Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Jedan lopov je ispričao: ”Bio sam četvrti razred osnovne škole i jednog dana sam se vratio iz škole bez olovke. Kad sam rekao majci da sam izgubio olovku, ona me je počela udarati i vrijeđati, govorila mi je da sam traljav, nesposoban i neodgovoran.
I kao rezultat ekstremne okrutnosti moje majke prema meni, odlučio sam se ne vraćati majci praznih ruku, odlučio sam ukrasti olovke svojih školskih kolega.
Sljedećeg dana plan je proveden i nisam ukrao samo jednu ili dvije olovke, već sam ukrao olovke skoro svih učenika u mom razredu. Na početku sam bio uplašen, ali sam postepeno stekao hrabrost i samopouzdanje.
Nakon mjesec dana krađe, nisam osjećao ono početno zadovoljstvo, pa sam odlučio otići u druge učionice. Išao sam od jednog do drugog razreda i krao olovke, da bih na kraju ukrao i stvari iz kancelarije direktora škole.
Ta godina je bila za mene godina praktične obuke, naučio sam krađu teoretski i praktično, a zatim sam nastavio tim putem dok nisam postao profesionalac u svome poslu.”
Olovka dobročinstva
Jedna majka je ispričala: ”Kad je moj sin bio u drugom razredu osnovne škole, jednog dana vratio se kući i rekao mi da je izgubio hemijsku olovku. Upitala sam: ‘Pa šta si uradio, čime si pisao?’ Odgovorio je: ‘Majko, posudio sam olovku od svoga kolege.’
Rekla sam mu: ‘Dobro si postupio, ali šta je tvoj kolega dobio od toga što ti je dao hemijsku olovku? Je li zauzvrat uzeo od tebe novac, hranu ili piće?’ ‘Ne’, odgovorio je moj sin.
Rekla sam: ‘Sine, on je zaradio mnogo dobrih djela preko tebe. Zašto je on pametniji od tebe i zašto ti ne bi zarađivao dobra djela?’
Upitao je: ‘Kako to?’
Rekla sam: ‘Kupit ću ti dvije hemijske olovke, jednu kojom ćeš ti pisati i drugu koju ćemo nazvati ”olovka dobročinstva”, a koju ćeš posuđivati onom učeniku koji je zaboravio ili izgubio olovku.’
Moj sin je bio presretan zbog te ideje, a njegova sreća se, nakon primjene te ideje u praksi, povećala toliko da je redovno u torbi nosio jednu hemijsku olovku sa kojom je on pisao i još šest olovaka koje će posuđivati kolegama i zarađivati dobra djela.
Zanimljivo je da je moj sin mrzio školu i imao je vrlo slab prosjek, ali nakon što sam sa njim isprobala ovaj eskperiment i ovu metodu, iznenadila sam se koliko je počeo voljeti školu, jer je u nečemu postao zvijezda svoga razreda. Svi učitelji su saznali za njega i njegovo dobročinstvo, a kolege koji nisu imali olovke dolazili su posuditi od njega. Kad bi učitelj primijetio da kod nekog učenika hemijska olovka ne piše, govorio bi: ‘Gdje je vlasnik rezervne olovke?’
Zbog ljubavi mog sina prema školi i učenju, on je postepeno napredovao tako da je diplomirao na Univerzitetu, oženio se i stekao djecu.
Međutim, nikada nije zaboravio ”olovku dobročinstva”, do te mjere da je danas predsjednik najveće humanitarne organizacije u našem gradu.”
