Mi pucamo olovkom, a ne oružjem!

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Hoćemo li zauvjek ostati u mračnom predsoblju pijane balkanske krčme?
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Pitanja koja se nižu kao na pokretnoj traci, a gdje su odgovori?

Da li je potrebno podsjećati na istinu da odgovornost leži u zvaničnim organima državne vlasti koja je i po Ustavu i po svim zakonskim normama dužna,iznad svega, da građanima garantuje bezbjedan život! Kako je moguće da država ćuti, ne zna, ne preduzima efikasnije mjere protiv počinioca najtežih krivičnih djela? Da li postoji odgovornost i za načinjene? Naravno da postoji!

Na skali vrijednosnog sistema nečinjenje je veći zločin od samog zločina!

Najpogubnija je situacija kada sandžačkim prostorima odzvanja tajanstvena tišina! Da li je ovo samo predigra za ono što tek slijedi u skorasnje predvečerje predizborne utakmice? Generalna proba je bila na fudbalskom stadionu u Novom Pazaru i na šetalištu u Sjenici kada je izvršen atentat na jednog mirnog i humanog poslenika javne riječi! Hoće li obični smrtnici imati snage i nerava da pucnjem iz nalivpera na biračkim mjestima uklone ološ koja je naučena i logistički pomognuta da glasa pucnjem iz pištolja?

Ma koliko surovo i sirovo zvučalo izjava predsjednika Stranke Pravde i Pomirenja, Akademika Muamera Zukorlića, koji je upozorio nosioce vlasti da vrše vlast i da štite građane a ne bandite, ili će u suprotnom pozvati narod da se naoruža i tako zaštiti svoj život-ove riječi, prije svega, treba shvatiti kao glas razuma da i na sandžačkim prostorima, u svim njegovim sredinama, zavlada mir, spokoj, ustavni i zakonski poredak!!!

Da li smo kao nacionalna zajednica na ovim vrletnim i nesretnim prostorima osuđeni na ponavljanje istorije? Da li smo mi politički narod u punom značenju te vrijednosne kategorije ili smo posvađana i raspolućena plemena koja još uvjek moraju da čekaju u hodnicima modernog političkog pluralizma?

Podlo ubistvo u pokušaju novinara i urednika elektronskih novina Edina Hamidovića naprosto nagoni normalnog čovjeka da se glasno zapita- da li smo mi Bošnjaci iz Sandžaka kao politički narod greška, jer smo ovakvi kakvi smo sada…Ili smo još jednom dozvolili da se učimo na vlastitim greškama, pošto smo postali batina u tuđim rukama!

Previše je slučajnost da bi sve bilo slučajno! Stalna pucnjava po sandžackim gradovima, prije svega u Novom Pazaru i Sjenici, smrt i ranjavanja, kriminal neopisivih razmjera, korupcija i nepotizam, politička prostitucija-da li je ovo sandžacka konstanta od koje se ledi ktv u žilama običnog smrtnika ili postoji okidač kojim se upravlja iz vrha vlasti, lokalne i državne, kako bi se utjerao strah u kosti onima koji više ne mogu da podnesu teror lokalnih i inih silnika?

Da li je u Srbiji i Sandžaku uopšte dozvoljena različitost u političkom promišljanju? Da li smo svi isti kada isto mislimo? Da li je tačno da niko ništa ne misli, kada svi isto misle? A šta biva sa onima koji neće da se pomire sa užasavajućom realnosti, te iznose silu argumenata na koju se obavezno obrušavaju argumenti sile?

Hoćemo li zauvjek ostati u mračnom predsoblju pijane balkanske krčme?

Čitajte više