Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Već dvadesetak dana gori Balkan, Crna Gora, jug Italije. Temperature su tropske, u kontinuitetu nikad veće. Globalno zagrijavanje se najzad počinje ozbiljnije shvatati, ali se i dalje ne preduzimaju ozbiljne mjere već sve ostaje na konstatacijama, zaključcima i priči. Turska kao ogromna ekonomska, ali prije svega vojna sila, ima stotine najsavremenijih ratnih aviona, brodova, podmornica, koje koštaju stotine milijardi dolara, ali kanadera i helikoptera za gašenje požara ima par desetina. Ulaganje u njih je promil od ulaganja u ratnu tehniku. Slično je i sa Grčkom. Zato prosto izgoreše. Crna Gora i balkanske državice imaju po par kanadera ili manjih helikoptera za gašenje požara, a fali im i vatrogasnih vozila. Bog – iako su svi u ovim državama veliki vjernici – očigledno neće da im pomogne, tako da je osim nadčovječanskih napora vatrogasaca, gledanja u nebo – ne bi li pala kiša, postao jedini „učinkovit“ način borbe protiv požara. Kako Bog ne pomaže, možda da uvezemo šamane koji će nam prizivati kišu – manje koštaju, umjesto kanadera? Nikom ne pada na pamet da se u okviru saradnje država regiona formira neki zajednički helikoptersko-avio centar za gašenje požara, gdje bi sredstva ulagali svi zajedno: em jeftinije, em učinkovitije. Takav projekat bi, siguran sam, izdašno pomogla i EU. Pogotovo u svjetlu sve toplijih ljeta, požara koji će biti sve češći; zaštite šuma, biljnog i životinjskog svijeta.
Kada sam prije desetak dana najzad odlučio da se vakcinišem, iza Univerzitetskog centra u Podgorici vidio sam prizor koji me je zaprepastio i uvjerio da, osim ogromnih temperatura i nedostatka tehničkih sredstava, za požare smo krivi mi sami, kao neorganizovano društvo koje ne preduzima preventivne mjere za njihovo sprečavanje. Livada iza univerzitetskog centra od nekoliko hiljada kvadrata, koja se graniči sa Tološkom šumom i oko koje su desetine stambenih zgrada, nepokošena je, sa travom visokom preko pola metra, potpuno sasušenom. Samo jedan bačen opušak od cigareta može izazvati požar koji se ne bi mogao kontrolisati, jer bi tih nekoliko hiljada kvadrata izgorelo u tren, kao i dio Tološke šume. Pomenuti kanadari i helikopteri, sve da ih imamo, kao ni Bog ili šamani nam ne bi mogli pomoći u tako kratkom vremenu u kome bi sve to u buktinji izgorjelo.
Dok vrelo ljeto i dalje traje, vrelina nam tek predstoji na političkoj sceni. Usijanje – bolje reći. Najava hironotisanja mitropolita Joanikija od strane patrijarha Porfirija u Cetinjskom manastiru sama po sebi diže tenzije u podjeljenoj Crnoj Gori. Umjesto da kao premijer svih građana Krivokapić pokuša da smiri te tenzije, on ih, želim da vjerujem nesvjesno, svojim omalovažavajućim izjavama na račun onih koji se tom činu protive, diže do usijanja. I potpredsjednik Vlade iz nominalno građanske partije URA-e, koju neki vide ili su je gledali kao procrnogorsku, svojim izjavama ne doprinosi smirivanju situacije. Naprotiv. Iako je do ustoličenja mitropolita ostalo dvadeset dana, već sada su tenzije na nivou trenutnih, tropskih temperatura. Mediji u podizanju tenzija djeluju poput jakog sjevernog vjetra na već rasplamsale požare, a komentatori na mrežama su preuzeli ulogu piromana. Ni na vidiku nema vatrogasaca, kamoli helikoptera ili kanadera koji bi se angažovali u gašenju ovog požara koji će svakako biti katastrofalan po društvo u cjelini. U nivou doprinosa brentače, pozvao bih i jedne i druge da se uzdrže od teških riječi i izazivanja, pogotovu poziva na sukobe. Prvi neka u miru obave čin hirotonisanja mitropolita Joanikija, drugi neka u miru izraze svoj protest protiv – to im pravo niko ne može i ne smije uskratiti. Eventualno naoružane grupe ili pojedince – o kojima čaršija naveliko priča – ali i pojedini mediji, policija je dužna i obavezna da identifikuje i privede, pogotovo one iz okruženja – ako takvih bude, a tužilaštvo je u obavezi da ih procesuira – i mirna Bosna. Hmmm, mirna Bosna!?
Odgovrono tvrdim da nema građanina Crne Gore koji je vodio više bitaka sa provajderima mobilne telefonije i interneta – a koji je sve te borbe dobio, poput mene. I četvrtu, iscrpljujuću borbu protiv njih sam upravo dobio. Svaka od njih je bila borba Davida protiv Golijata, ali sam na kraju ipak dokazivao da sam u pravu i da se sa mnom, bar, ne mogu igrati. Da bih opisao koliko truda, gubljenja vremena i živaca, pruženih dokaza, žalbi, prigovora, novinskih tekstova… je bilo potrebno da uložim kako bih istjerao pravdu, trebala bi mi podeblja knjiga a ne dio jednog teksta. Čak sam jednom dao i plaćeni oglas na četvrtinu strane u novinama o pokušuju zakidanja potrošača od strane jednog provajdera, jer komercijalni mediji ne žele da pišu protiv svojih glavnih oglašivača, pa mi je to bio jedini način. Prije mjesec dana sam opet raskinuo ugovor sa provajderom, prije isteka ugovornog roka. Poslije uobičajnih peripetija i pisanog obavještenja da moram platiti penale ako želim raskinuti ugovor, ipak sam istjerao pravdu. Kada sam mislio da je najzad sve završeno i kada sam se vratio na mrežu kod koje sam prethodno takođe raskinuo ugovor – isto prije ugovornog roka, iskrsnuo je novi, Orvelovski problem. Vjerovali ili ne, već sedam dana na sve načine pokušavam da dobijem račun za mjesec u kome je ugovor raskinut (jul) kako bih izmirio dug, ali računa nema, tj. ne mogu ga dobiti! Pišem im, zovem telefonom, idem u poslovnicu (dva puta) – džaba. Ne mogu dobiti račun jer je broj na koji se račun vodi sada neaktivan, oni vide račun i dug ali mi ga ne mogu odštampati, mogu samo da mi kažu koliki on iznosi! Multinacionalna kompanija sa stotinama zaposlenih, milionskim profitom, nema načina da odštampa račun da bi dužnik izmirio dug – djeluje li vam ovo nevjerovatno? „A sjutra ćete me tužiti zato što nijesam platio dug“ – kažem im, na što oni nemoćno sliježu ramenima, predlažući mi da mi usmeno saopšte iznos koji treba da uplatim, te da ga putem uplatnice, izmirim. Objašnjavam im da na taj način kod poslodavca koji mi plaća račun za telefon i internet ne mogu refundirati novac, već moram prikazati račun – uzalud. Orvel bi se prevrnu u grobu – nekoliko puta, a i Jozef K. bi se zapitao da li je sve to moguće, kada bi znali kroz što sam sve prošao kroz ove četiri borbe sa „renomiranim svjetskim multinacionalnim kompanijama“, koje se očigledno lako prilagode ambijentu zemlje u kojoj posluju kao što je naša: bez vladavine prava, postojanja inspekcija i bilo kakve zaštite potrošača, osim na papiru – forme radi.
