Osamostaljenje bez mrlje?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Nacionalni mit o osamostaljenju bez mrlje ima tako za efekt ojačavanje mita o superiornosti slovenskog naroda nad ostalima južnim Slavenima, tako što uvjerava ljude u miroljubivost i unikatnost rješavanja slovenskog nacionalnog pitanja.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Slovenska desnica nadmoć svoje nacije nad južnim susjedima voli “dokazivati” posebnošću njenog izlaska iz Jugoslavije. No taj narativ o unikatnosti, kulturi i miroljubivosti zaboravlja da je slovensko nacionalno pitanje bilo riješeno davnih dana i da su na putu osamostaljenja počinjeni administrativni zločini.

U proljeće 2003. godine prvi predsjednik neovisne Slovenije Milan Kučan pojavio se kao svjedok na Haaškom tribunalu gdje ga je Slobodan “sam svoj advokat” Milošević ispitivao o događanjima u godinama i mjesecima pred raspad Jugoslavije. Kučan, prvi čovjek unutar slovenskog Saveza komunista u razdoblju od 1986. do 1989., morao je u Haagu odgovarati na brojne tvrdnje Miloševića koji je na sve načine htio slovensku stranu optužiti za raspad Jugoslavije. Inzistirao je na tome da je ona bila ta koja se odlučila za rušenje Jugoslavije te izbjegavala političko rješenje krize i time direktno uzrokovala nasilne konflikte, prvo na teritoriju Slovenije, a zatim i drugdje.

Osim političke odgovornosti za nasilni raspad SFRJ, Milošević je i vrlo direktno optužio slovensku stranu za prvi ratni zločin ratova 90-ih. Prijelaz Holmec na granici s Austrijom bio je poprište jednog od najžešćih okršaja slovenske policije i teritorijalne obrane s jedinicama JNA koje su imale za zadatak uspostaviti kontrolu na vanjskim granicama Jugoslavije. Ti pokušaji su u više slučajeva rezultirali oružanim sukobuompred očima svjetske javnosti. S austrijske strane Holmeca su tih dana u punoj spremnosti bili tamošnja vojska i mediji. Kamera ORF-a je 28. i 29. lipnja snimala bitku za Holmec koja je završila predajom vojnika JNA. Slovenska strana je braneći granični prijelaz izgubila dva policajca, dok je na drugoj strani palo troje mladih regruta. Baš ta trojica – siguran je bio Milošević – žrtve su prvog ratnog zločina u desetljeću krvoprolića na Balkanu. Na jednoj od snimaka ORF-a, naime, vide se tri vojnika koji drže bijelu plahtu iznad glava, zatim se čuje rafal iz automatske puške u trenutku u kojem njih trojica padaju na tlo. Haaški tribunal odbacio je mogućnost bavljenja tom snimkom, dok su slovenski organi koju su se bavili tim pitanjem ustvrdili da nema govora o zločinu. Vladajuća percepcija tzv. incidenta na Holmcu glasi da spomenuti trojac nije pao od metaka slovenskih policajaca, već u strahu od njih. U želji da “pravedno” raspodijeli teret zločina sa svojih leđa na ramena ostalih vođa jugoslavenski republika, Milošević je, osim zločina kod Holmca, Kučana optuživao i za mučenja pripadnika JNA, prisilno oduzimanje automobila sa srpskim registarskim oznakama te iskorištavanje mladoljetnika u konfliktu.

Miloševićeve optužbe rijetko je tko u Sloveniji shvatio ozbiljno, ali one barem u nekoj mjeri stavljaju upitnik na opće shvaćanje 10-dnevnog rata u Sloveniji kao pobjede Davida nad Golijatom: 19 mrtvih na strani sićušnog Davida protiv 44 mrtvih na strani do zuba naoružanog Golijata samo po sebi vrijedno je dodatne analize i preispitivanja percepcije konflikta u slovenskoj javnosti. Herojstvo i samoobrambeni aspekt rata dodatno su izraženi ove godine zbog okrugle obljetnice, ali i činjenice da je aktualni premijer tadašnji ministar obrane, Janez Janša. Janšina krajnje desna Slovenska demokratska stranka “Rat za Sloveniju” redovito glorificira, što rezultira obilježavanjem svakog minornog vojnog uspjeha u ljeto ‘91., a možda i važnije, promiče revizionizam oko uloge aktera, pa tako Janša i njegova kompanjoni sami sebi daju apsolutne zasluge za konačnu pobjedu dok se Kučana i komuniste lažno tereti za svakakve oblike izdaje. Ukratko, osamostaljenje Slovenije je bilo pravedno i demokratično i zato je svako javno izražavanje sumnje u službeni narativ neprikladno, neovisno radi li se o ratu ili političkim odlukama koje su uslijedile.

Osim Dana državnosti na obljetnicu proglašenja neovisnosti te Dana samostalnosti na obljetnicu proglašenja rezultata referenduma, u Sloveniji se slavi još i Dan suverenosti kojim se 25. listopada obilježava dan kad su posljednji vojnici JNA preko Kopra napustili Sloveniju. Što se Slovenije tiče, tog dana je iz njene perspektive priča s Jugoslavijom završena. Kroz cijeli proces osamostaljenja, slovenski se nacionalizam temeljio na mitu o Slovencima kao radnom narodu kojeg ostale republike iskorištavaju. Ekonomske brojke koje su ukazivale na velike prednosti Slovenije unutar jugoslavenskog tržišta, kao i činjenice da je slovenski BDP bitno nadmašivao sve ostale republike, nadglasali su pozivi ka osamostaljenju čime bi se Ljubljana riješila diktata Beograda. U tom procesu ključno pitanje je bilo kako artikulirati posebnost Slovenaca na svim područjima; u geografiji je nastao konsenzus o Sloveniji kao zemlji Srednje Europe, dok je recimo u sportu posebna pozornost data zimskim sportovima koji su u jugoslavenskom kontekstu bili isključivo “slovenski”. Odlaskom JNA krajem ‘91. Slovenija je tako završila s projektom Jugoslavije, a još dodatno su je u tomme “inspirirali” ratovi u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini od kojih se Slovenija htjela distancirati. U toj želji slovenska vlast, koju je tada vodila desna koalicija Demokratska opozicija Slovenije (DEMOS), uz pomoć birokracije izvršila je teški zločin te izbrisala 25.671 ljudi koji su po nacionalnosti “pripadali” ostalim jugoslavenskim republikama.

Administrativni zločini

Izbrisani, kako se kolektivno naziva tih 25.671 ljudi, 26. veljače 1992. ostali su bez svih socijalnih i političkih prava, iako se u velikom broju radilo o ljudima koji su si izgradili cijeli život u Sloveniji ili čak u nekim slučajem bili rođeni tu. Pod izlikom da nisu pravovremeno zatražili slovensko državljanstvo, Izbrisani su preko noći postali stranci te su tako ostali bez zdravstvenog i socijalnog osiguranja te prava na rad i školovanje. Zbog te činjenice mnogi od njih su napustili zemlju, dok su neki bili i deportirani. U barem jednom slučaju deportacija je rezultirala smrću. Slučaj Dragomira Petronjića iz Celja, koji je bio prvo izbrisan pa zatim prognan preko Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, gdje je mučen i ubijen, ukazuje na brutalnost zakona o državljanstvu čije tragične posljedice nisu bile birokratska greška, već njegov cilj. Taj akt birokratskog etničkog čišćenja počinjen je na administrativnom nivou kako bi se time onemogućile žalbe. Administrativni genocid, kako je akt brisanja bio naknadno imenovan, sedam godina kasnije konačno je bio presuđen kao protuustavan na Ustavnom sudu. Usprkos jasnoj poruci sudaca, slovenske vlade su sve redom tražile načine kako bi što jeftinije riješile taj problem, dok nije 2012. godine morao i Europski sud za ljudska prava udariti čekićem i presuditi da Izbrisanima pripada kompenzacija za nanesenu štetu. Zločin počinjen nad 25.671 ljudi ostao je nekažnjen: ljudi odgovorni za njega nastavili sa svojima političkim karijerama, dok su brojni Izbrisani već pokojni i nisu nikad dočekali ispravak nepravde.

I tri desetljeća nakon tog masovnog protupravnog akta te usprkos odlukama više sudova, Izbrisani ostaju predmet političkog prepucavanja, pa tako desnica – kao duhovni nasljednici Demosove vlade – još uvijek Izbrisane predstavlja ne kao žrtve sistema, već kao izdajice koji su bili protiv samostalne Slovenije, pri čemu se redovito ističe to da su među Izbrisanima bili i oficiri JNA te njihove obitelji. Ideja slovenskog osamostaljenja kao procesa bez mrlje može isključivo postojati u jugoslavenskom okviru jer je za razliku od ostalih zemalja Slovenija uspjela je izbjeći teže oružane sukobe. No, kako se Slovenija želi pozicionirati što dalje od balkanske braće, njeni grijesi bacaju tamnu sjenu na proces gradnje moderne europske države. Osim Izbrisanih, stanovnicima bivše Jugoslavije poznata je i priča oko štediša Ljubljanske banke, kojima je ustanovljenjem Nove ljubljanske banke (NLB) zapravo otet novac, o čemu je također morao presuđivati Europski sud za ljudska prava. Posljedice takvih akcija su Sloveniju kao prethodno vodeću državu regije i samoprozvanu drugu Švicarsku učinile prilično nerelevantnom silom. Dok su njeni ekonomski interesi i kulturne veze relativno jake, slovenska vanjska politika nema ni snage ni kapaciteta za pozicioniranje na prostoru bivše države.

Usprkos svemu, demonizacija Jugoslavije i revizionizam desnice o socijalističkom razdoblju ne padaju baš na plodno tlo pa tako socijalizam i Jugoslavija, za razliku od Hrvatske, u Sloveniji nisu ružne riječi. Slovenske ulice i trgovi još ponegdje nose nazive Tita i njegovih suradnika, a u Velenju stoji najveći kip Josipa Broza na svijetu. Aktualna vlast međutim ne sakriva animozitet protiv “južnjaka” te im otežava život u obliku postavljanja dodatnih barijera za strane radnike/studente ili pak na Twitteru kritičare vlade tretiraju standardnim ksenofobnim vokabularom: “neka se vrate u svoje zemlje ako im nešto ovdje ne odgovara”. Ali što se barem desnice tiče, ovo nikad ni nije bila njihova zemlja. Još za vrijeme referenduma 1990. vođa Demosa Jože Pučnik priznao je da je 23. prosinac bio namjerno odabran kako bi se tijekom božićnih praznika zagarantiralo prisustvo i onih Slovenaca koji su radili van njenih granica, i još važnije, odsustvo radnika iz preostalih republika.

Nacionalni mit o osamostaljenju bez mrlje ima tako za efekt ojačavanje mita o superiornosti slovenskog naroda nad ostalima južnim Slavenima, tako što uvjerava ljude u miroljubivost i unikatnost rješavanja slovenskog nacionalnog pitanja. Činjenica je da je ono zapravo riješeno već formiranjem etnički homogene pokrajine unutar Kraljevine SHS 1920. godine koja nije mijenjala oblik ni za vrijeme uspostavljanja banovina nešto kasnije. Teritorijalnom ekspanzijom nakon Drugog svjetskog rata Slovenija dobiva i moderne granice te tijekom sljedećih desetljeća uspostavlja vlastitu vladu te parlament unutar federalizirane Jugoslavije. Iz te povijesne perspektive, 1991. za Sloveniju nije toliko prekretnica, koliko zapravo kontinuitet. No to nije priča koju slušamo na proslavama događaja otprije 30 godina.

Čitajte više