Andràs Forgàch: „Tajni život moje majke“

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Mađarski književnik otkrio je pomno skrivanu obiteljsku tajnu – oba njegova roditelja radila su kao tajni suradnici sigurnosne službe u komunističkoj Mađarskoj, i o tome je napisao dokumentaristički roman
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Andràs Forgàch suvremeni je mađarski književnik i kazališni dramaturg, rođen u Budimpešti 1952. godine. Njegov dokumentaristički roman „Tajni život moje majke“ (prvo izdanje romana objavljeno je 2015. godine, drugo, prošireno izdanje 2018.) zadobio je pažnju evropske kulturne javnosti, prije svega zbog atraktivnosti svoje teme – Forgàch je, naime, dijelom fikcionalizirao, no ipak se više držao dokumentacijskog dijela nenadano otkrivene obiteljske priče, koja govori o tome kako su mu oba roditelja djelovala tijekom postratnih, komunističkih godina hladnoratovske Mađarske, kao tajni suradnici sigurnosne službe. U samoj Mađarskoj njegova je knjiga okarakterizirana kao „dobrodošla“, upravo zbog svoje teme, koja je godinama bila prešućivana – zbog načina njene književne obrade, načina na koji joj autor u romanu pristupa, a koji temu suradnje običnih građana sa tajnim, sigurnosnim službama unutar jednog društva u diktaturi, uspijeva lišiti njenog „bauka“, spustiti je na životnu razinu, izbjegavajući zamke mistifikacija. Nakon dugih godina šutnje, zapaža se kako se danas ova tema javlja i kao vrst trenda u suvremenoj umjetnosti ove zemlje.

Forgàch je, izuzev ovog romana, koji meandrira između memoarističke proze, feljtonistike, dokumentaristike, čak djelomice i poezije, a kojega se u jednoj nijansi može doživjeti i kao vrst književnog persiflaža, u periodu između 1991. i 2015. godine objavio još niz dramskih tekstova, knjigu „Dvije drame“, zbirku eseja „Zloban uspjeh“, zbirku novela „Bijah 12 žena“, knjigu pripovjedaka „Neki mladi vucibatina“, romane „Koga nema“ i „Zehuze, roman o majci“. Djelovao je i kao prevoditelj književnih klasika, kao dramaturg u velikim kazalištima, dok posljednjih godina vodi katedru za dramaturgiju i za filmski scenarij na budimpeštanskoj Kazališnoj i filmskoj akademiji. Aktivan je i na području vizualnih umjetnosti, a za svoj je rad primio mnogobrojne nacionalne kazališne i književne nagrade.

Roman „Tajni život moje majke“ izravna je posljedica jednog konkretnog događaja u životu njegova autora – pisac, dramaturg, prevodilac Andràs Forgàch nenadano je – zahvaljujući intervenciji poznanika, došao u posjed jednog tajnog policijskog dosjea, koji mu je otkrio pomno skrivanu obiteljsku tajnu, o kojoj on i njegovi brat i sestra, za života svojih roditelja nisu znali upravo ništa – nisu čak niti naslućivali njen sadržaj. Šokantna istina o tome kako su oba roditelja niz godina djelovala kao agenti Mađarskih komunističkih tajnih službi – autora i pripovjedača ovog dokumentarističkog romana, koji se kreće između konkretnih dokumenata iz policijskog dosjea, umetnutih u tekst pripovijesti, i imaginacijsko pripovjednih nastojanja da sebi, a potom i čitateljima, na što realističniji način približi nove spoznaje, vodi nastanku romanesknoga teksta.

U novinskom razgovoru kojega je vodio povodom izlaska ovog romana, autor navodi kako je bio pritisnut vremenskim ograničenjem – tajni dosje njegove majke, koji govori o tome kako je ona, zajedno s ocem, odnosno naslijedivši ga uslijed njegove bolesti, bila informatorica komunističkog režima u Mađarskoj, postao je otvoren i dostupan cijeloj mađarskoj javnosti, što je značilo da svatko može doći u posjed tih dokumenata, ispisati svoju verziju priče, podastrijeti je javnosti. Forgàch je roman radio u nakani da preduhitri moguće interpretacije, čija bi težnja eventualno mogla biti i u određenoj spektakularnosti (naročito s obzirom na činjenicu da svo troje djece Brurie, odnosno Pàpaijeve, što je bilo kodno ime njihove majke, sudjeluju u aktualnom javnom, kulturnom životu Mađarske), odnosno da nove spoznaje stavi u određeni interpretacijski okvir, da, kako se to literarno kaže – „preuzme narativ“.

Pàpaijeva je 1976. godine preuzela obavještajne dužnosti svoga supruga, Pàpaija, koji je za tajnu službu radio od 50-ih godina prošloga stoljeća, sve dok se nije razbolio. Časnici tajne službe Forgàchevu su majku smatrali „antropološki zanimljivim slučajem“, jer je rođena na području židovske države, a ne podupire je – smatrala se Palestinkom i htjela je, kao i njen suprug, višenacionalnu državu i „slobodnu i demokratsku Palestinu“. Zbog toga je informirala o cionističkom pokretu, o rodbini i prijateljima, susjedima, pa i o vlastitoj djeci…

Autor kreira roman na način da oživljujući slike i prizore događaja – tajnih sastanaka njegove majke sa pripadnicima Službe, kao i događaja koji su se u to doba, ili u doba koje mu je prethodilo, zbivali unutar njihove obitelji – u stvari oblikuje prije svega lik Pàpaijeve – osobe koju je, pišući o njenim tajnim sastancima i akcijama, nazivajući je njenim kodnim imenom, tek trebao upoznati… Pàpaijeva, nasljednica Pàpaija, bila je za pripovjedača i autora ovog romana jedna šokantna novost, jedan od načina da se izbori sa tom novosti jest da si je pokuša objasniti rekreirajući literarno paralelni život i svijet osobe koja je bila njegova majka.

Njegovi su literarni opisi živi, neskriveno duhoviti, katkad i podrugljivi, pisani u vještim i slikovitim, vižljastim dugim rečenicama, koje mogu pobuditi asocijacije na stil kakav čitatelji moguće poznaju preko djela nekih važnih mađarskih pisaca 20. stoljeća, kao što su to Imre Kertész, Péter Esterházy, Péter Nádas, László Krasznahorkai… Sam Forgàch, u izvedbenom, stilskom smislu, ne odlazi toliko daleko i slobodno poput njegovih velikih prethodnika i uzora, no po svojim etičkim stavovima im je ravan, zauzimajući jasan i nedvosmislen stav osude diktatorskog režima, kao i stav kojim pokazuje kako nisu svi doušnici tog režima bili zli ljudi, već vrlo često žrtve, ljudi precizno dovedeni u zamku, ucijenjeni, ljudi čiji su idealizam i iskrena vjera u bolji i novi svijet iskorišteni, dok su oni su sami dovedeni do psihičke i fizičke propasti, do točke na kojoj se smrt pokazuje kao konačno rješenje, izlaz iz zamke u koju su, spletom okolnosti, dovučeni, a koje se nisu – premda su to željeli – mogli osloboditi.

Shizofrenija, koja je dijagnosticirana Pàpaiju, ili – kako je bilo njegovo građansko ime – Marcellu, ocu pripovjedačevu, posve se jasno očituje i kao vrst alegorijske slike onovremenog mađarskog društva, koja svjedoči o duhovnoj izopačenosti, generalnom srozavanju koje se, prema riječima samoga autora, očitovalo i kod znamenitih stvaratelja, važnih pjesnika onoga doba. Ta se izopačenost najrazvidnije detektirala upravo u samome jeziku – jer, radilo se o tome da je bilo gotovo nemoguće otvoreno se i nedvosmisleno izraziti, izjasniti se slobodno po bilo kojem pitanju.

Toj neprirodnosti i neslobodi, potpunoj podvrgnutosti služenju državnome aparatu, ideologiji i sustavu dodatno svjedoče izravni umetci u tekst pripovijesti – autor ih je formirao kao fusnote, originalni prijepisi zapisnika, službenih dokumenata tajnih službi. Podvrgnutost mašineriji propagande dovodi ne samo do smrti slobodnoga mišljenja, već i do mišljenja općenito. Ostaje samo isprazan jezik frazeologije, lišen ikakva značenja i svrhe osim potvrde lojalnosti i odanosti zajedničkom cilju – slijepom služenju sustavu. Stoga se ova knjiga paralelno čita i kao vrst kontrateksta, jer razotkriva mehanizme u pozadini.

Istovremeno, autor vješto oživljava – predočava ličnosti svojih roditelja, bogate, kompleksne, i dakako često proturječne, i u toj slobodi da ih promatra ne idealizirajući ih, istovremeno s ljubavi i razumijevanjem, ukazujući na njihove, često i nevjerojatne životne propuste, svojevrsne ljudske „slabovidnosti“, i na slabosti, manjkavosti, mane, uspješno ih oblikuje u živopisne karaktere kakve možda poznajemo sa ulice, iz osobnoga iskustva. Pri tome, što je važno za ovaj roman, i kada govori o teškim i bolnim stvarima, o bolesti i smrti, on – sukladno tonu svoje pripovijesti, uspijeva zadržati svojevrsnu vedrinu, ili barem opiranje pathosu i tuzi, samosažaljenju i boli, gubitništvu.

Jedna je dimenzija romana i vraćanje pripovjedača u period vlastita odrastanja i mladosti – tu su slikovita sjećanja na oca, njegovo vicemaherstvo i sklonost zgodnim ženama, kao i, kasnije, opisi ludih mladenačkih zabava u okruženju budimpeštanske subkulturne atmosfere, koju su kreirale očito brojne važne ličnosti tadašnjeg i kasnijeg umjetničkog i intelektualnog života Mađarske druge polovine 20. stoljeća, i kasnije.

„Postoje stvari koje ćemo razumjeti tek kad se one dogode nama. Jer nema se kako drukčije dokučiti kako one funkcioniraju. Naime, jedino će nam sam događaj moći rasvijetliti što se zapravo zbilo. Možemo imati neke pretpostavke o njemu, ako nam je mašta dovoljno hrabra i neobuzdana, no razumjet ćemo ga tek kad se to nešto stvarno i dogodi. A tome je tako čak i onda ako to ne možemo ili ne želimo formulirati, jer što god mi sročili, to ni izdaleka neće biti to, štoviše, ubit će, zatrti sve već dotle stečeno znanje. Jedan je od takvih događaja i majčina smrt. Jer je smrt naše majke za nas kozmički doživljaj.“

Autoru je uspjelo na književno uvjerljiv i dostojanstven način probiti se kroz tešku, traumatsku temu koja se tiče njegove osobne povijesti, povijesti njegova najintimnijeg svijeta, najprisnijih obiteljskih figura, oca i majke, a tek potom povijesti njegova društva iz vremena, kako se to običavalo kazati, „Kádárove ere“. Način na koji je to Andràs Forgàch izveo kod čitatelja pobuđuje udivljenje, jer je posve jasno koliko je to osobne, a tek potom i spisateljske snage iziskivalo, da bi se moglo ući u rad sa jednom ovako teškom, dramatičnom temom.

Forgàchevo nastojanje da objasni i opravda, od prezira, osuda i napada zaštiti činjenicu koja govori da su mu roditelji radili kao agenti, doušnici državnih tajnih službi u vrijeme komunizma, za čitaoca je dojmljivo, on ga prihvaća s uviđajnosti i udivljenjem. Ta autorova potreba – iskaz nedvojbene sinovljevske odanosti, ali i težnja da se dopre do zbiljskih, dubljih istina, u tekst romana unosi stanovitu dozu plemenitosti i humanosti, naročito ukoliko se ima u vidu da autor ne skreće u pravcu naivne sakralizacije ličnosti vlastitih roditelja, već upravo dapače – tekst je često – no ponekad, uz puno nježnosti, intoniran ironijski, humorno, čak i posprdno.

Vrijedi kazati kako je autorova bojazan, koncentriranost na to kako će vijest o zbiljskome statusu njegovih umrlih roditelja biti protumačena i prihvaćena u mađarskoj društvenoj i kulturnoj javnosti, čiji je i sam aktivni participatror, na mogućnost još cjelovitije, neovisnije, samosvojnije, autorski izvrsnije umjetničke razine njegova romana djelovala negativno – sputavajuće, ne dozvoljavajući mu da se katkad odmakne od krutih činjenica i samih sadržaja dosjea, i njihovih inteligentnih, no katkad nedovoljno literarno slobodno artikuliranih interpretacija, zbog čega roman gubi na razini koju je – obzirom na povremena stilska svjedočenja autorove visoke darovitosti i umješnosti, možda u umjetničkome smislu mogao posjedovati. Možda je to i plod, danak autorove prinuđenosti da se u kratkome vremenskome periodu iz novonastale situacije raspolaganja sa sadržajima tajnih dosjea, oblikuje jedno književno djelo, a moguće je također da su ovakvi sadržaji i teme specifični utoliko što ne dozvoljavaju potpuno oslobađanje, skretanje u svijet imaginacije, već obvezuju nužnosti svoje vezanosti za činjenice i fakte koji su, kada su priče ovoga tipa u pitanju, na koncu, čini se, ipak i neizbježni, ukoliko se problem želi raspraviti što transparentnije i izravnije, što shvatljivije za šire čitateljstvo, no u tom pogledu tekst gubi na visini i snazi dosega, i ponekad završava na prozaičnijem efektu, bližem feljtonističkim raspravama, kakve se ponekad javljaju u žurnalizmu.

Prevela s mađarskog Xenia Detoni

Čitajte više