Turistički preobražaj

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Od pojave koncepta godišnjeg odmora do suvremenog turizma dogodilo se gotovo cijelo stoljeće promjena.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Radnička odmarališta 60ih u Jugoslaviji bila su popunjena, a udio domaćih turista na Jadranu bio je trostruko veći nego danas, kada si tek polovina stanovnika Hrvatske može priuštiti odlazak na godišnji odmor izvan mjesta prebivališta. Josip Brković piše o svemu što se događalo s ljetnim turizmom u državama bivše Jugoslavije u međuvremenu.

Pitanje slobodnog vremena zauzima jedno od centralnih mjesta u političkoj borbi za radnička prava od njenih početaka. Sve do 1936. plaćeni godišnji odmor bio je želja ali ne i stvarnost najprije francuskih, a nedugo potom i ostalih europskih radnika i radnica. Sindikalni pokreti bili su ti koji su se 1936. u Francuskoj prvi izborili za pravo na plaćeni odmor, dok je na našim prostorima godišnji odmor postao zakonska institucija poslijeratnim osnivanjem socijalističke Jugoslavije. Zakonski propisan godišnji odmor postao je tako preduvjetom za širenje turističke prakse s više srednje klase prema radničkoj klasi. Demokratizacija turizma prati razvoj socijalne države pa mogućnost putovanja na godišnji odmor s godinama postaje i simbolom blagostanja. Razvoj onoga što danas smatramo turizmom na prostorima bivše Jugoslavije prošao je/prolazi niz modernizacijskih faza s različitim svrhama – od konstruktivnih društvenih praksi nadvladavanja nacionalizama u socijalizmu pa sve do destruktivnih neokolonijalnih praksi najvidljivijih u suvremenom turizmu. Od svojih ishodišta u radničkoj dokolici i razvoju industrijske kulture u doba nastanka socijalističke Jugoslavije do drastično drugačijeg turizma suvremene Hrvatske, on je prije svega ovisio o širim političkim kretanjima kroz koja je prolazila najprije Jugoslavija, a potom i države nastale njenim raspadom. Stoga je kroz turističku priču ovih prostora moguće rekonstruirati i putanje širih modernizacijskih procesa koji nadilaze turizam te nam govore nešto i o drugim aspektima društava u kojima živimo.

Turizam u socijalističkoj Jugoslaviji

Začetak suvremenog turizma u Jugoslaviji odnosio se prije svega na socijalni turizam čija je svrha bila najprije približavanje koncepta godišnjeg odmora van mjesta prebivališta radničkoj klasi proizašloj iz industrijalizacije zemlje. Od radnika i radnica se pokušalo stvoriti turiste, s namjerom da oni/e tako upoznaju druge dijelove zemlje, ali i stvore određene potrošačke navike kao novo industrijsko stanovništvo. Prvih dvadeset godina turističke prakse u Jugoslaviji u tom je pogledu bilo iznimno uspješno jer od 1950., kada je ljude doslovno bilo potrebno natjerati na odlazak na more u radničko odmaralište, do 60-ih popunjenost više nije bila problematična.

Prva važna promjena u konceptu jugoslavenskog turizma događa se sredinom 60-ih kada se ukidaju vize za strane turiste i turizam postaje tržišno orijentirana industrija koja donosi deviznu zaradu. Ova promjena pokazatelj je širih tendencija komercijalizacije koja se (pogotovo u postsocijalističkom periodu) širi i na druge grane privrede. Time turizam nakon društvene uloge dobiva i istaknutu ekonomsku ulogu koja će, pogotovo 80-ih, kotirati kao korektiv privrednoj stagnaciji s novim radnim mjestima i stabilnim izvorom deviza. Tijekom 70-ih i 80-ih vidljiv je pad udjela radničkih odmarališta u ukupnom broju noćenja, pa je tek svako četvrto noćenje u Hrvatskoj bilo ostvareno u radničkim odmaralištima. Razlozi su višestruki – od povećanja ponude drugih oblika noćenja poput hotela, kampova i privatnog smještaja, zapuštenosti odmarališta (jer su ovisila o ekonomskoj snazi poduzeća) pa sve do činjenice da radnici nisu htjeli provoditi odmore s kolegama i kolegicama s posla. Jedan od mogućih razloga za takav razvoj događaja je i određeni stupanj klasne mobilnosti zbog povećanja životnog standarda.

Tranzicija i turizam

Tranzicijski procesi u 90-ima donijeli su novi set problema koji se prvenstveno odnosi na ekonomske aspekte turističkih djelatnosti. Raspad Jugoslavije značio je i nestanak unutarnjeg turističkog tržišta i opskrbnih lanaca, dok se strani gosti vraćaju krajem 90-ih na razinu od tek 50% noćenja ostvarenih u 80-ima. Nakon 2000. i čvrstog opredjeljenja za europske integracije i međunarodnog otvaranja, hrvatski turizam dobiva potpuno drugačiju ulogu od one koju je imao u socijalističkom periodu. Osnovna razlika je u položaju turizma u udjelu opće ekonomske aktivnosti zemlje – dok je u socijalističkom periodu turizam imao ulogu izgradnje zajedničke kulture (prvih dvadesetak godina Jugoslavije), a u financijskom smislu tek ulogu korektiva ekonomskih manjkova industrijske proizvodnje (drugih tridesetak godina) – u ovom periodu turizam postaje temelj ekonomskog razvoja cijele Hrvatske. Time je Hrvatska zacementirana u perifernu europsku poziciju prvenstveno turističke destinacije za bogati Zapad, a tek potom kao proizvodno društvo.

Propadanje industrije i industrijske radničke klase dovodi do tranzicije ekonomije prema uslužnim djelatnostima, čime se turizam pokazao kao logičan centar ekonomskih aktivnosti. To dovodi do eksplozije prostorne eksploatacije priobalja, ovaj put u režiji javnih aktera koji otvaraju put, a privatni interes tim putem gazi. Mali broj preostalih tvornica (sada u privatnom vlasništvu) procjenjuje da je vrijednost poslovanja manja od vrijednosti zemljišta na kojem se nalaze te zatvaraju radna mjesta i prodaju/prenamjenjuju nekretnine u turističke svrhe koje donose kratkoročne ali više profitne stope. Time je završena tranzicija sa sindikalno zaštićenih industrijskih radnih mjesta na monofunkcionalna područja čija privreda živi od turističke potrošnje i nesigurnih, sezonskih poslova, te privatnog iznajmljivanja smještaja kao dopune osiromašenim budžetima propale industrijske klase priobalnog stanovništva. U modernizacijskom smislu, ovi procesi znače prije svega gubitak kontrole nad prostornim resursima ali i gubitak kontrole nad ostalim aspektima razvoja – socijalnim, ekonomskim, političkim i kulturnim razvojem. Od sporedne i pomoćne uloge koju je turizam imao u razvoju socijalističkog društva, on danas zauzima dominantnu i monolitnu poziciju u cjelokupnom funkcioniranju države. Dovoljno je vidjeti kako se uslijed pandemije čak i hrvatske zdravstvene politike prilagođavaju i podčinjavaju turističkoj potrošnji.

Turistička tranzicija

Post-jugoslavenski tranzicijski procesi svakako su utjecali na domaći turizam i njegovu ulogu u gospodarstvu Hrvatske, međutim, osim strukturnih promjena u privredi i promjene pozicije turizma u toj strukturi, sam turizam je globalno i konceptualno doživio niz promjena od socijalističkog perioda do danas. Došlo je do propadanja socijalne komponente godišnjeg odmora, te se on usmjerio na potrošačke, individualističke obrasce što je u sprezi s tehnološkim napretkom podiglo zahtjeve prosječnog turista, ali i cijene ljetovanja. Propadanje socijalne infrastrukture za provođenje godišnjih odmora dovelo je do toga da si danas tek polovina stanovnika Hrvatske može priuštiti odlazak na godišnji odmor izvan mjesta prebivališta. U kulturnom smislu turizam se s imperativa masovnosti preusmjerio na konzumaciju kulturne baštine. Drugim riječima, sunce i more više nisu dovoljni pa ih je danas potrebno obojati kulturnom mitologijom područja koje se posjećuje. Kulturna različitost proizvod je koji turistička industrija danas prodaje, a ukoliko se kupovina događa u kontekstu sunca i mora – utoliko bolje. Olakšanim putovanjem i razvojem komunikacijskih tehnologija globalni turizam danas pridonosi uniformiranosti svijeta pa je moguće reći kako je u njemu samom sadržan niz kontradiktornosti. On zahtijeva različitost i drugotnost u svrhe kapitalističke eksploatacije, ali ih istovremeno i uništava. Dovoljno je pogledati ponudu hrane u hrvatskom priobalju pa vidjeti kako su unatoč turističkim zahtjevima za tradicionalnim, autohtonim gastronomskim iskustvom, mjesta i gradovi prepuni restorana brze prehrane koji nude isključivo pizze, burgere i ostalu ponudu koja spada u internacionalnu i postmodernu kuhinju. Turizam traži različitost ali istovremeno ne previše različitosti – lokalne zajednice koje primaju goste stoga su dužne stvoriti mjesto koje je egzotično ali ne i strano, uzbudljivo ali ne i zastrašujuće, različito ali gdje su lokalci dužni pričati strani jezik, a sve kako bi zabava i opuštanje ostali netaknuti svakodnevnim problemima. Takav prostor zahtjeva da se veliki dio društvene realnosti pomete pod tepih, o čemu piše Graham Huggan u knjizi “The Postcolonial Exotic: Marketing the Margins.

Od pojave koncepta godišnjeg odmora do suvremenog turizma dogodilo se gotovo cijelo stoljeće promjena. Od radničkih zahtjeva za slobodnim vremenom i demokratizacije turizma došli smo do prostorne devastacije i podređenosti društvene koristi ekonomskim dobicima. U širem smislu, turistička praksa danas je neokolonijalna praksa kapitalističke ekspanzije. Turizam podržava iskorištavanje prostora i društava u svrhe ostvarivanja financijske koristi. Premda to nije nova praksa, što je vidljivo i iz ekonomskog zaokreta turizma u socijalističko doba ovih prostora, suvremeni turizam dostiže razmjere koji nikad ranije nisu zabilježeni. Vidljivo je to i iz podataka o noćenjima prema kojima je Hrvatska još 2015. prestigla rekordne razine iz doba Jugoslavije, dok je 2019. bila na 30% više noćenja od rekordne 1987. Performativna autentičnost lokalnih zajednica u ljetnim mjesecima ujedno je i lažna autentičnost koja služi kao vrsta obrambenog mehanizma od konzumerističke proždrljivosti suvremenog turista koji za svoj novac zahtijeva očekivanu protuvrijednost. Takav turizam predstavlja goleme napore za lokalne infrastrukture, uništava okoliš u drastičnim razmjerima, te uništava bilo kakvu održivost u smislu društvenog, političkog i kulturnog razvoja. Krajnje je vrijeme za novi zaokret turizma prema socijalno i ekološki održivom provođenju slobodnog vremena.

Čitajte više