Ontologija zida: umjetnost rušenja kao stvaranje mogućnosti

O „Linijama razgraničenja“ Adne Muslije: Zid ispred kojeg se nalazimo istražuje i igra se s mogućnostima prevazilaženja sopstvenih ograničenja datih u jeziku
Ontologija zida: umjetnost rušenja kao stvaranje mogućnosti_6111eeb906fb6.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Ako bi se politiku, uslovno rečeno, pokušalo shvatiti obuhvatajući je pod pluralnost svih onih ljudskih interakcija i odnosa kojima ljudi održavaju i mijenjaju pravila po kojima žive, stvarajući time neki vid političke zajednice, a umjetnost kao proces istine čulnog ili osjećajnog – kako je primjerice naziva Miško Šuvaković – odnosno, kao konstrukciju svijeta u kojem stvaramo onda se može uočiti izravno jaka, čak i neraskidiva veza između politike i umjetnosti.

Međutim, odnosi između umjetnosti i politike kao da su nabijeni tenzijama – od toga da politika neminovno intervenira u umjetnost, pa ona tek reprezentira okolnosti unutar kojih nastaje, često bivajući sluškinja režima, preko toga da umjetnost, nerijetko, intervenira u politiku, postajući tako odgovor ili otpor njoj samoj. Primjer je, recimo, suprematistička bespredmetnost – supremacija čistog umjetničkog osjećaja geometrijskih oblika naspram vizualne reprezentacije konkretnih objekata u kontekstu revolucionarne Rusije i odgovora na potrebu da se sve pore društvenog ideologiziraju. No, u oba slučaja – postavlja se pitanje da li je uopće moguće larpurlartistički izbjeći ideologiju, a umjetnost – njenu formu, sadržinu, funkciju – prepustiti njoj samoj?

Neosporno, umjetnost je i dio i odraz „materijalnih uslova proizvodnje“ – konteksta u kojem nastaje, bila ona njegova preslika ili pak odgovor na njega. Političnost umjetnosti, stoga, nije samo u tome da se ona koristi kao ideološki aparat kojim se reproducira dominirajući politički poredak nego isto tako ona postaje značajnim sredstvom emancipacije – u onom trenutku kada nam je onemogućeno govoriti, umjetnost najčešće pronalazi skriveni jezik kojim će propitivati ono postojeće kao jedino moguće. Pobuna, pa makar i geometrijskim znacima, uvijek je politična. Drugim riječima, umjetnost – da bi bila umjetnost, primjetit će Herbert Marcuse, sebe „može ostvariti jedino ako ostane privid i ako stvara privide“[3], a to znači i priznati utjecaj onoga njoj izvanjskog – kako se gleda na stvarnost politike, te istovremeno, negacije te same sadašnjosti – izvanjske stvarnosti u ime privida kao anticipacije novoga.

Taj se aspekt umjetnosti, čini mi se, često zapostavlja u tranzicionim društvima poput bosanskohercegovačkog koje, nekako, funkcionira na čuvenom Marxovom kredu – dakako simplificiranom – da je umjetnost stvar nadgradnje kojom se treba baviti tek onda kada se riješi s materijalnim pitanjima na razini baze. Tako, umjetnost kao da je izjednačena sa dokonosti, sa neangažmanom i apstrakcijama koje nemaju – niti treba da imaju – dodira sa realnošću.

Štaviše, malo je umjetnika i umjetnica koji u svojim radovima propituju političke fenomene. Dijelom, to je zato što ih, nažalost (!) nisu svjesni ili ne smatraju da oni mogu biti predmetnom umjetničkog angažmana. Dio njih egzistencijalno to nije u mogućnosti – jer društvu u kojem je kritičko mišljenje anatemizirano a egzistencijalno pitanje ono dominirajuće, umjetnost nije potrebna, pa se prisutnost umjetnika svela na njegovu prisutnost u eksploataciji proizvoda svoga rada. Na koncu, treći razlog ujedno je i najopasniji, a on govori o simbiozi politike i umjetnosti – o umjetniku kao svjesnom dijelu ideološkog poretka kojeg reproducira, režimskom mainstream umjetniku u središtu ideoloških aparata države, finansiranog državnim fondovima, grantovima, projektima… On je dijelom državnog plemstva i intelektualne kreme samog režima. Pa čak i kada se hoće kritički odnositi spram realnosti, ono je u okvirima dozvoljenog, planiranog i unaprijed odobrenog.

Ne podsjeća li ovo zapravo na to da je „sva umjetnost podložna političkoj manipulaciji osim one koja govori jezikom te iste manipulacije“?[4] No, kako izaći iz jezika te iste političke manipulacije? Procesualni rad „Linija razgraničenja“ mlade umjetnice Adne Muslije koji je u proteklih sedam dana nastajao u izmještenoj Galeriji „Zvono“ stavlja pred zid – i to nelagodni zid u ravan ontologije, vraćajući nas na pitanje šta jeste i šta postoji, zašto to što jeste jeste, zbog čega ono jeste to što jeste.

Zid ispred kojeg se nalazimo istražuje i igra se s mogućnostima prevazilaženja sopstvenih ograničenja datih u jeziku – simbolika zida, granice ili linije sada u sebe upisuje solidarnost i participaciju – on je otjelovljenje zajedničkog, kolaborativnog rada umjetnice i svih zainteresiranih u proteklih sedam dana. Spoznavanje datosti pred nama poražava naše ustaljene predstave o njoj samoj, otvara prostor mogućnosti i transformacije. Drugim riječima, povratak ontologiji u propitivanju temelja omogućava da ih se spozna, pa time i podrije – u središtu emancipacije je problem stvarnosti, kako je dovesti u pitanje da bi traganje za drukčijim mišljenjem moglo proizvesti posljedice u materijalnom svijetu.

Olako je onda za razumjeti da su dvije škole, kao i dvije galerije pod jednim krovom – što je bio umjetnički motiv za ovaj rad – tek ishodi odnosa moći u određenom društvenom i političkom trenutku. Naime, usljed pandemijskih okolnosti, kao odraza sveopće društvene nebrige za umjetnost, Galerija „Zvono“ bila je prinuđena preseliti se u Galeriju „Charlama“, na jedan njen zid. Iako umjetnica u ovom činu vidi solidarnost, razumijevanje i podršku, kao protutežu etnodeterminističkom konceptu koji svoju tragičnu biopolitičku manifestaciju dobija u formulaciji dviju škola pod jednim krovom, spoznaja kontingentnih gradivnih blokova, prije nego čvrstih temelja u oba fenomena, upućuje da to što jeste ne mora biti onakvim kakvim jeste – podjednako koliko ga je praksom moguće ukloniti ili pretvoriti u nešto drugo.

Nije li to, paradoksalno, najbolje bilo vidljivo i s početkom pandemije COVID-19 – kada se solidarnost svela na potrebu da ostanemo iza svoja četiri zida – tog čuvenog prostora koji odvaja privatnu od političke sfere, prostora u koji nastojimo ugurati sve one politički i društveno nepredstavljene. Stvar predstavljanja, stvar je graničnosti i margine u kojoj se u raznovrsnosti identitarnih zahtjeva LGBTQ+ zajednice, žena, radnica i radnika, studentica i studenata, nacionalnih, etničkih, religijskih ili rasnih manjina, često, zakloni materijalna stvarnost koja ih čini manjinama. Na taj način, ostavljajući kompleksnost pitanja datih subjekata ovom prilikom po strani, jednako kao i pitanja univerzalnosti, esencije i strukture, ono što hoću ovdje akcentirati je to da je privatno, nedvojbeno – politično – njega se mora politizirati i osvijetliti.

Inverzija otvaranja „Linije razgraničenja“ sa okončanjem cijelog performansa – rušenjem samog procesualnog rada nastalog u proteklih sedam dana, nije slučajna. Ono, na koncu, ne samo da podsjeća na zanemarena ontološka pitanja, već upozorava da je svaki kraj ujedno i početak. Hegelova dijalektika koju će kasnije Marx okrenuti da dubi na glavi lišava nas eshatoloških sigurnosti i linearnosti povijesti. Ona je svuda oko nas, proizvodi se i ruši se, zato ne smijemo zanemariti sve te male, svakodnevne emancipacije koje se odvijaju pred nama. S druge strane, ontološka igra u koju nas umjetnica uvlači, propituje i samu umjetnost – šta je umjetnost – koja je danas njena uloga i svrha?

Procesualni rad sastavljen od ljepila, maltera i siporeksa, improvizirani ready-made, tako, na dvostruki način parodira konvencionalnom umjetničkom djelu – njegova grubost, jednostavnost i običnost lišavaju ga svake estetske monumentalnosti koliko i mogućnosti bilo kakve komodifikacije, podsjećajući na tezu jednog od začetnika Situacionističke Internacionale, Asgera Olufa Jorna da umjetničko djelo zadobija vrijednost kao činilac postajanja. Zato će slovenački sociolog Aldo Milohnić, nasuprot stajalištu da je politika nešto izvanjsko umjetnosti, prije zaključiti da je ona njen sastavni dio – „a budući da se radi o „živom organizmu“, promišljanje tog odnosa nikada ne može biti dorečeno, kao što se niti sami pojmovi umjetnosti i politike nikada ne mogu do kraja izoštriti. Rasprava o umjetnosti i politici je dakle jedna tipična never ending story“.

Postajanje ovdje postaje uništenje – svođenje na mogućnost i nužnost rušenja ovog i svakog drugog zida kao svake datosti i predodređenosti, svake ustaljene ontologije koja nas porobljava konačnostima, nužnostima i esencijalizaciji i naturalizaciji stvarnog, kao jedino mogućeg.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.