​Odabrani život

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Život u niskom prizemlju nas nauči da imamo samo ono što nam treba.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Nisko je prizemlje mamac za lopove, govorila je Vladina majka, otkako su se uselili, prije više od trideset godina. Ali mi nećemo živjeti u strahu, govorila je. Nikad ne treba živjeti u strahu. Treba odabrati kako želiš živjeti, ali nikad odabrati da živiš u strahu.

Vlado je imao samo pet godina kad mu je majka objasnila da oni nikada neće imati mnogo stvari. Pogotovo ne mnogo skupih stvari. Ne zato što njena plata pomoćne kuharice u lokalnoj aščinici to ne dozvoljava, nego zbog niskog prizemlja. Život u niskom prizemlju nas nauči da imamo samo ono što nam treba. I nauči nas da budemo sretni zbog toga.

Tako je Vladina majka predstavila njihov novi život, nakon što su se iz garsonjere koju su iznajmljivali preselili u veći stan, čija je vlasnica bila majčina prijateljica. Majčina jedina prijateljica, činilo se. Vlasnica aščinice s malo stalnih gostiju, osmijeha uvjetovanim domaćom rakijom i cigaretama, bez muža, bez djece, bez rodbine. I bez prošlosti. Majčina savršena prijateljica.

Život je Vlado provodio u dnevnoj sobi, pred starim televizorom čija se plastika otopila s jedne strane one noći kad su majka i njena prijateljica Ediba napravile privatno sijelo i upalile svijeće oko televizora. Ali radio je. Ispred njega je Vlado pisao i zadaću, majci nije smetalo. Ispred njega je i jeo, majci nije smetalo. Ispred njega je zapalio prvu cigaretu i popio gutljaj rakije, pa zamalo povratio. Majci nije smetalo. Majci je smetalo jako malo stvari. Lopovi koji vrebaju nisko prizemlje… i nemogućnost izbora.

Vrlo je jasno objasnila Vladi, i vrlo rano, nije imao ni petnaest godina, da čovjek ima pravo odabrati i kako da umre. Da ne umire u mukama i boli. Da ne bude ponižen i da ni o kome ne ovisi. Kao i način kako živimo, tako i način kako umiremo može i mora biti izbor, bila je jasna. Rekla mu je da, ako ona ikad padne njemu na ruke, a izvjesno je da hoće pasti, na ruke, i to njemu, jer on će uvijek biti tu, da to ne dopusti. Da je „oslobodi“, rekla je. Ona će se pobrinuti da on bude dovoljno snažan za to.

Vlado je pušio cigaretu na prozoru, petnaestak godina kasnije, kao što je uvijek pušio ujutro i navečer. Posmatrao je tamnu, umotanu figuru koja je sjedila na rubu pločnika, ruksaka polegnutog na travi parka. Na trenutak je pomislio kako je bilo pogrešno što je majci dopuštao da gleda vijesti, dok je još bila pri sebi, i da guta sve te vijesti o migrantima. Koji oblače tuđe papuče, uvlače se u tuđe garaže, štale, niska prizemlja. Prestravljivalo ju je to više nego što je mogao zamisliti, i tad je napokon pristala piti sedative pred spavanje.

„Food, brother“, prošaptao je čovjek, glasom koji kao da dolazi iz pločnika samog, s kojim je srastao. Prošaptao je samo jednom, a ostalo je bilo sijevanje poluživih očiju u mraku. Vlado mu je odgovarao žarom cigarete i otpuhivao. Trebao je već odavno majci dati supu. Već se skoro ohladila na ormariću pored njenog kreveta, u dnevnoj sobi, pred televizorom. Nije više mogla jesti. Davno mu je pala na ruke, kome drugome, jer on će uvijek biti tu. Kad je nakon srednje škole htio na fakultet, rekla mu je da drugi ne moraju da biraju za njega. Da ne osjeća pritisak školovanja, koje nisu mogli priuštiti, samo zato što to društvo očekuje. Da se posao može naći i bez toga. Odabrala je da Vlado i ona žive od njenih novaca, i kasnije, socijalne pomoći. Jer dovoljno je, za stan u niskom prizemlju. Šta još treba? Ediba s bocom rakije i svijećama, i eto Nove godine. I rođendana. I Božića. I svake subote. Srijede, četvrtka, nedjelje.

„Food, brother.“

Vlado se maknuo od prozora, bacio opušak u sudoper, i otišao do majčinog kreveta. Spavala je otvorenih usta i glasno disala. Barem je izgledala kao da spava otvorenih usta i glasno diše. Na ormariću je stajala zdjela sa supom, i do nje, jedna manja zdjelica, koja je tu stajala već mjesecima. U njoj je bio bijeli prah od dvadeset izmrvljenih tableta. Vladina majka ih je sama izmrvila i u samo par riječi podsjetila ga na njihov razgovor, odnosno njen monolog, od prije petnaest godina. Čovjek ima pravo da odabere kako će živjeti, ali i umrijeti, ako nekome padne na ruke. A njemu će pasti, jer on će uvijek biti tu.

Vlado se sjetio da je, prije fakulteta, imao još jednu želju. Jednog dana je poželio da ode u zabavni park. Bio je juni i svijet mu je mirisao nekako drugačije, mogućnije. Ili je to samo bio miris posljednjeg djetinjeg u njemu. I majka i Ediba su ga odvele.

Ringišpili, tobogani, vrteške, klackalice, lude vožnje, kuće strave, sva vašarska, teferička i cirkuska svita prestravila ga je. Ono što su zvali “zabavni park” za njega je bilo “mučenički park”. Na ogromnoj vrtešci udario je u osobu ispred, i iza, i bilo mu je zlo. Ediba i majka su i dalje insistirale da se ide vrtjeti i spuštati, mućkati i okretati naopako, plivati u vodenim svjetovima dok se ne smrzne, i sve se za Vladu završilo povraćanjem sladoleda, glavoboljom, zamračenom dnevnom sobom, u kojoj je na kraju dana zaspao, ispred upaljenog starog televizora. Nije bilo drugog izbora.

Vlado je neko vrijeme stajao iznad majčine glave, spustio nadlanicu na njeno čelo, držao ju je dugo. Zatim je izvadio cigaretu iz džepa i zapalio. Otišao je do regala u kojem je stajao stari televizor, odavno ugašen, i do njega noviji, veći televizor. Iz boce domaće rakije potegao je jedan veliki gutljaj i namrštio se. S cigaretom u ustima, prišao je majčinom stolu, uzeo zdjelicu s bijelim prahom, i lagano koračavši do kuhinje, prosuo je u sudoper. Neko vrijeme je razmišljao, a onda je i zdjelicu bacio među opuške i bijeli prah.

Vratio se do majčinog kreveta, i dalje s cigaretom u ustima, i objema rukama uzeo zdjelu sa supom. Izišao je iz stana u papučama, nije palio svjetlo, silazio je polako, u mraku. Prišao je čovjeku na rubu pločnika koji je šutio i caklio očima iz skoro potpune tame, i spustio zdjelu kraj njega, odmah se okrenuvši, ne čekajući niti sekund. Leđa su mu milovale kratke riječi zahvale, čuo ih je za sobom i kad je zatvorio vrata od haustora.

Kad se vratio u kuću, povukao je još jedan dugački dim cigarete i bacio ju u sudoper. Sjeo je na stolicu kod majčinog kreveta, upalio televizor, i spustio ruku na majčinu.

„Na mojim rukama, mama“, jedva da je to bio i šapat, umotan u nikotin i alkohol. „Ja sam uvijek tu.“

Čitajte više