Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Zgroženi upit “Zašto?!” najčešća je reakcija na priznanje da me ljeto oduvijek blago deprimira. Ipak, čini se da u posljednje vrijeme više nije tajna da se tako mnogi osjećaju: self-help članci sve češće govore o ljetnoj depresiji, anksioznosti, umoru, bezvoljnosti, nesanici i usamljenosti. Ako se takvim izvorima može vjerovati, depresivno raspoloženje ljeti više pogađa one koji si ne mogu priuštiti odlazak na odmor (što je trenutno u Europi oko trećine građana), ali ni ostali nisu pošteđeni specifično ljetnih problema poput nemogućnosti opuštanja i stresa zbog visokih očekivanja od tih tjedan-dva dragocjenog odmora, kao i lošeg raspoloženja zbog povratka na posao.
Iako se nabrojane posljedice najjasnije vide kao pomućeno raspoloženje pojedinaca, očito se radi o sukobu društveno nametnute ideje uživanja na rajskim plažama tijekom odmora i za to nužnih financijsko-vremenskih preduvjeta. Takva atmosfera stvara i potrebu za onime što bismo prema Thorsteinu Veblenu mogli nazvati upadljivim uživanjem. Jednim aspektom tog fenomena bavit će se tekst Nađe Bobičić o čitateljskim navikama ljeti, u vrijeme kada čitamo sve što ne stignemo tijekom godine, i to prikazujemo na društvenim mrežama. Ili pohodimo glazbene i filmske festivale, a o pozadini rada jednog dubrovačkog ljetnog filmskog festivala čitat ćemo u tekstu Karle Crnčević.
Dok si spomenuta trećina ljudi u Europi ne može priuštiti ni tjedan dana odmora izvan mjesta prebivališta, mnogima je ljeto vrijeme za rad, i to često bez slobodnih dana, u lošim radnim i životnim uvjetima, na otvorenom, tijekom najvećih vrućina. O njima piše Ivana Perić u tekstu o sezonskim poljoprivrednim radnicima iz Istočne Europe i Afrike koji rade u zapadnoeuropskim poljima kao berači voća i povrća. Još goru ljetnu sudbinu imaju kućni ljubimci koje njihovi vlasnici napuštaju prije odlaska na ljetni odmor, pa završavaju na cesti i u prenapučenim azilima, o čemu će pisati Luka Ostojić.
Nakon što se radnički pokret krajem početkom 20. stoljeća izborio za ograničenje dnevnog broja radnih sati i slobodne vikende, 1936. u Francuskoj socijalistička vlada po prvi put uvodi plaćeni dopust od dva tjedna za sve radnike. Radnička borba za ljetni odmor nije se zaustavljala na tome da se dva tjedna udalje od radnog mjesta da bi mu se potom vratili, već je stremila demokratizaciji društva i širenjem dokolice na svakodnevicu. Radnici nisu samo dobili pravo na odmor, već su gradili hostele i kampove u kojima su mogli zajedno i kvalitetno provoditi vrijeme. Primjer toga imamo i u povijesti zemalja regije: dio ljudi koji si danas ne mogu priuštiti odlazak na odmor vjerojatno bi za vrijeme Jugoslavije imao mogućnost ljetovanja u radničkim odmaralištima na Jadranu. O promjenama vezanima uz turizam i ljetovanje u zemljama regije nakon raspada Jugoslavije pisat će Josip Brković, dok će tekst Tanie Orbove na primjeru popularnih bugarskih obiteljskih komedija iz razdoblja socijalizma usporediti djetinjstvo i ljetovanje iz tog perioda s onime danas, kada je bezbrižno djetinjstvo (a mogli bismo reći i bezbrižan godišnji odmor) postalo privilegijom onih koji si dokolicu mogu priuštiti.
