Samir Hodović: Velahavle je platforma za moju muziku

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
"Kako se mijenjam ja, tako se mijenja i Velahavle."
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Zadnji put kada sam razgovarao sa ekipom iz benda Velahavle, išli smo na svjetsko fudbalsko prvenstvo u Brazil, kad su, slobodno mogu reći, imali prateću himnu za našu reprezentaciju. Ove godine u maju su putem Sarajevo Live Stream Sessions TV programa predstavili novi album 22:22, a šta se još sve desilo u pomenutih sedam godina, kakva je situacija danas, saznajte u našem razgovoru sa frontmanom benda – Samirom Hodovićem – Saketom.

Dugo vremena je prošlo od 2014. godine i vjerujem da se u bendu svašta izmjenjalo. Koliko se postava benda promjenila u ovih 7 godina, ko je otišao, a ko došao? Ko su nove face u ekipi i kako završiše u bendu? Koliko vokala je sada u bendu?

– Već nakon 2012. i drugog albuma orginalna postava se raspala sticajem životnih neumoljivih okolnosti, tako da je bend od tada već promjenio nekoliko muzičara koji su dolazili i odlazili. Da sad ne zamaramo ljude tim detaljima, Velahavle autorski činimo Nino Škiljić i ja, a s nama zajedno svirački sve to iznose i Dino Šukalo i Adi Avdić koji su odnedavno dio VH porodice. Jako sam sretan zbog toga.

Da li je bilo slučajeva da su ljudi okačili instrument o klin i općenito se prestali bavit muzikom, a s druge strane da li je iko od ljudi koji su otišli nastavio sa nekim novim projektom? Da li se te veze održavaju ili je to kao kada prekineš pa se blokirate na FB?

– Upravo spomenuti dio orginalne postave su okačili instrumente o klin i nažalost nisu više u muzici, a to su moji najbliži prijatelji od djetinjstva, tako da sve je najnormalnije.

Da zaključimo priču o ljudima u bendu, koliko je teško okupiti i držati ljude na okupu u bendu danas?

– Više faktora utiče na to, da li je bend u ranim fazama napravio određeni uspijeh, da li je jedan ili ili više autora u bendu, da li je socijalna inteligencija kompatibilna i ista ambicija, itd. Rijetkost je da od starta pa do kraja može da funkcioniše. Sad kad razmišljam čak i na svijetskom nivou mislim da jedino U2 je bend koji se održao u istoj postavi, ali eto možda postoji još neko.

Možeš li mi napraviti paralelu, kako se bilo baviti muzikom u početku s nastankom benda, kako je bilo prije sedam godina, a kako je to danas? Šta je bilo bolje, čega danas nedostaje, šta je bilo skuplje, šta jeftinije, šta je danas komplikovano, a nekad je možda bilo jednostavnije?

– Meni lično je sada puno lakše i lagodnije, sigurno je to usko povezano sa iskustvom i naučenim shortcutima, manjom brigom kako će nešto proći, manjom tenzijom na bini, druga stvar emotivno i duhovno baviti se muzikom prije sedam, sto sedam i sad, sigurno je jednako ispunjavajuće za ljude koji se bave njom, a praktično je sigurno mnogo zajebanije u smislu pretjerane konzumacije informacija, pa šta god da napraviš upadaš u isti koš sa bilo kojom informacijom na ovom svijetu danas objavljenom. Potrebna se baš potruditi da bi se dosegao reach, eh, sad kad dođeš do reacha onda je već do tebe i tvog djela, da li će to ljudi prihvatiti ili nabiti nogom, što je legitimno.

Kako se Velahavle borio sa koronom? Mnogi bendovi i izvođači su taj moment bez mogućnosti nastupanja iskoristili za nove materijale, nove projekte. Razlog ovog razgovora jeste upravo novi materijal, ali da li je tebi padalo na pamet nešto novo? Neki novi projekt, možda solo izdanje, nešto van okvira Velahavle?

– Mi smo album tj. sirovinu snimili tri dana pred početak pandemije, i tada se zaustavili zajedno sa planetom. Komplikacija dodatna je što album producira Vlado Džihan koji to radi u Beču, ali evo uspjeli smo ga nekako ga finalizirati i prvi single izlazi početkom oktobra. U međuvremenu su nastale konture i za novi materijal, ali o tom po tom. Velahavle je platforma za moju muziku, kako se mjenjam ja, tako se mijenja i Velahavle, pa  nemam razloga razmišljati o drugim stvarima.

Kada smo kod korone i nemogućnosti nastupa, proba, rada s bendom uživo, da li je ikada došlo u pitanje postojanje benda? Da li uopšte postoji neki razlog koji bi ugasio VH?

– Ako odem s ovog svijeta prije Tife i Alena ostavit ću njima u amanet da nastave.

Da malo pobjegnemo od teške priče, novi album je tu! Prvi put ste sarađivali s Vladom prije šest godina. Pjesmu The World I Know, koja se prvobitno našla na vašem albumu What About Now? smo zahvaljujući njegovoj produkciji mogli čuti u novoj verziji. Tad si rekao kako si jako sretan zbog te prve saradnje. Šest godina kasnije Vlado producira vaš kompletan album, reci nam više o toj saradnji sa njim.

– Album je potpuni zaokret od nekog prethodnog zvuka, koji je došao prirodno, zove se 22:22, da producira ga Vlado Džihan i jetru sam svoju prosuo po njemu, mogu da ti kažem. (smijeh) Vladin zvuk koji je radio u sklopu dZihan i Kamien projekta je nešto što mene prati od samih početaka u muzici, jer smo snažno bili okrenuti downbeat, trip hop žanru, a oni su pored UK scene u Evropi bili jedni od nosioca, uz Kruder & Dorfmaister duo. Kako tada, tako i sada smatram da je Vlado jedan od najvećih umjetnika koje je Sarajevo dalo. Kada smo prije nekoliko godina radili s njim na pjesmi The world i know toliko sam bio pod utiskom njegovog rada da sam znao da kad dođe momenat novog materijala da bih samo s njim to volio raditi. Također sam znao da on ne prihvata ništa što se njemu lično ne dopada, pa sam imao tremu kad sam poslao dema za novi album. Njegova reakcija nakon slušanja, ne samo da je bila odlična, nego mi je dodatno učvrstila vjeru u novi album.

Album ste nazvali 22:22, riječ je o tzv. anđeoskom broju koji donosi važnu poruku da zadržiš ravnotežu i ne zaboraviš moć pozitivne energije, jer tvoji anđeli ne žele da padneš u očaj i depresiju. Pa kaže da ako viđate broj 22:22, to je potvrda da vaš um radi punim gasom i da te tvoj anđeo ispunjava kreativnom energijom. Zašto 22:22, imali veze s tom numerološkom simbolikom ili nečim drugim?

– Svjestan sam te numerološke simbolike i sve što si naveo sam i sam kasnije doznao, ali to nije bila intencija. Od malena viđam taj niz brojeva, i volim taj niz, a za vrijeme pravljenja pjesama se to pojačalo, i onda mi se učinilo zanimljivim jer me pratilo cijelo vrijeme.

Koliko se zvuk promjenio u odnosu na zadnje izdanje i da li sam u pravu kada kažem da je zadnji album bio najuspješnije izdanje benda? Da li hitovi poput Inside always rains (personal fav, što bi rekli) i Kolortečina, Idemo ludo, idemo jako da ne pominjem, predstavljaju neku vrstu pritiska, da na sljedećem materijalu mora biti pjesama koje će zasjeniti pomenute?

– Singlovi nakon spomenutog albuma koji du uslijedili Izgubi me, Idemo Ludo… su neka vrsta početka zaokreta, sve je to došlo prilično spontano. Teško mi je uopšte porediti sa prethodnim izdanjima, štaviše, vjerovatno ćemo vrlo rijetko u repertoar u budućnosti ubaciti stare stvari, osim nekih čiji aranžman bude kompatibilan sa novim zvukom. Album je u potpunosti okrenut tržištu našeg govornog područja pa ga je i samim tim teško upoređivati. Inside alwayes rains je i moja najdraža stvar sa prethodnih albuma, ali dolazi neko novo vrijeme u našem radu, vjerovatno i nova publika tako da će taj opus izvođen vjerovatno u nekim posebnim prilikama.

S obzirom na to je situacija malo krenula na bolje ima li nekih planova za svirke, možda promocija albuma i koji su to planovi za budućnost?

– Zavisi od situacije sa pandemijom, do kraja godine izlaze dva singla, i onda zajedno sa trećim i cijeli album u to će se nadam se normalizovati stvari oko koncerata.

Koliko pratite domaću scenu, šta fali istoj i koje su joj prenosti (ako ih ima), da li si upratio neki novi bend koji bi izdvojio ili je to sve u nekoj silaznoj putanji?

– Jedino novo što je vrijedno pomena za moj ukus nastaje u rap žanru, ali ja svakako ne volim da pričam o tome šta je dobro, a šta ne, nek sluša šta god ko želi. Mislim da raspravljanje o muzici kao da je to najbitnija stvar na svijetu, a imate više od 18 godina ukazuje da nešto nije uredu s vama.

Nešto za kraj što smo zaboravili pitati, a mora se reći?

– Vakcinišite se!!!!

Čitajte više