu uvijek trajni pa se vrlo često — nakon duljeg ili kraćeg vremena — žrtva ponovno vraća u svoju prvobitnu normalu, ako uopće bude puštena iz ruku “mozgoispirača”.

Valja, međutim, reći i to da nam iz nekih područja psihofiziologije i neurofiziologije stižu vijesti koje nas sasvim ne umiruju. Već se pedesetih godina počelo govoriti o biokontroli ljudskog ponašanja kao o novoj mogućnosti za upravljanje i manipuliranje “nerazumnim” i “neposlušnim” individuumima. Kako navodi V. Packard (1957) u svojoj knjizi Skriveni uvjeravači (HiddenPersuaders), još je 1956. godine elektronički inženjer po imenu C. R. Schafer iznio na Nacionalnoj konferenciji elektroničara u Chicagu zapanjive podatke o mogućnostima biokontrole: “Krajnje dostignuće biokontrole mogla bi biti kontrola samoga čovjeka… Kontroliranim subjektima ne bi se nikada dopustilo da misle kao individuumi. Nekoliko mjeseci nakon rođenja kirurg bi “opskrbio” svako dijete prekidačem montiranim ispod lubanje i elektrodama koje dopiru u odabrane areale moždanog tkiva… Dječje senzorne percepcije i muskularna aktivnost mogle bi se ili modificirati ili potpuno kontrolirati bioelektričnim sig- nalima emitiranim pod nadzorom države.”

Te jezive perspektive — a u tome je pravcu učinjen dalji napredak u psihologiji, neurologiji, kibernetici i drugim graničnim područjima — mogle bi učiniti čak i metode “ispiranja mozga”, što smo ih opisali, tek staromodnom dječjom igrom. Možemo se samo iskreno nadati da će to isto čovječanstvo, koje je pronašlo i pronalazi tolika sredstva manipulacije i kontrole ljudima, uspjeti samo sebe kontrolirati u njihovoj primjeni!

Odlomak iz knjige: Mladen Zvonarević, Socijalna psihologija, str. 610-615.

Čitajte više