Preživjeli holokaust sakriveni u grobu ili hrastu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Čitav svijet poznaje sudbinu Anne Frank i skrovišta njene obitelji u Amsterdamu. Jedna znanstvenica i u Poljskoj sustavno istražuje doista nevjerojatna mjesta gdje su se židovi skrivali od nacista.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

U ulici Opokowa u Varšavi, visoki cigleni zid sakriva pogled na jevrejsko groblje koje je tamo od davnina. Kad se prođe kroz mračna, crna vrata u groblje, dolazi se do golemog i prilično zapuštenog prostora s oko 200.000 nadgrobnih spomenika, od kojih mnoga više ne stoje uspravno. I usred dana tu vlada tmurna i tajanstvena atmosfera zbog golemog drveća i raslinja. Groblje je zapravo oaza tišine usred živosti današnje Varšave, a njegova veličina podsjeća koliko je Jevreja živjelo u Poljskoj prije holokausta: preko tri miliona.

Ovo groblje je uglavnom ostalo pošteđeno od razaranja Drugog svjetskog rata i još danas se tu ponekad održavaju pogrebi. Ali u doba nacističke okupacije, to nije bilo samo mjesto za mrtve – nego nekima i posljednja šansa za ostati na životu. Jer u jednom od tih grobova su 1942. svoje skrovište našli tada još mladi Abraham Carmi, njegova majka i još nekoliko drugih ljudi. On je poznavao ovo groblje jer je njegov ujak tu bio upravitelj. Jednog dana je Abraham vidio kako se nose cigle u jedan od grobova – taj grob će im postati skrovište.

“Je li taj grob uopće bio prazan u to doba, to ne znamo”, kaže nam Natalia Romik koja danas istražuje takva skrovišta od sigurne smrti u koncentracionom logoru. Već dvije godine ova politologinja i arhitektica istražuje najrazličitija mjesta od kojih su se poljski Jevreji skrivali od holokausta.

“Neki su imali samo jednu žlicu…”

Već je bilo istraživanja o ljudima koji su pomogli Jevrejima u sakrivanju i bijegu, ali gotovo ništa se ne zna o mjestima gdje su se oni sakrivali. A ona su često još i nevjerojatnijim nego stražnja kuća stare četvrti Amsterdama, gdje se skrivala Anna Frank i njena obitelj i gdje je i danas muzej koji podsjeća na sudbinu Jevreja u nacističkim progonima.

Makar su to bila najrazličitija mjesta, Natalia Romik je uvjerena da svi imaju nešto zajedničko: sva su nastala u strahu i u želji sačuvati ono najvrednije, svoj i život svoje obitelji. “Ne mogu prestati misliti kako su ljudi, koji su na raspolaganju imali tek jednu žlicu ili nož, preko noći uspjeli sebi stvoriti nekakvo skrovište. Nerijetko uz pomoć jevrejskih, ali i poljskih, ukrajinskih ili bjeloruskih prijatelja.”

Abraham Carmi je preživio holokaust, danas mu je 96 godina i živi u Izraelu. Poljska znanstvenica ga je posjetila i pitala ga, kako je uopće bilo moguće živjeti na samo par četvorna metra s drugim ljudima? I njemu je to bilo teško reći: bio je mlad pa se nekako navikao. A svi su znali da se može dogoditi ono što se i dogodilo: samo on je preživio, svi ostali su bili ubijeni, vjerojatno na samom tom groblju.

Ono što ih je držalo je bila želja preživjeti: sklonište su dijelom prekrili slomljenim nadgrobnim pločama, tako da ih se ne vidi, ali da dolazi nešto svjetla i zraka. “Preko groba su stavili dvije metalne šipke, preko njih nekakve cijevi i mi smo na to stavili nadgrobne ploče, među njima i jednu od gospođe Rosenberg.” Ne zna zašto je zapamtio to ime na ploči koju je dugo gledao, a šipke su još uvijek tamo – po svemu sudeći potiču od tramvaja.

Život u hrastu

Ali Natalia Romik ima sve manje prilike i čuti takve nevjerojatne priče: čak i ako su preživjeli holokaust, mnogi su danas već preminuli. Pokušava naći barem rodbinu preživjelih, a sad se sprema u SAD gdje živi rodbina jednog od tri brata koji su se sakrivali u šumi Karpata u jednom prastarom hrastu.

Taj hrast, navodno star 650 godina je poznat u kraju Wisniowi, a Natalia Romik je u pomoć pozvala jednog dendrologa, stručnjaka za stabla. Doista su u šupljini vidjeli četiri daske, ali su brzo otkrili da ih je bilo mnogo više: netko je postavio 14 stepenica koja vode u šupljinu stabla. Raspitala se kod lokalnog stanovništva i stariji su tamo znali o tom skloništu kojeg su stvorila tri brata: jednog su kasnije ubili Nijemci, drugog najvjerojatnije Poljaci, ali treći je preživio i iselio u SAD.

Zapravo ima mnogo više takvih sudbina nego što je poznato javnosti: prema nekim procjenama, samo u Poljskoj je oko 50.000 Jevreja preživjelo nacistički teror, tako da su se uspjeli negdje sakriti. Mnogi su skrovište našli uz pomoć drugih židova, ali i ne samo njih: u spomeniku holokausta Yad Vashem su među “pravednicima” zabilježena imena 7.000 Poljaka koji su pomogli Jevrejima od sigurne smrti. U čitavoj okupiranoj Europi je bilo potpuno jasno kako one, koji pomažu Jevrejima, također čeka smrt.

Zašto visi toliko rublja kod obitelji Kobylec?

Ipak, i tu ima upravo nevjerojatnih primjera hrabrosti. Na primjer obitelji Kobylec iz Siemianowice Slaskie u Gornjoj Šleziji. Prvo su sinovi tadašnjeg vlasnika sakrili Jevreje na tavanu i u podrumu, ali “kasnije su se priključili i roditelji tako da su izgradili kompleksno skrovište ispod njihove kuhinje. Izmislili su čitav sustav upozoravanja: ako bi u kuću došli poznati, u skrovištu bi upalili lampicu jedne boje, ako bi došao netko nepoznat, upalila bi se lampica druge boje koja je značila moguću opasnost”, kaže nam poljska znanstvenica.

Ta je obitelj kuću u kojoj je 30 osoba preživjelo rat, kasnije pregradila tako da tog skrovišta više nema, ali nam Natalia Romik pokazuje model kuće kakva je bila prije 80 godina. Tu nije bilo samo skrovište, nego se mislilo i na sustav ventilacije za ljude koje tamo žive. Kasnije je gospođa Koblyec pričala kako je taj “bunker” funkcionirao cijele dvije godine: “Ja sam kuhala za sve i prala im veš. I kod svega toga smo se morali štititi od znatiželjnih pogleda.” A tu se lako gubila glava: zašto ta obitelj i u tim ratnim danima troši toliko hrane? Zašto se tamo suši toliko veša?

Kako to uopće sačuvati?

Makar ima mnogo takvih primjera hrabrosti, na žalost ima i manje slavnih trenutaka: “Gotovo svaka ta priča ima i svojih mračnih strana.” Slično kao i kod sudbine Anne Frank, to je uvijek bila kušnja hoće li ih netko – možda i prijatelj ili član obitelji –  izdati. Ili će stradati na neki drugi način: Romik nam kaže kako je nedavno pretražila sustav kanalizacije u Lavovu. Poznato je kako su se i tamo mnogi Jevreji pokušali sakriti, ali i danas pronalazi njihovo posuđe i odjeću koja je tamo ostala. I prema predmetima i prema pričanjima drugih i dokumentima se trudi otkriti njihovu životnu priču.

Jedan kolega joj je savjetovao neka ne čita ujutro poruke i pisma koja su pisana u takvim skrovištima – jer će tako čitav dan teško moći misliti na nešto drugo. Ali zapravo i ne želi misliti “na nešto drugo” nego učiniti sve da ne padnu u zaborav niti njihove sudbine, niti skrovišta gdje su se nalazili.

Pitala je i Abrahama Carmija, kako bi on želio da se sačuva grob u kojem se skrivala njegova obitelj, ali niti on ne zna što bi se moglo učiniti. To skrovište je bilo skromno i improvizirano i besmisleno je od njega činiti nekakav monumentalni spomenik. Neka ostane takvo kakvo je bilo jer već i istinao skrovištu  dovoljno govori o tim vremenima.

Čitajte više