Bosno i Hercegovino, naša ponosna i prkosna, dokle ćemo sa njima?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Naš guslar Milorad i orguljaš Dragan, ti moćnici u našoj političkoj vlasti, veoma su dobro znali za svoj materijalni interes, što je dokaz da su i na kriminalno-lopovski način stvarali svoje hacijende na Dedinju i u mostarskim Barama, čak uz promjenu i vodotokova rijeke Radobolje.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Nije potrebno biti izuzetno pametan, već sa patriotskim osjećanjima posmatrati činjneično stanje i njegove posljedice.

Svjesni smo činjenice da su bile agresije na našu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu, sa istoka iz Republike Srbije i sa zapada iz Republike Hrvatske.

Htjeli su dušmani da rtnički podijele sav naš teritorij, što im je i bio cilj vođenja ovih agresorskih nasrtaja, ubistava i zločina.

Često to tumačimo kao kolektivna ili narodna htijenja, a odgovornost prebacujemo na induvidualne izvršioce i njih tretiramo kao ratne zločnice, te se svima njima dostupni pravnome sistemu treba suditi i optužiti.

Koliko u ovome uspijevamo još uvijek je upitno ili nedostupno saznanje, imajući u vidu činjenice i da mnoge zločince, posebno sa dvojnim državljanstvom, naši susjedi i komšije, Hrvatska i Srbija, nemaju istinsku namjeru da ih isporuče našem pravnom sistemu?

Ukoliko i prihvatimo da nema kolektivne ili narodne odgovornosti, već pojedinačne, moramo prihvatiti i kolektivnu mržnju kao rezultat brojnih i nerazumnih zločina u njihovim agresorskim dejstvima na našim prostorima.

Međutim, nesreća je i u tome, da ti isti agresori na našu državu i narode, sve živo negiraju. Kako urbicid isto tako i genocid činjen na mnogim dijelovima države, nama veoma znanim.

Kako i piše u svojoj kolumni, ugledni filozof i profesor Ivo Komšić: “Da bi se skinula kolektivna krivica treba se suočiti s tim posljedicama i sa zločinima koji su počinjeni. Postoji uzor za to i ne treba ga izmišljati.

To je učinila Njemačka nakon nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu. Kada je Willy Brandt kleknuo u Poljskoj, pred spomenikom žrtvama nacizma, Njemačka se uzdigla.

To je bio put suočenja s nacizmom i svim njegovim zločinima. Zločini su se morali priznati, morao se tražiti oprost jer je to jedini put pomirenja i put u budućnost.

Njemački narod se na tome digao iznad svoje sramne prošlosti i nakon toga razvio najdemokratskiju, najrazvijeniju i najprosperitetniju državu u Evropi. Nijemci su znali što je za njih ono Više u politici”. /završen citat/

Međunarodni haški sud je u tome ponajviše doprinio sa saznjima i činjenjima u tzv. Udruženom zločinačkom poduhvatu na našim prostorima, kao i njihovim izbršiocima. Teško je i reći da se sve zna, ali je činjenica da se mnogo toga saznalo I svakodnevno se saznaje i bogati naša istorija ovih gnusnih događanja, sve dok postoje iole živi svjedoci događanja.

Međutim, nesreća je naša balkanska, da su još uvijek u vlasti mnogi mlađani potomci onih veliko srpsko-hrvatskih, nacionalističkih i fašističkih izvršilaca drugog svjetskog rata, sa Blajburga i Ravne gore.

Ta njihova osvajačka ideologija, izdajnička i ratno pogibljena, ostala je kao dio scenarija njihovih nasljednika Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana, njihovih akademika i inih drugih istomišljenika i saučesnika.

Ovim našim mlađanim kadrovima, kao što su guslar iz Laktaša, orguljaš iz mostarskih Bara Dragan Čović, njihove nacionalističke stranke SNSD I HDZ, sa brojnim njihovim saradnicima, kadrovima i istomišljenicima, nažalost, toliko je opijena uzorima i idolima njihove mračne prošlosti i ogavnih likova, od Ante Pavelića do Draže Mihajlovića i inih, poput pipaka obotnice, sa krvničkim željama i navikama da se napijaju sa drugom ljudskom krvlju, što su i činili.

Iako su i Milorad i Dragan odgajani i školovali se u prethodnom našem socijalističkom sistemu, u duhu Titovih i naših ideala “bratstva i jedinstva“, kao i neki njihovi uzori kao generali vojnih akademija, kao Franjo i Ratko, dovoljan su znak bili podzemnih krtica koji su rovarili I uvijek bili željni ispijanja druge krvi, ali nažalost nisu mogli biti otkriveni u svojim nakanama.
Nosili su u svojim džepovima i one “crvene knjižice“ SKJ, ali su ih skrivali, u duhu svojih nacionalističkih opredjeljenja, koja su u svome roditeljskom odgoju i gajili, ali je isto bilo neprimjereno iznositi na svjetlo dana.

Slično i danas, njihovo redovno prisustvo u prvim redovima svetih misa i Bogosluženja, u katedralama i crkvama, veoma ogavno odaje sliku i priliku, njihovim istinskim vjernicima, koji u prethodnim agresorskim događanjima nisu niti pomišljali na zločine, prije svih svojim komšijama Bošnjacima ili ponekom Srbinu ili Hrvatu.

Kako to piše u svojoj kolumni prof. dr. Ivo Komšić: “Prošlo je 26 godina od rata, vrijeme je da se klekne! Političku moć u antičkoj Grčkoj nikada nisu davali onima koji su je htjeli nego onima koji su je nevoljko prihvaćali ili, pak, odbijali.

Znalo se da oni koji hoće vlast i moć, hoće je za sebe, imaju neke svoje interese. Politika je trebala biti iznad toga, njen interes je trebao biti viši od pojedinačnog ili posebnog interesa. To više je bilo opće, interes zajednice, interes svih njenih članova, i iznad toga interes države.
U državi se ostvarivalo jedinstvo interesa. Radi toga je bavljenje politikom bila žrtva, djelatnost na račun osobnih interesa, i zbog toga je politika bila najviša čast i najviša odgovornost.

Zato su stari Grci izgradili zadivljujuće demokratske sisteme koji su do danas ostali nedostižni ideali. Ako su ponekad nastale tiranije, to je bio samo znak da se odustajalo od temeljnih principa”. /završen citat/

Međutim, naš guslar Milorad i orguljaš Dragan, ti moćnici u našoj političkoj vlasti, veoma su dobro znali za svoj materijalni interes, što je dokaz da su i na kriminalno-lopovski način stvarali svoje hacijende na Dedinju i u mostarskim Barama, čak uz promjenu i vodotokova rijeke Radobolje.

Danas, dok njihovi građani, posebno penzioneri i radnici obilaze kontejnere, za koricama hrane, mogu oni javno vozati i državne helikoptere i druga brojna skupocjena vozila, dernečiti na slavljima i rođendanima, kao i svojim ličnim podrumima primate i strane ambasadore uz mezu i domaću rakiju i vino.

Ovo je, upravo naš socijalizam, slika i prilika njihove moći i našega jada i bijede. Dokle li i kako, možda to samo njihovi Bogovi znaju, a naš Papa Franjo bi rekao:
“O jadu su me zabavila ova dvojica, ko ih … “

Čitajte više