U Ofenbahu u Njemačkoj promovisana knjiga „Sandžak-zemlja gazija i šehida“ autora Haruna Crnovršanina

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ova knjiga zaslužuje da je ima svaki Bošnjak, svaki musliman, svaki Sandžaklija, pa čak i svaki Albanac ako razumije bosanski jezik.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Tokom svoga odmora u rodnom Novom Pazaru aprila mjeseca ove godine, u vrijeme mubarek mjeseca Ramazana, autor Harun Crnovršanin je, putem TV Sandžak, najavio izlazak iz štampe svoje nove, sedme po redu, knjige pod nazivom „Sandžak-zemlja gazija i šehida“.  Odmah nakon najave, autoru se iz Njemačke javio imam bošnjačkog džemata u Ofenbahu Nedžad ef. Ljajić i izrazio želju da se prva promocija knjige uradi u Ofenbahu. Iako je autorova želja bila da prvu promociju uradi u Novom Pazaru, zbog kratkoće svoga odmora, morao je da se vrati u Njemačku.

U razgovoru sa imamom Ljajić efendijom promocija je zakazana za 10. juli 2021, subota, nakon ikindije namaza u prostorijama džemata „BKZ Sandžak“ u Ofenbahu.

O knjizi su govorili, u svojstvu domaćina i moderatora hfz. Nedžad ef. Ljajić, prof. Muzafer Hadžić, poznati književnik Salahudin-Dino Burdžović i autor knjige dr. Harun Crnovršanin.

U svom uvodnom obraćanju, Nedžad ef. Ljajić je, selameći džematlije, autora i govornike, između ostalog  istakao: „Danas smo se ovdje okupili radi nečeg velikog, ne samo da obavimo promociju. Ovo je datum koji ima mnogo više poruka i pouka nego samo jedan događaj, a promocija knjige nam dolazi na kraju kao kajmak.

Draga braćo, kao što je juče naš reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović rekao da je dvadeseti vijek završio onako kako je i počeo –krvavo i tragično.  Genocid u Srebrenici slika je Svijeta krajem 20. vijeka. Ta slika će ostati u našem pamćenju do Kijametskog dana. Pred nama je 26. godišnjica Genocida koji je nad bosanskim muslimanima, počinjen u Srebrenici 11. jula 1995. godine. Ove godine se taj datum podudara sa prvim danom mjeseca zu-l-hidžeta, mjeseca hadža i kurbana.  Za razliku od prethodnih genocida nad muslimanima, dokazi o posljednjem genocidu u Srebrenici su sačuvani; oni su stravični i neosporivi, dostupni svima- oni ne ostavljaju nimalo sumnje u ono što se dogodilo, ono što je planirano, razrađeno i sistematski izvedeno od strane krvoloka čiji su likovi vidljivi i jasni i za koje se vrlo dobro zna šta su činili i ko im je upute za to strašno činjenje dao.

To je ibret čitavom svijetu, šta može čovjek da uradi čovjeku. Činjenica da su skoro svi zločini nad bosanskim muslimanima, po prvi put dokumentovani i snimljeni, izazvala je strah kod zločinaca- da liježu i ustaju sa strahom, čekajući kad će ih stići ruka pravde da odgovaraju za počinjena zlodjela.  Neki su pohapšeni, neki su prije toga otišli da polažu račune pred Gospodarom-dakle umrli su, a neki dolaze na red. To što se nama desilo pouka je da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada. Moramo znati da u zmiji otrovnici ne možemo imati kućnog ljubimca. Ako ga imaš uvijek ćeš da strepiš da li će te ujesti ili nekog tvog bližnjeg. To je što se tiče kraja 20. vijeka.

Početkom 20. vijeka nad muslimanima su se desili još veći zločini. Ali nije se o tome pisalo, niti bilježilo. Vlasti su u svim prošlim režimima pokušale da ušutkaju sve one koji o tome znaju nešto, da uplaše one koji hoće to da iznesu u javnost. A one koji ne znaju-da ih zatruju neistinom, da svoje neuspjehe i zločince predstave što ljepše a naše pobjede i heroje, da predstave što ružnije. Uspjevali su koliko su uspjevali.

Međutim, muslimani (Bošnjaci i Albanci) počeli su da probijaju te barijere i da iznose istinu-da otvoreno govore o svojim junacima, svojim djedovima i pradjedovima, koji su se nesebično žrtvovali u tim teškim vremenima kako bi omogućili opstanak budućim pokoljenjima. Zahvaljujući našim istraživačima svjedoci iz rata počinju da se otvaraju i govore o stravičnim zločinima koje su preživjeli. Počinju da se objelodanjuju slike junaka i događaja kao i pojedini dokumenti duboko skrivani od očiju javnosti.

E vidite poštovana braćo i sestre, naš brat doktor Harun je jedan od onih koji su probili taj bedem. On je sa skupinom naših intelektualaca počeo ne samo da piše o tome, nego i da iznosi slike i dokumente i da objavljuje veoma važne izjave svjedoka koje je pronalazio širom zapadne Evrope, Sandžaka, istočne Bosne, Kosova i Turske. Poznata su njegova djela: „Sinovi Sandžaka“, „Sandžak-porobljena zemlja“, „Kako se kalio Sandžak“ a prije mjesec dana je svjetlost dana ugledala i njegova nova knjiga „Sandžak-zemlja gazija i šehida“.

Ja nisam imao vremena da ovu posljednju knjigu pročitam ali mi je doktor Harun slao tekstove još podavno kada je počeo da piše ovu knjigu. To su tako kvalitetni tekstovi da sam ih ja kopirao i ostavljao u arhivu da ih imam za dokaze. A sad vidim, hvala Allahu, da se svi ti tekstovi nalaze u novoj knjizi što je mnogo bitno. Doktore, neka ti je mubarek ovo djelo.

Ja od srca mogu da vam preporučim čitanje ove knjige. Ona tjera na razmišljanje dok gledamo slike svih tih naših gazija, junaka o kojima smo krijući slušali u svojim kućama. Mi smo danas počašćeni da je na promociju knjige došao i naš poznati i neumorni pisac, brat i džematija Salahudin Burdžović. Tu nam je i naš mutevelija prof. Muzafer Hadžić. I on iza sebe ima dvije knjige koje je ovdje promovisao“.
Nakon izlaganja Nedžad ef. Ljajića riječ je uzeo prof. Muzafer Hadžić. Poselamivši sve prisutne izrazio je zadovoljstvo što je džemat „BKZ Sandžak“ postao ne samo vjerski, već i kulturni i nacionalni centar i da se, sve ono što je od koristi za našu vjeru, kulturu i naciju, ovdje sprovodi. Profesor Hadžić je istakao da je: „ovoga puta, i njemu pripala čast da promoviše i predstavi knjigu  našega džematlije doktora Haruna Crnovršanina. Ova knjiga je od izuzetnog značaja za našu historiografiju. Ona plijeni svojim sadržajem i vidi se da je u njenu izradu uložen ogroman rad.

Ja ne bih ulazio u detalje sadržaja knjige jer je ona zaista preobimna, već bi htio da kažem nešto o značaju pisanja i istraživanja, koliko je to naporan posao ali istovremeno i veoma važan za našu kulturu i istoriju.Veoma je bitno za nas starije a još više za našu omladinu da poznaju svoju istoriju, da znaju šta nam se sve dešavalo u prethodnih 200-300 godina. U ovoj knjizi, koju vam od srca preporučujem, autor Crnovršanin je na veoma upečatljiv način obradio sve naše junake i sva naša stradanja, kroz svih 10 genocida koji su izvršeni nad nama. Često puta pitam samog sebe: zašto smo to dozvolili? Eto, najviše znamo o posljednjem genocidu u Srebrenici, a o ovih prethodnih 9 genocida  veoma malo znamo.

Vezano za genocid nad Bošnjacima-muslimanima u Drugom svjetskom ratu autor je uložio zaista nevjerovatan trud kada je obišao i zabilježio i kamerom snimio usmjene izjave preko 80 preživjelih svjedoka sa područja Sandžaka, Bosne, Kosova i Turske. Tih svjedoka danas, nažalost, više nema, ali su ostala trajno zabilježena njihova sjećanja na strahote koje su preživjeli. Ovo nije knjiga da podstiče na osvetu i radikalizam, već je ovo knjiga koja ukazuje na to šta nam se dešavalo u prošlosti kako bi mogli da se sačuvamo i odbranimo u budućnosti. Zato ako ne budemo pričali i prenosili ostalima šta nam se dešavalo plašim se da nam se  opet može desiti isto.

Ova knjiga zaslužuje da je ima svaki Bošnjak, svaki musliman, svaki Sandžaklija, pa čak i svaki Albanac ako razumije bosanski jezik. Na kraju je prof. Hadžić dao svoje objašnjenje o tome –zbog čega se nama Bošnjacima događaju ova stradanja i genocidi i koji je to uzrok da nas je spriječio da se ne odbranimo.

Po njemu, glavni uzroci našeg stradanja su: loša komunikacija i nejedinstvo u našem narodu. Svoje izlaganje je završio riječima: „Ako ne budemo jedinstveni, ako se ne budemo držali naše vjere, kulture i tradicije, Allahami, plašim se da ćemo doći u situaciju da ne možemo da se sporazumijemo sa svojim unučadima!

Sljedeći govornik na ovoj promociji bio je Saladin-Dino Burdžović jedan od najpoznatijih bošnjačkih književnika mlađe generacije u Dijaspori. Burdžović je na početku izrazio zadovoljstvo što mu je ukazana čast da iznese svoje viđenje knjige „Sandžak-zemlja gazija i šehida“, autora Haruna Crnovršanina. Burdžović je istakao da njegovo poznanstvo sa autorom Crnovršaninom datira još iz vremena prije njegovog dolaska u Njemačku. Sa njim se upoznao preko zajedničkog prijatelja Safeta Hadžibulića. Iz toga se izrodila saradnja prilikom objavljivanja Harunovih prvih publikacija.

Naveo je i, njemu dragu uspomenu iz tog vremena, da se on tada preko Haruna povezao sa familijom Gušmirović iz Bijelog Polja, koja je jedna od najstarijih, najpoznatijih i najcijenjenijih sandžačkih familija. Burdžović je objasnio da su današnji Gušmirovići potomci hodže Gušmira, čuvenog komandanta Bitke na Đatlu (Stožeru), koja se odigrala 05. juna 1877. godine, i u kojoj su Crnogorci žestoko poraženi.
Oni su bili vlasnici Gušmirske džamije koju su rukama, ciglu po ciglu, prenijeli iz Kolašinskog kraja u Bijelo Polje (Akovu). Ova džamija danas izgleda isto onako kako je izgledala u tom vremenu dok su živjeli u Kolašinu. Burdžović je tada upoznao i rahmetli Avda Gušmirovića koji mu je pokazao najstariji i najljepši primjerak Kuràna koji se danas čuva u Bijelom Polju. On je imao čast da u svojim rukama drži Kuràn časni koji je hodža Gušmir 1908. godine donio iz Istanbula i koji je pisan ručno u koži. Napomenuo je da se on i dalje nalazi u vlasništu familije Gušmirović, iako misli da bi bilo bolje da se ovako vrijedan primjerak Kuràna treba držati u nekom muzeju, jer je on od nacionalnog značaja za bošnjački narod.

Burdžović je nakon ovog izlaganja čestitao autoru Crnovršaninu na novoj knjizi i istakao da je sa oduševljenjem pročitao, da prati njegov rad od početka i da se nada da će mu se naš narod znati odužiti za njegov rad. Nakon toga je prisutnoj publici pročitao veoma nadahnut tekst koji je naslovio: „Nad knjigom Sandžak-zemlja gazija i šehida“. Zbog svojeg obima ovaj tekst sada nećemo prenijeti, već će biti naknadno objavljen.

Istakao je da:„Ova knjiga zahtijeva aktivnog čitaoca, znači nije ono za poslijepodne, da se legne na trosed kad se dođe sa posla. Stvarno, ja bih se ponekad uveče, koliko god da sam bio umoran i pospan, tjeran unutrašnjom radoznalošću, uključivao u čitanje ove knjige, jer Harun je uspio da sve to nekako objedini i majstorski prezentira. Napravio je, nadasve, veoma interesantnu publikaciju. Pa čak mislim da će ljudi iz drugih nacionalnih korpusa odavde štošta da nauče i saznaju o događajima naše bliže i dalje prošlosti. Moramo ga podržati. Ja sam ispratio Harunov rad od početka, mislim da imam sve njegove knjige. Moram biti iskren prema vama- ja istoričare i ne cijenim mnogo. Naročito zbog toga  što sam odrastao u onom vremenu kad su „crveni“ istoričari pisali istorijske knjige  i sad je potrebno sigurno jedno duže vrijeme da se te nepravilnosti, koje su oni dobijali vjerovatno nekakvim naređenjem,  isprave.

Nama je malo jedan Harun Crnovršanin. Kad bi imali 15 ili 20 ovakvih ljudi sa ovim entuzijazmom i radnim elanom, mislim da bi za kompletno društvo stvari stajale mnogo bolje. Ali, ako već u Dijaspori imamo samo njega, onda ga podržimo u njegovom radu i u svim angažmanima.

Da završim sa izlaganjem. Harun Crnovršanin je, da li je htio ili nije htio, svojim javnim, naučnim a vjerujem i porodičnim angažmanom postao sinonim za Sandžak. Svo svoje djelo vezao je za prostor sa kojeg smo svi mi potekli. I za ovu knjigu, još jednom od mene, za kraj- halal ti vjera!“

Završna riječ na promociji ove knjige pripala je njenom autoru Harunu Crnovršaninu. On se iskreno zahvalio prethodnim govornicima na nadahnutom prikazu njegove knjige, poselamio je sve prisutne džematlije. Posebno zadovoljstvo mu je pričinilo to što se u publici nalazio i Zijah –Zijo Čolović, poznati biznismen, patriota i humanista koji je 90-ih godina prošlog vijeka bio glavni koordinator SDA za Evropu, sa kojim je autor Crnovršanin, dok je bio angažovan u Stranci demokratske akcije za Sandžak u Novom Pazaru, imao izuzetnu saradnju. Gospodin Čolović je dao veliki doprinos u internacionalizaciji pitanja Sandžaka kao i u rješavanju statusa bošnjačkih izbjeglica u Njemačkoj. Bio je jedan od osnivača prvog bošnjačkog džemata na području Frankfurta.

Svoje izlaganje dr. Crnovršanin je započeo objašnjenjem idejnog rješenja korica nove knjige, da bi nakon toga kazao nešto više o sadržaju knjige, o višegodišnjoj saradnji sa svojim prijateljima i koatorima: Nurom Sadikovićem i Refikom (Sijarićom) Akovim, koji su svojim istraživačkim prilozima nesebično pomogli da knjiga bude bogatija i sadržajnija.

Autor je naglasio da je: „u ovoj knjizi dat interesantan presjek historijskih zbivanja na prostoru Sandžaka,  Bosne i Crne Gore, počev od druge polovine 15. vijeka, tj. od dolaska Osmanlija, pa sve do Odbrambenog rata u BiH u periodu od 1992-1995. godine. Knjiga je tematski podijeljena na dva dijela. U PRVOM dijelu stavljen je akcenat na najvažnije junake (gazije) u bošnjačko-muslimanskom korpusu koji su se borili za opstanak svog naroda na svoom vjekovnom ognjištu. Ta cijena našeg opstanka krvavo je plaćena sa 10 izvršenih genocida nad nama. Generacije naših predaka, kao i mi danas, bile su žrtve velikodržavnih projekata naših susjeda“.

Svaki rat je izazivao i velike izbjegličke (muhadžirske) talase, uglavnom u pravcu Turske. Tako su, nakon 1867. godine, svi gradovi u današnjoj užoj Srbiji, u kojima je bilo većinsko muslimansko stanovništvo, ostalo bez njih. Slična situacija se dogodila i u Crnoj Gori, koja se, uz vojnu pomoć tadašnje Rusije, enormno proširila na račun Sandžaka. Nakon Balkanskih ratova (1912-1913), turska vojska se povlači sa Balkana, a Novopazarski sandžak biva podijeljen između kraljevine Srbije i Crne Gore. Njegovo većinsko muslimansko stanovništvo je izloženo masovnom istrebljenju i protjerivanju. Tako su nad njima, u prvoj polovini 20. Vijeka, izvršena tri genocida: u Plavu i Gusinju (1913), Šahovićima (1924) i u Limskoj dolini januara i februara 1943. godine.

U DRUGOM dijelu ove knjige obrađeni su istraživačko-historijski tekstovi autora Crnovršanina objavljeni u posljednjih sedam godina. Oni se odnose na rasvjetljavanje veoma važnih događaja i ličnosti iz historije Sandžaka koji su našoj javnosti bili nepoznati.

Knjiga sadrži 16 poglavlja, od kojih su po jedno napisali koautori Sadiković i Akova, a autor Crnovršanin četrnaest. Sadiković je napisao drugo poglavlje koje nosi naslov: „Najpoznatije sandžačke gazije (junaci) za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)“. Akova je napisao šesnaesto poglavlje koje nosi naziv: „Prikaz političko-diplomatskog, književnog i humanitarnog angažmana Refika (Sijarića) Akove“.

Sa ovim je autor završio svoje izlaganje zahvalivši se publici na pažnji i strpljenju koje su pokazali. Naravno, sve knjige koje je autor donio odmah su rasprodate i publika se razišla veoma zadovoljna onim što je čula i vidjela.

Čitajte više