Kako desničari zloupotrebljavaju humor

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Kako se krajnji desničari strateški spajaju s internetskim kulturama, njihov se pristup drastično mijenja.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Humor je postao glavno oružje ekstremističkih pokreta za podrivanje otvorenih društava i smanjenje praga tolerancije prema nasilju.

U kontekstu nedavnog vala ekstremno desničarskih terorističkih napada, očiti su “zaigrani” načini komuniciranja rasističkih ideologija. Dok se ekstremno desni ekstremisti strateški spajaju s online kulturom, njihov se pristup tome mijenja iz temelja.

Ovo se navodi u izvještaju koji je za potrebe Evropske komisije sačinila organizacija Radicalisation Awareness Network.

Ovakav je trend posebno olakšala tzv. alt-right (alternativna desnica) i globalno ga raširila. Navedeni pretežno internetski pokret postavio je nove standarde u rebrendiranju ekstremističkih stavova pod velom ironije, zamaglivši tako granicu između nestašluka i potencijalno radikalnih poruka.

Rezultat je nihilistički oblik humora usmjeren protiv etničkih i seksualnih manjina, kojem je cilj potaknuti nasilne fantazije – i na kraju akciju.

O humoru u kontekstu sprečavanja i suzbijanja nasilnog ekstremizma uveliko se raspravljalo kao o sredstvu borbe protiv ekstremističkih ideologija.

Različite kampanje kontratvrdnji koriste humor kako bi dovele u pitanje autoritet ekstremističkih skupina i ismijavale njihove ambicije. Čak iako je teško mjeriti učinkovitost takvih kampanja, istraživanje je pokazalo da su takvi pothvati prikladni za pokretanje demokratskih alternativa za pogođenu omladinu.

Dakle, potencijal humora kao sredstva uvjeravanja i razoružavanja prepoznaju mnogi stručnjaci. Ipak, mnogo manja pozornost je posvećena načinu na koji humor koriste ekstremističke skupine i subkulture kao sredstvo regrutovanja.

Rješavanje ovog jaza u istraživanju i praksi postalo je posebno hitno pitanje u svjetlu digitalno posredovanog vala ekstremno desnog terorizma koji je između ostalih pogodio Christchurch, El Paso i Halle.

Počinitelji ovih napada nisu imali kriminalni dosje, nisu su bili pripadnici ekstremnih organizacija, niti su imali veze s lokalnim scenama. Umjesto toga, nastali su iz digitalnih subkultura, koje dijele, osim njihove prijemčivosti za ekstremističke ideje, cinični stil humora kojem je cilj otupiti sluh svojih konzumenata na upotrebu nasilja.

U svojim manifestima teroristi usvajaju izraze iz “mim” (meme) kulture i miljea mreža. Konkretno, na osnovu sličica, forumi poput 4chan i 8kun (ranije 8chan) razvili su se kao mjesta odakle dolaze ekstremističke poruke sa šaljivim i ironičnim podlogama koje su se proširile na mainstream, te time učinili težim razlikovanje organizovanog djelovanja od pojedinačnih provokativnih radnji.

Korisnici ovih foruma rebrendiraju krajnje desničarske ekstremističke ideologije i čine ih privlačnim novim ciljnim skupinama koje nisu na radaru praktičara i policije.

Kako se krajnji desničari strateški spajaju s internetskim kulturama, njihov se pristup drastično mijenja. Zapravo, oni su naučili lekciju da ako – u našim digitaliziranim društvima – pokret želi biti uspješan, onda to mora učiniti na zabavan i participativan način.

Zajednički smisao za humor postao je učinkovit alat u smislu upliva pojedinaca u ekstremističke ideologije, a kao posljedica toga, pridonio je nekima od najgorih djela nasilja u 21. stoljeću.

Humor i (krajnje desni) ekstremizam

Iako je istina da su ekstremistički pokreti uspješni samo ako govore jezikom mase, istraživači i praktičari bili su više puta obuzeti novim maskama koje su ekstremističke komunikacije usvojile u digitalnoj eri.

Razigrana i ironična ponovna artikulacija bjelačke nadmoći i etnonacionalizma je u velikoj mjeri shvaćena kao inovativna strategija za privlačenje šire publike.

To je zasigurno tačno, jer se vidi da su krute strukture i fanatični izgled, koji su nekad obilježavali krajnje desne ekstremističke skupine, postupno nestali. Nasuprot tome, takve su strukture zamijenjene čudnom mješavinom infantilnih nestašluka, komunikativne ambivalentnosti i snažne doze nihilizma koji promiču ekstremističke ideje.

Od Kju Kluks Klana do nacista, od Pegide do Identitarista, podrugljivo ocrnjivanje drugih grupa simbol je samopouzdanja koje naglašava pojam nadmoći.

Posljednje generacije ekstremno desničarskih ekstremista odabrale su transgresivni humor i (pretpostavljenu) satiru kao središnje oružje u borbi protiv liberalne demokracije i njezine “političke korektnosti”, koja je prikazana kao hrabra i pokroviteljska.

Hvaleći “politički nekorektan” stav, humor je naoružan kao forma otpora političkoj kulturi koja navodno ograničava slobodu govora. Posebno kulturno osjetljivi jezik ismijavan je vulgarnim izrazima koji utiču na široko rasprostranjenu ogorčenost sa duhovitim elementima.

Stoga se pogrdnim izjavama daje šaljiva maska kako bi bile još kompatibilnije s političkim mainstreamom. Istodobno se pomiču granice tolerancije još više udesno.

Zašto se ovo tako dobro isplati?

Komunikacija – humor smanjuje međuljudske barijere i povećava identifikaciju ujedno s vlastitom grupom i razgraničenje od vanjske grupe.

U slučaju krajnje desnog ekstremizma, humor pomaže u preoblikovanju ideologija zasnovanih na mržnji, čime se smanjuju prigovori na stavove koji bi inače bili osuđeni u široj javnosti. U isto vrijeme, to pomaže prikrivanju vlastitog barbarstva i zanemarivanju posljedica vlastite retorike i postupaka.

Ekstremizam krajnje desnice i internetska kultura

Odnos između humora i (krajnje desnog) ekstremizma pojačan je u digitalnom kontekstu gdje geste i intonacija koji nedostaju, ostavljaju mnogo više prostora za tumačenje individualnom konzumentu internetskog sadržaja.

Internet je promijenio pravila igre u smislu organizacije, komunikacije i mainstreaminga. Zapravo, digitalna kultura, odnosno ideja da tehnologija i internet značajno oblikuju način naše interakcije, ima veliki značaj s obzirom na to kako su se ekstremisti iznova preoblikovali.

Jasne razlike između digitalnog i analognog, kao i nestašluka i netrpeljivosti, sve je teže napraviti. Digitalna kultura zasnovana je na temeljnom uvjerenje da se načini interakcije na internetu bitno razlikuju od izvanmrežnog svijeta.

Internetski mimovi su grafike vizuelnih i tekstualnih remiksa koji se dijele i široko distribuiraju na internetu. Općim zaokretom prema vizualnim elementima u komunikaciji, sve je teže zaobići ih, osobito u političkom kontekstu.

Kao i kod svake nove tehnologije, krajnja desnica brzo se prilagodila novim zahtjevima za privlačenje pozornosti šire publike i prilagođavanje bijelog suprematizma žargonu internetskih zajednica. U vrijeme u kojem su memovi postali univerzalno sredstvo komunikacije, krajnje desne skupine prepoznale su ovaj popularni potencijal politizacije.

‘Kultura digitalne mržnje’

Pravljenje i dijeljenje mimova, kao ritual zamišljene zajednice, može potaknuti osjećaj zajedničke pripadnosti onima koji sudjeluju u prilično raspršenim online mrežama.

Na ovaj način, otvoreno duhovite i bezazlene svakodnevne sličice oblikuju političke svjetonazore i formiraju mišljenje u kulturnom, predpolitičkom prostoru – bez velikih riječi i složenih političkih manifesta. Uz ovu participativnu praksu, uloga pokreta i posebnih organizacija mijenja se iz temelja.

Kako krajnje desničarski akteri nisu u poziciji kontrolirati različite tokove mržnje na internetu, oni to radije pokušavaju objavljujući radikalizirani sadržaj koji se širi putem zloglasnih platformi za fotografije, kao što su 4chan i 8chan/8kun, i društvenih medija.

Slijedom toga, često je teško reći jesu li uključeni akteri organizirani ili nisu i da li su određene krajnje desne akcije kolektivne ili individualne. Kako se čini da organizacijski centar nedostaje, ekstremističke tendencije uglavnom organski funkcioniraju na internetu.

Sociolog Bharath Ganesh ovaj fenomen naziva “Kultura digitalne mržnje”, a ona odnosi se na savez internetskih korisnika koji koriste taktiku trolanja kako bi doveli u pitanje smislenu online raspravu.

Takve kulture mržnje obično djeluju na različitim platformama, ostavljajući za sobom čudnu mješavinu vulgarnosti, humora i propagande. Ponašaju se kao “roj” u potrazi za zluradošću i užitkom gledajući kako drugi ljudi pate u rukama trolova.

Varijante humora u krajnje desnom ekosistemu

Ekstremistički narativi osmišljeni su za brzo putovanje unutar internetskog ekosistema, šireći njihov utjecaj na različitim platformama.

Istraživanje koje su proveli Julia Ebner i Jacob Davey o manipulacijskim kampanjama koje provode krajnje desničarski akteri kako bi uticali na ključne nacionalne izbore diljem Evrope i Sjedinjenih Država bacile su dragocjeno svjetlo na to kako putuju kampanje krajnje desnice organizirane na rubnim platformama putem mrežnog ekosistema.

Ista taktika očita je u kontekstu kako krajnje desničarski ekstremisti kuriraju svoje slike i poruke na rubnim platformama i šire ih dalje na mainstream platforme s namjerom radikalizacije umjerenjaka.

Na primjer, platforme za poruke, forume i blogove, kao što su Reddit, YouTube i 4chan, služe kao mjesta regrutovanje, mobilizaciju i formiranja identiteta.

Koordiniranje kampanje, poput shitposting, trolovanja ili kampanja s hashtagom, organizuje se putem šifriranih aplikacija za razmjenu poruka, poput Telegrama i WhatsAppa.

To bi, primjerice, uključivalo kampanje s hashtagom za jačanje podrške populističkoj desničarskoj stranki tokom izbora ili trolanje i uvredljive kampanje protiv ciljanih pojedinaca. Takve kampanje, bilo na temelju mema/hashtag-ova ili trolanja, zatim ulaze u mainstream društvene medije poput Twittera, Facebooka i Instagrama, kao i u odjeljke komentara na stranicama s vijestima.

Humor i radikalizacija na mainstream platformama

Rubne platforme i oglasne platforme ne djeluju samo kao područje mobilizacije i formiranja identiteta, one su također postavile temelje za koordinaciju i organizaciju mrežnih kampanja na mainstream platformama.

Akteri krajnje desnice namjerno pozivaju svoje sljedbenike da objavljuju sadržaj u ironičnim formatima kako bi stvorili nove virtualne saveze i uključili krajnje desničarske teme u javnu raspravu. U tom smislu satira i ironija mogu se također koristiti kao strategija za lagano prebacivanje javnog diskursa i proširenje onoga što se smatra prihvatljivim ili ne.

Jedna ključna taktika ovdje je dosezanje do šireg spektra krajnje desnih podpokreta; odnosno pojedinaca koji ne moraju nužno spadati u krajnji spektar, ali baštine antiimigrantske osjećaje, podržavaju radikalne desničarske populističke stranke i političare i/ili vjeruju da je sloboda izražavanja ugrožena kulturom političke korektnosti.

Među ekstremnom desnicom, ovi podpokreti nazivaju se norme – potencijalna ciljna publika koja se može radikalizirati kroz iskorištavanje gore navedenih primjedbi.

Dok rubne platforme ostaju vitalne za krajnje desničarske ekstremiste, mainstream platforme funkcioniraju kao važan put u smislu dopiranja do šire publike. Kuriranje sadržaja i slika na chan pločama je ono što je bitno. Korisnici komuniciraju anonimno, a prvenstveno putem slika.

Slike su razigrane i prekrivene duhovitim i ironičnim tekstom, odvlačeći pozornost i djelomično prikrivajući njihovu stvarnu rasizmom i mržnjom ispunjenu prirodu. Neki od ovih navodno lakših, manje otvoreno ekstremističkih memova se onda distribuiraju na mainstream platforme.

U tom kontekstu, kultura mima važno je oruđe koje koriste krajnje desni ekstremisti kako bi implicirali da ono što govore ne treba shvatiti ozbiljno i da je njihova retorika “bezopasna” ili “samo za smijeh”.

Povećana vidljivost takvog sadržaja na mainstream platformama predstavlja problem i za kompanije koje upravljaju društvenim medijima i stručnjake u smislu pokušaja ublažavanja krajnje desne prijetnje.

Ekstremisti krajnje desnice su vrlo vješti u prikrivanju svoje taktike i ostaju unutar granica pravnog govora i pravila različitih platformi. Kao takav, sadržaj dostupan na vidljivijim, mainstream platformama nastoji biti “ublažen” ili “dezinficiran” u usporedbi sa sadržajem na rubnim platformama i privatnim grupama.

Preporuke za djelovanje

Ključni je element humora povući granicu između onih koji razumiju i onih koji izgledaju glupo kao i između onih koji se smiju drugima i onih koji su poniženi. Zapravo, humor je društvena praksa koja ima nekoliko isključujućih mehanizama.

Zbog toga je potrebno posebno znanje kako bi to imalo smisla i kako bi se reagovalo na odgovarajući način – utvrditi sviđaju li se šale nekome ili ne. Posebno je teško nositi se sa složenom dinamikom duhovitih memova bez dubokog poznavanja jezika i prakse internetskih kultura.

To zahtijeva razvijanje i podržavanje više resursa usmjerenih na razumijevanje živih internetskih kultura čije prednosti iskorištavaju akteri krajnje desnice, poboljšanje pismenost s obzirom na mimove, kodove i simbole na mreži kako bi izgledali autentični kada se radi s mladima i izgradnju učinkovitog partnerstva s tehnološkim sektorom i istraživačima za razvoj znanja o novim dešavanjima.

Svaka vrsta intervencije protiv rasističkih i krajnje desničarskih oblika humora mora ukloniti nenamjerne posljedice koliko god je to moguće. Malo stvari ide naruku krajnje desničarskim aktivistima koliko skandaliziranje i ogorčena reakcija koja potpuno promašuje suštinu.

Čitajte više