Orhane, nikako ne mogu svi biti isti

Ovo je vrlo opasan i pristrastan pristup koji može utjecati na širu sliku javnosti o svemu što se zbiva, te je, uslijed toga, neophodno ukazati na činjenice koje same po sebi govore ko je, koliko i kako kriv za sve što se događalo i događa u Sandžaku.
Orhane, nikako ne mogu svi biti isti_61297109509c0.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

U dnevnom listu „Blic“ od 14. 08. 2021. godine na strani 6, objavljen je tekst dr. Orhana Dragaša naslovljen „Sandžak izlazi iz tunela“ a pod markom „Međunarodnog instituta za bezbednost“ (MBI) u kome na vrlo stereotipan način pristupa složenoj situaciji u Sandžaku s posebnim fokusom na najnovija događanja i tezama kojima relativizira sudionike nemilih događaja, pokušavajući za trenutačnu situaciju podjednako optužiti sve političke subjekte u ovom dijelu države i umanjiti krivicu ili, pak, amnestirati stvarne inspiratore, nalagodavce i izvršitelje kriminalnih djela. Ovo je vrlo opasan i pristrastan pristup koji može utjecati na širu sliku javnosti o svemu što se zbiva, te je, uslijed toga, neophodno ukazati na činjenice koje same po sebi govore ko je, koliko i kako kriv za sve što se događalo i događa u Sandžaku.

Dragaš svoju „ekspertsku“ analizu ispred MIB-a započinje općim stereoptinim mjestima o percepciji Sandžaka kao tempirane bombe, mirnom ali nestabilnom kraju, području s posebnim potrebama i bezbjednosnim rizicima koje se koristi kao babaroga prema vlasti u Beogradu i sredstvo ucjena radi stjecanja privilegija i udjela u vlasti, što je uzrok unutarnjih osvajačkih ratova sandžačkih političara i glavni razlog lošeg imidža ovog prostora. Naravno, dio ovih ustaljenih fraza može biti djelimično tačan u općoj ocjeni ugrožene bezbjednosti građana, a sve ostalo su konstrukcije koje nemaju utemeljenja i služe radi prikrivanja stvarnog stanja, posebno uzroka i posljedica takve kombinatorike.

Prvo, tačno je da postoje tri politička subjekta Bošnjaka u Sandžaku i da sva tri imaju jasno profilirane ideološke i metodološke pristupe biračkome tijelu. Međutim, ogromna je razlika među njima. Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić su na političkoj sceni od devedesete godine, i od tog perioda su naizmjenično bili dio republičkih i lokalnih vlasti. I ako analiziramo genezu njihovog nadmetanja za te povlastice i poluge moći, za njih može odgovarati matrica koju Dragaš nudi, jer sva bezbjednosno rizična dešavanja na ovom području bila su u njihovoj režiji i direktnom učešuću, počevši od ranjavanja prolaznika prof. Ćamila Jukovića 2004. godine u obračunu aktivista SDA i SDP-a sa posljedicama trajnog invaliditeta nepokretnosti; preko ubistva Ruždije Durovića kandidata SDA za odbornika u SO Novi Pazara na biralištu od strane aktivista SDP-a 2006. godine; bacanja bombe na porodičnu kuću Hajrović u Novome Pazaru, aktivista SDA, od strane aktivista SDP-a, 2006. godine od čijih posljedica je jedna osoba poginula a druga teško ranjena; pokušaja likvidacije Aldina Dika Dolovca u centru Novog Pazara od strane aktiviste SDP-a i zapošljenika GU Novi Pazar I. Zejnelovića 2013. godine; pokušaja likvidacije i ranjavanje slučajne prolaznice pred Policijskom Upravom Novi Pazar od strane aktivsta SDP-a H. Ahmetovića i njegovog sina marta 2021. godine; kidnapovanja i mučenja direktora Tehničko-poljoprivredne škole u Sjenici Alena Tahirovića marta 2021. godine i, na kraju, brutalne likvidacije novinara Edina Hamidovića avgusta 2021. godine od strane zloglasne kriminalne grupe Latovića, aktivista SDP-a čiji su članovi najuže porodice funkcioneri SDP-a u Sjenici.

Što se dešavanja na stadionu tiče, koje Dragaš u dobrom dijelu svoje analize tretira, opće je poznato da postoje dvije navijačke grupe „Torcida Sandžak“ konstruirana od strane SDA i „Ekstremi“ finansirani i direktno podređena SDP-u. Treće organizirane navijačke grupe nema niti je ikada bilo.

Kako se vidi iz predočenog, akteri svih ovih zločina sa enormnim rizicima po opću bezbjednost i najtežim mogućim ishodom povezani su sa aktivistima i funkcionerima SDP-a Rasima Ljajića i SDA Sulejmana Ugljanina. Za razliku od njih, SPP i akademik Muamer Zukorlić godinama vodi borbu protiv svih oblika kriminala, o čemu je čak, nakon serije javnih tribina i objavio knjigu „Izolacija kriminala temelj opstanka društva“ 2012. godine , a naročito posljednjih pet godina, direktno, javno i beskompromisno sa pozicije narodnog poslanika i potpredsjednika Skupštine Republike Srbije ukazuju na sve bezbjednosne probleme i spregu kriminala sa političkim moćnicima, te dijelovima policije, tužilaštva i sudstva koji im nude zaštitu i zahtjeva od državnih organa da se obračuna sa njima. Pa, Orhane, mogu li biti svi isti i podjednako odogovorni?

A kada je u pitanju, siromaštvo u Sandžaku, ono je posljedica dva tužna procesa tranzicije. Jedan je katstrofalna privatizacija svih privrednih subjekata nakon 2000. godine u kome su direktnu korist i ključne uloge imali SDP Rasima Ljajića sa pozicije republičkih vlasti i SDA Sulejmana Ugljanina koji je držao poluge loklanih vlasti. Cijela država se zgrožavala scenama odsijecanja i jedenje prsta Zorana Bulatovića, predsjednika udruženja tekstilnih radnika „TK Raška“, 2009. godine; zakucavanja zahrđalog eksera u ruku radnika „Iskre metala“ Halka Društinca 2011. godine; štrajkova glađu i raznih protesta radnika Holdinga „Vojin Popović“ te nastraja funkcionera GU Novi Pazar i SDP-a na njih. A šta je radio Zukorlić tada? Posjećivao obezvrijeđene radnike, molio da prekinu štrajkove glađu kako ne bi ugrožavali živote, pomagao njima i njihovim porodicama. Pa, Orhane, zar mogu svi ovi biti isti?

Druga je ekspanzija privatnog poduzetništva u Sandžaku koja je uništena prljavim novcem od narko-poslova, organiziranog kriminala i svih vrsta lopovluka. Ko se javno suprotstvaljao tome? Opet, Zukorlić, Orhane, nebrojano puta i na svakom mjestu – i oni ti izgledaju isti?

Kada je u pitanju, politička ideologija, sva tri subjekta nude svoje koncepte. SDA, kao recidiv devedesetih, nacional-populizam na kome hrani preostali dio članstva koji je iz dana u dan tanji, SDP proklamira neokomunističku ideologiju satkanu od ličnih interesa i kameleonskih prilagođavanja svakoj idoelogiji koja je nosilac republičke vlasti, a SPP ima svoju autohotnu politiku, satkanu na realnom konceptu, borbe za čovjeka i idejom okupljanja oko zajedničkih vrijednosti, uz ispravljanje nepravdi spram Sandžaka i Bošnjaka. Jedinstven koncept politike „i-i“ koji je utemeljen na principima uvažavanja drugog i drugačijeg i jednakopravnosti svih građana bez obzira na vjersku, nacionalnu i rasnu pripadnost i podrazumijevanje rješavanja sandžačkog pitanja na korist svih, i država Srbije i Crne Gore, i naroda Bošnjaka, Srba i Crnogoraca, kao evropske prekogranične regije bez zadiranja u ustavne i teritorijalne integritete bilo kog subjekta a na korist svih. Pa, Orhane, je li ti i dalje izgledaju svi isti?

Na koncu, odgovornost se mjeri i snagom utjecaja u izvršnoj vlasti. Posljednje tri decenije udio u republičkoj i loklanu vlasti u Sandžaku obnašali su Ugljanin i SDA  (ministar u više vlada i više od jedne decenije naVlasti u Novom Pazaru) i Ljajić i SDP (20 godina minstar i više od deceniju na vlasti u Novom Pazaru i kontrolom 45 ispostava republičkih institucija). Zukorlić je tek posljednjih pet godina aktivni sudionik političkih procesa sa učešćem u parlamentarnome životu, skupštinskoj većini bez ijednog resornog zaduženja u izvršnoj vlasti. Lakalni budžeti, republički budžet na raspolaganju su uglavnom SDP-u i SDA, a narad je bivao sve siromašniji, u bezizlaznoj situaciji, bijedi i neimaštini. Bez poluga vlasti, Zukorlić je još 2010. godine osnovao vakufske kuhinje u svim sandžačkim gradovima gdje se dnevno hrani preko tri hiljade korisnika svih nacionalnosti.

Ovako bismo mogli redati do u nedogled, a još nismo zašli ni u infrastrukturne projekte i obrazovne sisteme, opet bi činjenice govorile za sebe: Nisu svi isti, Orhane! Ne mogu se čak ni porediti, jer ako se sjetite samo Ljajićeve izjave prilikom prelaska iz tabora demokrata i Borisa Tadića, poslije kraha na izborima, i priključenja SNS-u da to čini jer bi ga u protivnom Zukorlić zbrisao sa političke scene a njegova partija se svela na razinu NVO, gdje se vodi isključivo ličnim i partijskim interesima, Ugljaninovih hvalospjevova Republici Srbiji i SNS dok je bio dio repuličke vlasti i optuživanja države i SNS-a nakon izlaska iz nje, i Zukorlićevog Sporazuma sa SNS-om u kome se insistira na rješavanju strateških problema koji opterećuju odnose Srba i Bošnjaka i otklanjanju višedecnijskih nepravdi prema Sandžaku u pogledu infrastrukturnih i investicionih projekata a na uštrb funkcija u izvršnoj vlasti – opet ćete doći do istog zaključka: Nipošto nisu ni slični a kamoli isti, Orhane!

Nisu ni približno, jedni su uništili Sandžak (podjednako i Bošnjake i Srbe), doveli ga na rub opstanka, učinili bezbjednosno nesigurnim i trusnim područjem, siromašnim i obezvrijeđenim, stavili ga u ralje organiziranog kriminala i terorista, a drugi se decenijama bore protiv toga, jer vjeruju da je ovo prostor dobrih i poštenih ljudi, bogat prirodnim resursima i geostrateški pozicioniran, prepleten kulturama i tradicijama, dovoljno širok za sve, prostran za svakoga dobronamjernika koji samo treba ozdraviti od loših politika povezanih s kriminalom i korupcijom i dati šansu mladim i talentiranim ljudima da se iskažu i od njega naprave mjesto u koje se vraća i dolazi, mjesto velikih i jednakih mogućnosti.

I zato, Orhane, treba reći da nikada nisu bili, nisu ni sada niti će ikada biti svi isti!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.