Bezbrižno djetinjstvo

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Dječja perspektiva ispada mudrija, moralnija i iskrenija od perspektive odraslih koji djecu vide kao male zlikovce, a njihove aktivnosti kao besmislene i glupe.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Obiteljske komedije iz socijalističkog razdoblja i dalje su popularne u Bugarskoj, a citati iz njih su u svakodnevnoj upotrebi. U tim filmovima protagonisti su buntovna djeca koja tijekom ljetnih praznika traže svoje pravo na igru. Danas, kada je u Bugarskoj bezbrižno djetinjstvo postalo isključivom privilegijom onih koji si mogu priuštiti privatne vrtiće, škole, bolnice i izvanškolske aktivnosti, popularnost tih filmova može se pripisati čežnji za utopijom iz prošlosti.

Socijalistički filmovi, iako desetljećima stari, i dalje su omiljeni u Bugarskoj, a citati iz njih su u svakodnevnoj upotrebi. To se posebno odnosi na obiteljske filmove iz 70ih i 80ih u kojima djeca imaju glavne uloge. Ovi filmovi, međutim, nisu nužno snimani za dječju publiku. Kao što tvrdi Marko Stojčev, jedan od scenarista iz tog razdoblja, ni filmovi u kojima glavne uloge imaju konji nisu snimani za konje. Ti su se filmovi bavili ključnim pitanjima poput urbanizacije, transformacije obitelji, osobnih i kolektivnih sloboda, kao i preprekama novom socijalističkom moralu iz dječje perspektive. “Djeca ne vole djetinjastost, ona je tipična za odrasle“, kako je redatelj Dimitar Petrov često isticao. Petrov je režirao klasične bugarske komedije kao što su “Pas u ladici“ (1982), “S djecom na moru“ (1972), “Ježevi se rađaju bez bodlji“ (1971), “Vasco da Gama iz Rupče“ (1983). U svim tim filmovima gledamo skupinu djece tijekom ljetnih praznika koja traže svoje pravo na igru. Međutim, ovi filmovi se bave ključnim društvenim i političkim pitanjima tog razdoblja iz perspektive svakodnevnih iskustava tzv. običnih ljudi.

Izgubljena bezbrižnost

Zašto su ovi filmovi tako važni danas, gotovo pola stoljeća kasnije? Trenutno stanje javnog sustava brige za djecu na najbolniji način ilustrira kolaps svih socijalnih sustava nakon 1989. Danas se gotovo polovica djece u Sofiji ne može upisati u javne vrtiće, a roditelji su godinama prosvjedovali zahtijevajući izgradnju specijalizirane dječje bolnice kako bi saznali da su ekonomske elite bliske vladi ukrale javna sredstva za bolnicu, a da za bolnicu nijedna cigla nije položena. Mnoge obitelji ne mogu svojoj djeci priuštiti ljetne i izvanškolske aktivnosti, a mnogi tinejdžeri su prisiljeni raditi umjesto da uče i da se igraju. Odsustvo javnih dječjih politika otvorilo je put privatizaciji brige o djeci u sferi obrazovanja, zdravstva i dokolice, i na taj način su se ionako raširene nejednakosti dodatno učvrstile. Bezbrižno djetinjstvo postalo je privilegijom onih koji si mogu priuštiti privatne vrtiće, škole, bolnice i izvanškolske aktivnosti. Takva nebriga vlade za djecu djelomično objašnjava ogromnu popularnost socijalističkih filmova iz 70ih i 80ih. Ne moramo se okrenuti snishodljivim komentarima o jeftinom sladoledu, gotovo besplatnim ulaznicama za kino i ljetnim kampovima za djecu. Danas ovi filmovi predstavljaju utopiju iz prošlosti, simbol izgubljene budućnosti koju su djeca socijalizma imala u kratkom povijesnom trenutku.

Djetinjstvo moje, stvarno i čarobno / Djetinjstvo moje, kako te trebam / Uvijek ću pokušati okrenuti svijet naopako / jahati konjića na štapu da se vratim tebi! To su uvodni stihovi poznate bugarske dječje pjesmice koja je bila originalni soundtrack serije “Neočekivani odmor“ (1981). Za razliku od drugih dječjih filmova iz istog perioda koji su se odvijali u kasnom socijalizmu, radnja u “Neočekivanom odmoru” odvija se 1940ih i prati priču hrabre djevojčice i njenog psa koji se pridružuju antifašistima. Film prikazuje djecu kao herojske militante koji se bore protiv vlade, a djetinjstvo im je oduzeto u ljetu bez praznika. Danas, međutim, za mnoge koji su odrastali u 1980ima ti stihovi ne govore o herojstvu antifašističke borbe, već o jednostavnoj i bezbrižnoj svakodnevici njihovog djetinjstva. Pripadnici te generacije po Facebook grupama, blogovima i web stranicama žale za izgubljenim vremenom u kojem su se djeca igrala, lutala i radila “herojske nepodopštine” po gradu, dok su današnja djeca i mladi ili zatvoreni kod kuće pred ekranima, ili prisiljeni raditi da bi platili za aktivnosti koje su njima bile besplatne.

Djeca kao nositelji novog morala

Većina filmova iz kasne faze socijalizma više ne prikazuje herojske i nevjerojatne priče, već svakodnevne brige prikazuje na herojski način. Od zastrašujućeg iskustva odlaska u vrtić po prvi put, preko dilema o izboru zanimanja nakon školovanja do melankolije nakon umirovljenja, svaka mala priča ima svoju filmsku reprezentaciju. Zato nije iznenađujuće koliko se ljudi i dalje povezuju s likovima iz dječjih komedija – “Cijela generacija poistovjećuje se s tim dječakom… svi smo mi Mitko Mitaški“, kaže Velesin Prahov, danas mali poduzetnik koji živi u Španjolskoj, a koji je kao četverogodišnjak igrao glavnu ulogu u filmu “Pas u ladici“ (1982). Taj film će ostati zapisan u bugarskoj filmskoj povijesti zbog apsolutnog šarma malenog dječaka i njegovih prijatelja, koji su publici donijeli mnoge urnebesne i pamtljive citate. “Otac je obećao da će mi kupiti bicikl, ali neki drugi put“ – Mitaški se hvali susjedima, ne shvaćajući da “neki drugi put” znači vjerojatno nikada. Mitaški je sin razvedenih roditelja koji su uvijek zaokupljeni poslom, pa on provodi puno vremena sam kod kuće ili na ulici s dvoje starijih prijatelja. Njih troje zajedno kupuju smiješnog psa lutalicu od stranca na ulici koji im kaže da je to “mali pas iz Buckinghamske palače“. Djeca se pokušavaju brinuti o psu Rošku skrivajući ga od roditelja. Djeca polako shvaćaju da im je nemoguće živjeti sa psom u gradu. Dok grade kućicu za psa, mrzovoljna starica im prilazi i viče da joj narušavaju mir. Ona im zatim uništi pseću kućicu, a time i sve njihove nade i snove. Jedina im je opcija odvesti Roška Mitaškovom djedu i baki koji žive na selu i koji mu nedostaju kroz cijeli film. Mitaški pita oca hoće li ga povesti k njima, a otac mu odgovara da će ga povesti “neki drugi put“, na što Mitaški inzistira da je otac obećao. “Zar ne shvaćaš, ne mogu sada?!” viče otac, a Mitaški mu odgovara “Ne, zar ti ne shvaćaš?!“, i ozbiljnost njegovog tona pobjeđuje očevu nezainteresiranost. Mitaški provodi sretne trenutke na selu, ostavlja Roška i vraća se u grad, svojem psu-igrački koji stoji u ladici.

Scenariji Rade Moskove i braće Mormarev, autora većine dječjih komedija iz 70ih i 80ih, puni su takvih tragikomičnih sukoba djece i odraslih. Dječja perspektiva ispada mudrija, moralnija i iskrenija od perspektive odraslih koji djecu vide kao male zlikovce, a njihove aktivnosti kao besmislene i glupe. Iako ih je vlada odobrila, ti filmovi su ismijavali autoritete poput učitelja, roditelja, policajaca i službenika. Djeca su, s druge strane, prikazana kao neovisna i odgovorna na svoj način. Djeca su ona koja nose vrijednosti “novog socijalističkog čovjeka”.

Čežnja za alternativnom budućnosti

“O, kako želim biti slobodan. Želim raditi što god poželim“, kaže mali Dimo u filmu “Tigar” (1973). Dimo jednog dana pobjegne iz vrtića kako bi dosadnu disciplinu zamijenio pokušajem da živi odrasli život u gradu. Nakon što uspije pobjeći policiji, zaposliti se i potrošiti zaradu u karaoke klubu, Dimo se svojevoljno vraća u vrtić idućeg jutra. Shvaća da apstraktna sloboda o kojoj je sanjao ipak nije toliko zabavna, i prihvaća nužnost odlaska u vrtić koja mu daje stvarnu slobodu da bude dijete. Taj motiv je prisutan u puno dječjih filmova iz tog razdoblja – u njima se djeca na kraju pomire s malim nepravdama koje doživljavaju – od otuđenosti modernog urbanog života, preko činjenice da roditelji moraju ići na posao, do konzervativnog morala odraslih. Ali oni ipak na neki način pobjeđuju, zbog autentične kritike koju predstavlja dječja perspektiva.

U sceni iz filma “Ježevi se rađaju bez bodlji“ (1971) dječak reciklira prazne staklene boce u lokalnom dućanu kako bi mogao kupiti sladoled – što je tada bilo uobičajeno jer nije bilo plastičnog pakiranja. Mrzovoljni vlasnik dućana odbija uzeti boce od dječaka: “Ne uzimam boce od djece, vi ih kradete!“. Istovremeno skupina dječaka dolazi u nevolju jer im mrzovoljni vlasnik dućana ne želi vratiti loptu i malo mače koje je dospjelo u njegov podrum. Djeca mu se odluče osvetiti tako što organiziraju masovno natjecanje u skupljanju boca, nadajući se da će ljudi preplaviti dućan bocama. To se i dogodi, ali na kraju ispada da je dječak zapravo sanjao veliki prosvjed koji je njihova pobuna potaknula. Kad se probudi, shvaća da je njihova pobuna bila besmislena i da nitko nije čak ni vidio njihove postere kojima su pozivali na prosvjedno natjecanje u skupljanju boca.

Iako je dječje buntovništvo ponekad besmisleno, ono je ipak autentično. U filmu “Ispiti u čudna vremena“ (1974) skupina malih dječaka pronalazi novčanik pun novca. U pokušaju da pronađu vlasnika oni potroše dio novca na autobusne karte i kolače. Ispostavlja se da je vlasnica konzervativna starica koja uvijek viče na njih. Nakon rasprave djeca odluče vratiti novčanik iako su svjesni da će ih starica kazniti zbog toga što su potrošili novac, i na taj način prihvaćaju nepravdu kako bi izrazili svoju superiornu moralnu poziciju. Sve ove dileme danas su nemoguće, jer su jedine vrijednosti koje društvene elite promiču kompeticija, preživljavanje i potrošnja. No popularnost ovih filmova i njihovim moralističkim pogled na svijet indikativni su za čežnju za alternativnom budućnosti. Ili kako kaže pjesma iz soundtracka jednog od filmova: Teče / sve teče / vrijeme nema obale / i uvlači nas.

Prevela Dora Levačić

Čitajte više