Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Ovih dana, zbog izjava i uvreda švercera iz Laktaša da su Bošnjaci, koje on uporno i bezobrazno naziva muslimanima, konvertiti i da ih nema dovoljno da bi bili državotvoran i konstituivan narod, digla se kuka i motika. Horski su zagalamili bošnjački političari, akademici i intelektualci kao i vjerski prvaci. Predizborna godina je pojedincima dala takvu snagu i krila da su sami sebe već postavili na čelo ratnih ešalona, naravno, u generalskoj uniformi. A, svi oni zajedno su razotkrili svoje ne znanje. Bosanski katolik Milorad, čiji je predak konvertirao i pribjegao u svetosavce, nije rekao ništa novo. On je samo citirao vajnog Mešu Selimovića, prvu perjanicu velikosrpske obmane Bošnjaka. Licemjera čije su laži u dehumanizaciji naroda kome je i on pripadao, nenadmašne.
A kakva je korist od bezbrojnih saopćenja za javnost koja nemaju utemeljenja u nauci. Tužno i žalosno je reći, ali Bošnjaci nemaju napisane istine o sebi i svojoj prošlosti. Bošnjačka djeca uče svoju historiju iz srpskohrvatskih udžbenika u kojima je ona falsifikovana i patvorena, kao papagaji ponavljaju iste one laži nastale za kraljevine pa zatim i socijalističke Jugoslavije. U tim knjigama nema povijesne činjenice da na prostoru današnje države Bosne i Hercegovine, ondašnje države Bosne, do dolaska Osmanlija, nije bilo niti jedne pravoslavne crkve, a samim tim ni pravoslavaca! Taj podatak je uporno naglašavao rahmetli dr. Jusuf Mulić, profesor emeritus, rektor Univerziteta u Sarajevu, u svojim monografijama. Jugoslovenski arheolozi su, sedamdeset godina prošlog vijeka, opovrgli tvrdnju da je jedino, po svojoj starosti, pravoslavna crkva u Dobrunu, izuzetak! Taj argument dokazuje i pokazuje da su pravoslavci na prostoru države Bosne došljaci i konvertiti! Pa zar nije dovoljno znati i kazati da je SPC, u našoj državi, formirana tek 1930. godine, a prevođenje Bošnjaka pravoslavaca u Srbe okončano deset godina ranije i to na način da je „agrarnom reformom“, ozakonjenom državnom pljačkom, oteta bošnjačka zemlja dodjeljivana novoimenovanim Srbima!
Tek sada, u ovom vremenu, postaje jasno koliku vrijednost velikosrpskom fašizmu predstavljaju Mešine literarne nebuloze u kojima je izvršena zamjena teza. Mada se zna da za razliku od pokrštavanja u islamu nema, niti je ikada bilo prisile u vjeri, Selimović, između ostalog, kaže ovako:
– Turska okupacija je jednima oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali, oni koji su prešli u u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan sloj ljudi, koji se nije miješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova braća. . .
– Kakvi su ljudi Bosanci! To su najzamršeniji ljudi na svijetu.. A zašto je to tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je Bog obilježio. . . . Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti.
Pošto nema historijskog uporišta, četništvo svoju ideologiju, uobičajeno, gradi na lažima. Najviše su na cijeni i danas, izdajnici bošnjačkog naroda poput Emira Kusturice, Dževada Galijaševića, Muharema Bazdulja! A njihov najveći uzor je, kako sami kažu, Meša!
I eto, na kraju, opet paradoksa. Ovakvog Mešu Selimovića, bošnjačka nazovi elita, oni isti ljudi koji veoma bučno brane Bošnjake i Bosnu od Dodika, svojataju i žele oteti od Srbije, države u kojoj se najveća književna nagrada, ne bez razloga, naziva njegovim imenom.
