Izvinjenje mojim nanama

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Zar će Bošnjaci dozvoliti da se njihov kulturni kod izmijeni i sve ono što je nekada bilo sramota i predmet rugla postane dio normalne zbilje? Nane moje, ja Vam se duboko izvinjavam dok se i moje srce steže a um ne prestaje da gori.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Ovih dana često razmišljam o kulturi, njenom opštem i prenesenom značenju. Znam da je kultura sistem kodova, obrazaca ponašanja, vjerovanja i vrijednosti koju grupa ljudi sa zajedničkom historijom, zajedničkim jezikom dijeli na zajedničkoj teritoriji. Razmišljanje me dalje nosi ka našoj bošnjačkoj kulturi, vrijednostima koje baštinimo, vjerovanju u Jednoga, lijepom ponašanju, poštovanju, nesebičnosti, gostoprimstvu po kome bijasmo nadaleko poznati, i pitam se gdje se gube svi ti naši obrasci, naši kodovi, zar otiču sa Raškom ili Jošanicom?

Još u dalekom XIV vijeku ljudi su se radovali renesansi, humanisti se radovali preporodu, čovjek je počeo kritički se osvrtati prema svijetu tragajući za istinskim vrijednostima. Vijekovima nakon što je ona kao pravac okončala, za svaki vid preporoda koji se javljao unutar određenog društva, čovjek je slavio renesansu.

I Bošnjaci u Sandžaku su nakon devedesetih doživjeli svoju renesansu kada su se otrgnuli od nametnutog imena Musliman koji je trebao da ih odredi kao narod sa tendencijom propadanja, te onda kada su nastavili baštiniti svoju kulturu i sve civilizacijske vrijednosti pod svojim izvornim imenom Bošnjak i Bošnjaci. Slobodna misao, slobodarski duh naselio je do tada stegnuto srce i ispunio ga do samih ivica njegovog oblika, živeći i razvijajući se, rastući sa svijetom koji ga okružuje. Međutim, svaka renesansa, i svaki pokret, nakon izvjesnog vremena dobijaju prefiks „post“, pa tako dolazi i do postrenesanse, perioda u kome se nalazimo danas, koja predstavlja suprotnost svih onih vrijednosti oličenih u znanoj kulturi Bošnjaka, u ahlaku i ljepoti zajedničkog življenja.

Gdje se izgubilo dostojanstvo, gdje je nestalo lijepo ponašanje, kuda je otišla bogobojaznost? Pitanja nakon kojih slijedi gluhi muk. A sirene? Zvuk mučnih, zloslutnih sirena slušam svakoga dana, bilo da dolaze sa vozila Hitne službe koja užurbano odvoze nekog bolesnog, povrijeđenog, načporenog ili izrešetanog, ne bi li uspjeli da ispune misiju spasavanja života; iliti sa policijskih vozila koja jure na mjesto nesreće ili u potjeru za nekim osumnjičenim, pa onda postavim sebi pitanje u kom gradu ja to živim. Kako je moguće da tako često imamo toliko tragičnih događaja?

Prošle godine smo, uslijed pandemije, izgubili divne ljude, i stare i mlade, i one malo starije, a zasigurno su voljeli da žive i sigurno bi nam to kazali samo kada bi mogli. Rekli bi nam kako je život lijep i da ga trebamo provesti u zajedništvu, jer danas te ima, a sutra, gle, na jednom, nema te. I kao da te opomene nije ni bilo i dalje nastavljamo sa trošenjem ljudskih života kao da je to proizvod koji možemo kupiti u svakoj od prodavnica u komšiluku. Nasrćemo jedni na druge, sikćući, dajući sebi za pravo da sudimo i djelamo, ne prezajući čak ni od najgorih misli. Zaboravljamo da svako ima pravo na svoj dio neba, svoj način života, na svoje stavove i mišljenje, kao i da „tvoja istina nije i moja istina“.

Bošnjaci su vazda znali za ponos, za herojstvo, za dostojanstvo i onda kada se koplja lome i kada se žito žanje. To je kod našeg življenja, naše kulture. Uvijek su nane govorile: „Čini dobro, klanjaj se Jednome, poštuj stare, gledaj žene i djecu, ne čini zuluma i ne griješi se – jer na dobro neće izić’“. Bile su mudre, bile su hrabre i znavane, jer trebalo je odgajati mlade na tim vrijednostima u najteže vrijeme. A znamo mi dobro koja vremena su bila najteža i šta nam je sve prošlo preko glave. Ne smijem ni da pomislim kako bi nas se stidjele danas kada meci fijuču, krv otječe a na žene nasrću kolima, njihove oči bi ispunila suza, a velika srca žal za izgubljenim dostojanstvom, odgojem i bošnjaštvom.
Zar će Bošnjaci dozvoliti da se njihov kulturni kod izmijeni i sve ono što je nekada bilo sramota i predmet rugla postane dio normalne zbilje? Nane moje, ja Vam se duboko izvinjavam dok se i moje srce steže a um ne prestaje da gori.

Čitajte više