Damir Šagolj: Od ratne fotografije i Pulitzera do filma

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Autorski dvojac je film, koji propituje šta se desilo s empatijom u bosanskohercegovačkom društvu koje je ne tako davno, tokom rata u BiH, doživjelo sličnu sudbinu, posvetio volonterkama koje svesrdno pomažu migrante.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Damir Šagolj, nekadašnji nagrađivani fotoreporter Novinske agencije Reuters, na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu (SFF), najvećem filmskom takmičenju i platformi industrije filma u regiji, premijerno predstavlja dva filma.

Rad na dva filmska prvijenca s dugogodišnjim prijateljem, bosanskohercegovačkim režiserom i oskarovcem Danisom Tanovićem, bio je izazov, osobito zbog činjenice da su oba nastala u vrijeme pandemije korona virusa, kaže Šagolj.

U igranom filmu “Deset u pola”, komediji, koja je otvorila 27. SFF, Šagolj se prvi put okušao u ulozi direktora fotografije.

Radnja ovog filma se dešava se u Sarajevu dok se stara gradska jezgra Baščaršija pokušava oporaviti od duge i teške pandemijske godine. Film “Deset u pola”, nije samo priča o gastronomskom simbolu Sarajeva – ćevapima, nego i priča o prijateljstvu, ljubavi, svojevrsnom bosanskom inatu.

Prati dvojicu ćevabdžija, prijatelja i antipoda koji se sukobljavaju oko kvalitete ćevapa u njihovim radnjama, preispitujući istovremeno životne odluke i prihvatajući neminovne promjene.

U drugom, kratkometražnom dokumentarnom filmu Damir Šagolj, zajedno s Tanovićem, potpisuje režiju, scenariji i fotografiju. Film “Kad smo mi bili oni” prikazuje brutalnost i nehumanost života migranata ili ljudi u pokretu koji su zaglavljeni u kampu i šumama na sjeveru BiH dok pokušavaju da se domognu Evropske unije u nadi da će tamo ostvariti bolji život.

Autorski dvojac je film, koji propituje šta se desilo s empatijom u bosanskohercegovačkom društvu koje je ne tako davno, tokom rata u BiH, doživjelo sličnu sudbinu, posvetio volonterkama koje svesrdno pomažu migrante.

Za svoj fotoreporterski rad Damir Šagolj je nagrađivan najznačajnijim svjetskim strukovnim nagradama, uključujući Pulitzerovu i nagradu World Press Photo.

Karijeru je započeo za vrijeme rata u BiH, a kao fotograf agencije Reuters izvještavao je iz više od 40 zemalja, uglavnom iz konfliktnih i područja zahvaćenih prirodnim katastrofama.

Danas živi u Sarajevu. Predavač je na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti (ASU) i direktor je WARM fondacije – međunarodne fondacije koja se bavi savremenim svjetskim sukobima, izvještavanjem o ratu, ratnoj umjetnosti, ratnom sjećanju, te promociji novih talenata i obrazovanja. Fondaciju su osnovali neki od najpoznatijih ratnih reportera iz cijelog svijeta.

RSE: Kakav je osjećaj zamijeniti fotoaparat filmskom kamerom?

Šagolj: Nisam zamijenio, ne daj Bože. Zamijeniti znači da sam od toga odustao, ali nisam. Mislim da sam onom nekom arsenalu uređaja s kojima sam dosad radio svoj posao, samo dodao još jedan alat. To je ta filmska kamera koja može poslužiti i da pomognem nekome da ispriča svoju priču, kao što je primjer filma “Deset u pola”.

Nisam ja tu nikakav autor, osim slike. Tu sam da pomognem da taj film bude onakav kakvim ga je režiser zamislio.

U drugom filmu fotografiju ili kameru koristim kao glavni element kojim se film koristi i u naraciji, a pogotovo u kompletiranju nekog ugođaja. To je kod ovog dokumentarnog filma slučaj. Bavi se temom migranata ili “people on the move”, kako bi bilo ispravnije reći, koji su zapeli u zapadnoj Bosni u Unsko-sanskom kantonu.

To je jedan, ne tako klasični, ortodoksni dokumentarac, nego možda malo i neobičnija forma u kojoj su slike dominantan faktor. One svakako najviše i utiču na naše emocije, u kombinaciji s malo naracije koja se stavlja u kontekst nas Bosanaca, u toj priči, i nekoliko intervjua ljudi koji su tu zatečeni u hiper brutalnom okruženju. U to vrijeme kad smo snimali pao je i snijeg. Kamp “Lipa” je izgorio pa je i sve to bilo puno dramatičnije.

RSE: Film problematizuje odnos našeg društva prema ljudima u pokretu. Koju ste poruku željeli prenijeti?

Šagolj: Da bi vidjeli kompletnu sliku i da bi uopšte pretendovali da kažemo da vidimo sliku nečega, ta slika mora biti kompletna. A slika neće biti kompletna dok ne ispričamo i njen neki možda ne najveći, ali vrlo bitan dio, bitan ne samo po migrante, nego i po same nas, a i po druge ljude koji se odnose prema tim ljudima i šta mi radimo tim povodom.

Dakle, pustimo sad sve ostale… nego kako se mi spram njih ponašamo, šta osjećamo. Ta slika je kompleksna. Ona nije jednoznačna iz mase što razumljivih, što nerazumljivih razloga. Jeste da pod tim ekstremima imaju situacije u kojima ljudi, naši ljudi, pale kuće u kojima su migranti ne bi li ih otjerali, ali ima i ljudi, pogotovo žena, koje su praktično anđeli i koje kompletan svoj kapacitet i ljudski, i bilo kakav drugi, posvećuju tim ljudima i oni njih zovu sestrama i njima je ovaj film, u stvari, posvećen.

RSE: Drugi, igrani film ima drugačiji, humorističan ton, i priča priču o ćevapima, najpopularnijem bosanskom specijalitetu, pandemiji, novim društvenim medijima. Da li je bio izazov raditi u uslovima pandemije i da li ste ga tempirali tako da ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, koji se prošle godine, zbog pandemije, održao u online format, da novu opušteniju notu?

Šagolj: Ne znam kako mogu zamisliti da bi mi igdje ljepše bilo da vidim prvi film koji sam snimio u životu nego na Metalcu, tako sam, mogu reći, iz svoje lične perspektive, navijao da mu premijera bude ovdje kao što je i bila. To je “feel good” film i nije loše da imamo sad i ovu priču i da nije sve nama baš tako crno pred očima. Svi smo svjesni da to nije film koji će poharati art house festivale, ali vidim da se raji sviđa. Možda neće biti film za art festivale, ali bi možda mogao imati super distribuciju regionalnu, i to bi bilo dobro.

RSE: S obzirom na to da ste oba filma radili tokom pandemije, kakva su vam iskustva i čemu vas je pandemija naučila?

Šagolj: Mislim da smo na početku, možda ne na samom početku kad je bilo panike zbog pandemije, nego već kad smo počeli namišljati šta će biti poslije pandemije, skontali da će riječ koja će obilježiti sve to biti reset…da će se stvari resetovati. Mislim da je meni na čudan način, ali ne samo meni, taj reset značio O.K., hajde sad da vidimo šta možemo sa ove pozicije, de facto nule, uraditi. Ovaj dokumentarni film je snimljen bez ikakve produkcije, bez ikakvog budžeta.

On jeste nominalno produkcija WARM Fondacije, čiji sam ja direktor, jer smo koristili resurse te fondacije, ali je on napravljen tako što su dvojica ljudi sjeli u auto, stavili fotoaparat, telefon u gepek i proveli ne znam koliko dana sa tim ljudima. Mislim da je taj reset možda velikim dijelom uticao da pomogne, ne samo meni, nego i drugim ljudima, i rezultuje sad nekim filmovima i knjigama.

Pogledajte koliko je novih knjiga bilo na Festivalu knjige Bookstan ove godine. I to je sigurno dio nekog reseta. Negdje se povukla neka crta. Vratilo se nekim starim pričama. Dovršile su se neke koje su se meljale i koje su zauzimale bandwidth.

RSE: Nakon više od dvije decenije života i rada na ratištima širom svijeta imate priliku svoje bogato iskustvo prenijeti mlađim generacijama, kako filmaša, tako i budućih novinara i fotoreportera. Koliko vam je to značajno?

Šagolj: Meni je to važno iz niza razloga. Neki su sebični, moram priznati, jer je meni to prilika da se na jednom profesionalnom planu susrećem s jednom generacijom s kojom nikada u svom životu inače ne bih imao kontakta, osim nekog površnog. Ja nikog ne znam osim mojih studenata koji imaju dvadeset jednu ili dvije, a to je generacija kojoj mi ostavljamo sve iza nas. Tako da mi je vrlo bitno s tog aspekta da znam, da sam uključen u što više aktivnosti koje su ili akademske ili profesionalne ili i jedne i druge.

S druge strane mi je drago jer ja to volim raditi, meni je to uživanje, pogotovo na ovoj školi, sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, koja stvarno nudi kvalitet i meni je merak što sam sad tu u jednom timu u kojem su baš ljudi koji stalno rade.

RSE: U okviru WARM Fondacije djeluje i WARM Festival i Akademija u čijem radu više od dvije decenije nakon rata u Bosni i Hercegovini učestvuju najpoznatiji ratni reporteri. Šta je misija i cilj ovog projekta i šta je to što ove ljude toliko veže za Sarajevo i BiH?

Šagolj: Cilj je da WARM Fondacija pređe u nešto što će trajati, a to je taj neki WARM Centar kojeg bi mi voljeli na ovaj ili onaj način ostvariti. To je još daleko, ali se okrećemo puno više prema Bosni i Hercegovini, prema Sarajevu. Ove godine smo imali festival koji je pored svih elemenata opstrukcije, kakogod da ih nazovemo, bio najbolji ikad. Nekako smo sad profilisali polja na kojima ćemo biti ambiciozniji. Mi radimo vrlo ozbiljne stvari koje su izvan festivala, kao WARM Fondacija i WARM Akademija. I možda minimalno, ali se ipak približavamo tom krajnjem cilju.

Šta te ljude veže?

Mislim da je to generacijski. Mislim da je svaka generacija imala svoj neki Vijetnam, neku svoju Nikaragvu. Mislim da se to poklopilo i da je to generacija vrlo požrtvovanih i dobrih ljudi koji su ovdje pronašli emociju s kojom su oni mogli možda malo lakše korespondirati nego kad se nalaze u nekim ratovima, recimo u Aziji ili u Africi. A možda je i nepravda bila takvog nekog intenziteta da jednostavno nije bilo drugog izbora nego da se emocionalno prepustiš… u čemu ništa nema pogrešno.

Čitajte više