Uloga sandžačke dijaspore u razvoju domovine

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Dragi moji, svi smo svjedoci da ovdje nema krova, fasade, ograde, auta i traktora koji nije kupljen novcem dijaspore!
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Tema mog današnjeg izlaganja je „Uloga sandžačke dijaspore u razvoju domovine“, u ovom slučaju Sandžaka. I teška, i neistražena, ali i lijepa tema. U svakom slučaju, važna!

Generalno gledano, mi kao društvo živimo u vremenu i prostorukoje je puno rizika, apsurda, sloge, nesloge, mogućnosti, limita, izazova, opasnosti, ali i prilika. Kao takvo, ovo vrijeme i ovaj prostor od svih nas traže puni angažman, harmoniju, tolerantnost, međusobnu saradnju, razumijevanje, međusobno uvažavanje i sl.

Jedan veliki dio nas, veliki broj ljudi iz našeg korpusa, živi i radi diljem kugle zemaljske. Taj dio nas koji živi i radi izvan svoje domovine, dio koji nazivamo „dijaspora“, je donedavno zavisio od tuđe pomoći. U međuvremenu je izrastao u jednu novu dimenziju i u prilici je da drugima pomaže, te kao takav predstavlja našu novu snagu i čini jedan od naših najvećih resursa.

S tim u vezi, tema „Uloga sandžačke dijaspore u razvoju domovine“ je višestruko važna, a cijeneći Vaše vrijeme i pažnju, pokušat ću u najkraćim crtama baciti što više svjetla na ovu temu.

Najosnovnije o Sandžaku i broju stanovnika

Općepoznato je da se regija Sandžaka prostire na površini od 8.687 km2 i ima bogatu historijsku prošlost o kojoj svjedoče pisani tragovi u svjetskoj literaturi, političke karte, kulturno-historijski spomenici i brojni drugi dokumenti.

Danas živimo podijeljeni u dvije države, u Crnoj Gori unutar 6 sandžačkih općina, u Srbiji također unutar 6 općina, ali razdvojenih u dva zasebna okruga, Zlatiborski i Raški.

U Crnoj Gori, a što je vidno iz popisa od 2011. godine, u 6 sandžačkih općina živi 151.950 stanovnika, od toga 47.500 Bošnjaka. U Srbiji, također prema popisu iz 2011. godine, evidentno je da unutar 6 sandžačkih općina živi 238.787 stanovnika, a od toga oko 150.000 Bošnjaka.

Ovo znači da na ukupnom teritoriju Sandžaka, a prema spomenutom popisu, živi 390.737 stanovnika, od čega nešto manje od 200.000 čine Bošnjaci.

Rijetka su istraživanja u regionu Sandžaka koja se bave ekonomijom, poduzetnicima, njihovim problemima, ulogom koju zauzimaju u privredi i društvu i njihovim viđenjem političkog i ekonomskog ambijenta u kome djeluju. Posebno su rijetka takva istraživanja koja su rađena na lokalnom ili regionalnom nivou, u pogledu specifičnosti uslova u kojima djeluje i egzistira privreda u Sandžaku.

Uz brojne druge, jedan od ključnih problema ovog područja je erozija bošnjačkog nacionalnog tkiva i tzv. odliv mozgova u strane zemlje i opće zaostajanje ovog kraja.

Kako je nastajala naša dijaspora

U posljednjih desetak godina izašlo je nekoliko monografija i zbornika u kojima se obrađuje tema migracija stanovništva na području jugoistočne Evrope, naročito bivše Jugoslavije – s posebnom pažnjom usmjerenom prema Sandžaku, Kosovu i Makedoniji u periodu od 1918. do 1966. – Predmetno arhivsko gradivo se nalazi u Beogradu, Ankari, Beču, Berlinu, Sarajevu, Podgorici, Zagrebu, Skoplju, Tirani…

Razuđeni interesnim mapama brojnih paša i pašaluka, pocijepani na nekoliko interesnih ili okupacionih zona, banovina, republika, a danas država i unutar njih okruga, često smatrani nelojalnim elementom, i svačiji i ničiji, mi Sandžaklije, sputavani smo na svim poljima i često prisiljavani na migracije.

Osnovne uzročnike ili razloge ove višedecenijske migracije iz Sandžaka u kontinuitetu vidimo u:

– planiranom sprovođenju progona od strane svih vladajućih sistema na ovim prostorima

– ekonomskim razlozima.

Ne želim ovo izlaganje obojiti teškim temama, ali ću ipak navesti samo nekoliko podataka koji idu u prilog tvrdnji da se u našem slučaju desila i prisilna migracija.

O uslovima života našeg čovjeka tokom osmanske vladavine na ovim prostorima, najbolje govori podatak da na Pešteru nisu gradili škole, institute, fabrike, rudnike, medrese, bolnice, već naprotiv na Pešteru je funkcionirala jedna jedina ustanova,trospratna kula u Suhodolu, na njoj okačena vješala na kojoj su vješani samo ugledni i imućni Pešterci i iza kule groblje u kojem su ukopavani samo oni koje je tadašnji „zabit“, oficir za uvođenje reda, javno vješao i to petkom, nakon džume.

Osim žrtava i materijalne štete, prisilnog odvođenja po tuđim ratištima, internatima, rovovima i logorima, poznato je da su nas prisilno raseljavali, pa čak potpisivali međudržavne sporazume pri čemu su nas prodavali kao roblje.

Godine 1938. Jugoslavija i Turska potpisale su Konvenciju o iseljavanju kojom je dogovoreno da u idućih pet godina 200.000 muslimana odseli s teritorija južne Srbije, tada Vardarske, Zetske i Moravske banovine u Tursku. Pri odlasku mnogi su se morali odreći državljanstva, ali i pismeno potvrditi da se neće vraćati, što je unaprijed onemogućilo remigraciju – Zakon Kraljevine Jugoslavije o državljanstvu iz 1928. godine.

Drugi uzrok raseljavanja su ekonomski razlozi.

Kroz vremenski period balkanskih i dva svjetska rata, pokazalo se da je naš Sandžak kao dućan na dobroj lokaciji; kada do nemira dođe, najprije nama portale na dućanu polupaju, a kad je sve uredu, najbolje naš dućan radi.

Poznato je da je Kraljevina Jugoslavija, na štetu našeg čovjeka, sprovela svojevrsne agrarne reforme, a nešto kasnije i Titova Jugoslavija. Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine ograničen je agrarni maksimum od 35 hektara obradive zemlje po jednom zemljoradniku. Zakon o poljoprivrednom fondu opštenarodne imovine iz 1953. godinesnizio je agrarni maksimum na 10 hektara, čime je presuđeno ovdašnjem zemljoradniku jer imajući u vidu kvalitet ovdašnjeg zemljišta i omjer pašnjaka u odnosu na obradivu zemlju, 10 hektara ne zadovoljava potrebe jedne prosječne porodice kojoj je zemljoradnja osnovno zanimanje.

Moja generacija i one starije od mene znaju da:

• dobivanju neke subvencije, kredita ili stana od države, naš čovjek nije smio ni sanjati,

• kod zapošljavanja, šanse su našem čovjeku bile minimalne,

• kod ocjenjivanja rada i zasluga, da bi mu se priznala prosječnost, naš čovjek je morao biti znatno bolji od svih drugih,

• upis u neke visoke državne škole su mogli da ostvare samo oni čiji je babo bio špijun/doušnik OZNI, UDBI i ne znam sve kome,

• jedino što je naš čovjek od države mogao dobiti bez neke posebne molbe je pasoš jer nama je od samog rođenja kao jedina moguća formula za uspjeh nuđeno da odemo nekud.

Gdje je naseljena naša dijaspora i u kojem broju

Prvi talas odseljavanja je vremenski podudaran sa odlaskomOsmanlija sa ovih prostora. To se nastavilo i tokom Titove Jugoslavije, kada je uslijedilo nekoliko talasa odseljavanja uglavnom čitavih porodica u pravcu današnje Turske i Albanije.

Tokom raspada Jugoslavije 90-ih godina ove krajeve su napustile brojne porodice, a posebno radno sposobna kategorija, ali ovaj put u pravcu zapadne Evrope i Amerike.

Važno je napomenuti i specifičnost ove naše nesreće zato štobroj ljudi ili porodica koje su odselile u Albaniju, Tursku, zemlje EU ili Amerike nikada nije utvrđen. Nema nas ni u jednim statistika. Knjiženi smo kao Turci, Srbi, Jugosloveni, Crnogorci, ali kao Sandžaklije nismo.

Zato postoje samo pretpostavke o tim brojkama. Mnogi istraživači tvrde da nas u Turskoj ima oko 2 miliona, u Albaniji i Makedoniji oko 10 hiljada, u zemljama EU i Amerike oko 250 hiljada, u Bosni i Hercegovini (iako je i to naša domovina) oko 120 hiljada.

Sve skupa govori da naša stvarna dijaspora u zbiru broji cca. 2.380.000 ljudi, što je 12 puta više od broja Bošnjaka koji živi u svojoj domovini.

Stanje u dijaspori i njena trenutna uloga

Danas, tri decenije od raspada Jugoslavije, zahvaljujući svome odgoju, radno upornom mentalitetu, prirodnoj inteligenciji, prejakoj želji za uspjehom, međusobnoj solidarnosti i pomoći od strane država u koje su odselili, našu dijasporu odlikuju:

stečene nove vještine,

izučeni brojni zanati,

znatno poboljšan procenat pismenosti,

poznavanje stranih jezika,

informatička pismenost,

ekonomska moć (na zavidnom nivou),

rad u važnim ustanovama EU,

stečena vrijedna poznanstva, prijateljstva, partnerstva, uticaj i još mnogo toga…

Sve pobrojano, našeg čovjeka u dijaspori čini slobodnim, prosviješćenim i ekonomski neovisnim.

Naš čovjek u dijaspori je okusio demokratiju, pravnu državu, šta znači biti siguran, osiguran, zaštićen, ravnopravan, konsultiran, uvažen. Osim toga, naš čovjek je osjetio da umije da se integrirau svako normalno društvo, a vidjevši da može da parira svakome i na svima poljima (u nauci, sportu, biznisu i brojnim drugim poljima) stekao je ogromno samopouzdanje.

Svoju ulogu u pogledu pomoći Sandžaku, dijaspora za sada vidi kroz:- brojne humanitarne akcije- sjetimo se, tokom pandemije, dijaspora je dala neizmjernu pomoć u nabavci lijekova, sanitetske i medicinske opreme, vozila, lijekova…- dijaspora koristi odmore u svom kraju i tako ostavlja novac ovdje- obnavlja porodične ili gradi sasvim nove kuće, vile i vikendice- aktivno pomaže izgradnju vjerskih i obrazovnih ustanova- dijaspora se sve češće pojavljuje kroz proces privatizacije, kupuje posrnula društvena preduzeća i svojim novcem iste oživljava, podiže, pa tako puni budžet lokalne zajednice i otvara nova radna mjesta- dijaspora sve češće investira svoj novac na polju stanogradnje,proizvodnih pogona, turističkih objekata.

Dragi moji, svi smo svjedoci da ovdje nema krova, fasade, ograde, auta i traktora koji nije kupljen novcem dijaspore!

Zaključak/preporuke – buduća uloga dijaspore

Sve pobrojano je važno, vrijedno i zaslužuje svaku pohvalu i zahvalu našoj dijaspori, ali smatram da dijaspora kroz naredni period treba znatno korigovati svoju ulogu –dijaspora u Sandžaku treba da bude istovremeno i promotor, partner i faktor i to ovako: – naša dijaspora treba insistirati kod lokalnih vlasti da bude aktivno uključena (sa svojim iskustvima iz razvijenog svijeta) kroz izradu razvojnih općinskih i regionalnih strategija, – treba aktivno učestvovati u organiziranoj promocijipotencijala ovog regiona i lobiranja po svijetu – svaki naš čovjek bi trebao biti ambasador Sandžaka u državi u kojoj živi i radi,- uloga dijaspore treba da se razvija u pravcu lobiranja na donosioce političkih odluka i vršenje javnog pritiska na iste,- dijaspora treba insistirati na formiranju regionalnog privrednog informativnog centra i on-line baze podataka o privrednim  potencijalima Sandžaka i uspješnim privrednim subjektima,- dijaspora treba biti nosioc specijalističke edukacije o mogućnosti korištenja IPA fondova (u čemu bi i Kanton Sarajevo mogao izuzetno pomoći),- lokalne vlasti i privrednici, ali i naša dijaspora trebaju djelovati udruženo zarad zajedničkih interesa.

Lokalne uprave bi, u pogledu ove teme i zaključaka, trebale:

otvoriti se prema Dijaspori i razviti praksu saradnje sa poslovnim ljudima čak iako ne pripadaju nekoj naciji, vjeri, političkoj partiji.

Dragi moji,

mi nemamo viška ljudi. Mi nemamo ljudi za bacanje. Ovo vrijeme i ovaj prostor od svih nas traže da okupimo sve svoje raspoložive resurse, da pronađemo i prigrlimo svakog našeg čovjeka, ali i sve naše prijatelje u regionu i svijetu i sve dobronamjerne i učene ljude, da pokušamo, u najpozitivnijem smislu te riječi, iskoristiti svaku dobru ideju, namjeru, energiju.

Mi, Sandžaklije, rukovodimo sa više od 50% građevinskog sektora u Njemačkoj i Austriji, činimo kičmu privrede Kantona Sarajevo, a naše matične općine, općine iz kojih potičemo sudecenijama svrstane na listi najnerazvijenijih općina u zemlji i regionu. To ne ide uz nas, uz naše karakterne crte i to nikome ne halalim!

Čitajte više