Može li Srpska crkva u Crnoj Gori biti starija od one u Srbiji?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U odgovoru na ovo pitanje, advokat i član pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske Dragan Šoć se poziva na početke pravoslavlja.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Advokat Nikola Belada kaže da je tvrdnja kako je Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Crnoj Gori osnovana 1220. godine, bez ijednog materijalnog dokaza i provjere, pokušaj Beogradske patrijaršije “da utre svaki trag crnogorskog identiteta i postojanja na ovim prostorima“.

Uvjerenje kojim se SPC evidentira kao jedna od vjerskih zajednica u Crnoj Gori izdalo je crnogorsko Ministarstvo pravde 10. juna ove godine, a u njemu piše da su eparhije SPC u Crnoj Gori, Mitropolija crnogorsko primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka, osnovane 1220.godine.

U to vrijeme na čelu Ministarstva bio je Vladimir Leposavić koji je, u međuvremenu, smijenjen zbog negiranja genocida u Srebrenici.

Formalno-pravno, SPC je u Crnoj Gori regulisala status dolaskom na vlast prosrpskog Demokratskog fronta (DF), Demokrata i Građanskog pokreta URA koji su na avgustovskim izborima prošle godine smijenili Demokratsku partiju socijalista (DPS).

Nikola Belada u izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) osporava zakonitost samog upisa SPC u jedinstvenu evidenciju vjerskih zajednica, a naročito datum navodnog osnivanja SPC u Crnoj Gori.

“Podsjetiću da je država Srbija, 2006. godine donijela Zakon o vjerskim slobodama gdje se u članu 11. Srpskoj pravoslavnoj crkvi priznaje pravni subjektivitet od 1836. godine. Kako je onda moguće da majka crkva ima pravni subjektivitet od 1836., a organizacioni dijelovi (Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka) od 1220. godine, odnosno da su stariji od majke crkve?”, pita Belada.

U odgovoru na ovo pitanje, advokat i član pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske Dragan Šoć se poziva na početke pravoslavlja.

„Nijesu oni stariji. SPC je samo jedan od oblika, imena i formi djelovanja. Dakle, govorim od kada je počelo djelovanje pravoslavlja na prostoru današnje Srbije, Crne Gore i uopšte ovih pravoslavnih krajeva“, kaže Šoć.

On ukazuje na istorijski kontinuitet SPC na ovim prostorima, povlačeći paralelu sa državom Crnom Gorom, koja je u prošlosti takođe bila prepoznata i pod drugim imenima.

„Nije bitno pod kojim nazivom, bitno je da postoji određeni kontinuitet djelovanja SPC pod raznim imenima u raznim istorijskim okolnostima i u raznim formama organizovanja. To je suština priče. Crna Gora kao država tek to može da prepozna 1878., jer prije toga nije imala nikakvo zakonodavstvo vezano za to“, komentariše Šoć.

Na pitanje RSE da li to znači da SPC u Srbiji djeluje od 1836. imajući u vidu da je ta država priznala pravni subjektivitet SPC tek od te godine, Šoć odgovara: “Ne znam vjerujte mi. Nije mi poznat srbijanski zakon i ne bih se ravnao prema njemu“.

DPS: Falsifikovanje istorije

Iz najjače opozicione stranke – DPS – ocjenjuju da Uvjerenje koje je Ministarstvo pravde “izdalo” eparhijama SPC sadrže falsifikovane podatke.

“Danas svjedočimo namjeri da se grubim falsifikovanjem nespornih istorijskih činjenica, koristeći neustavne odredbe tako donijetog Zakona, stvara osnova da se Crnoj Gori oduzme imovina i njena kulturno istorijska baština, da bi se trajno dala u vlasništvo subjektu sa sjedištem u drugoj državi. Da je to tako, čitavoj javnosti je postalo jasno upravo iz sadržine naknadno objelodanjenih ‘uvjerenja'”, kaže se u saopštenju DPS.

DPS poručuje da će iskoristiti sve pravne i demokratske načine da zaustave ovaj proces, koji šteti državi.

Aktivisti traže poništenje Uvjerenja o evidenciji

Iako je izdato prije mjesec, Uvjerenje o upisu SPC u jedinstveni spisak vjerskih zajednica koje djeluju u Crnoj Gori dospjelo je u javnost nakon što su pojedini građanski aktivisti, među kojima i Aleksandar Zeković zatražili da bude poništeno.

Zeković za RSE kaže da je namjera bivšeg ministra Leposavića bila da se prikaže da “država Crna Gora prihvata i priznaje pravni subjektivitet SPC u Crnoj Gori, a koji je navodno stečen i potvrđen kroz minule vjekove a koji joj, što je posebno važno, nije priznat ni u matičnoj Srbiji, u kojoj je inače sjedište ove crkvene zajednice”.

Zeković ocjenjuje da uvjerenje nije zasnovano na pravnim i istorijskim činjenicama.

Dokumentom Ministarstva pravde je konstatovana činjenica da SPC djeluje od 1220. godine a ne da je registrovana 1220. godine, konstatuje advokat pravnog savjeta Mitroplije Dragan Šoć.

„Treba da razdvojimo činjenicu od kada Srpska pravoslavna crkva djeluje na prostorima Crne Gore od registracije. Registracija je formalni čin države, a država Crna Gora postoji od 1878. godine ali tada ona nije imala taj zakon. Evidentira se nešto što postoji već, što djeluje ne ulazeći u istorijske aspekta toga, a registruje se nešto što je sada počelo da postoji”, pojašnjava.

Šoć kaže da je oko te razlike bilo dosta spora s prethodnom vlašću, DPS.

“Pravno posmatrano nema nikakve razlike u smislu prava koje imaju te vjerske zajednice ali je nešto što se zove poštovanje tradicije”, rekao je Šoć.

Nikola Belada ocjenjuje da je ovakav upis pokušaj centrale SPC u Beogradu i da prikrije, kako kaže, dosadašnji nezakonit upis crkvene imovine u Crnoj Gori na Srpsku crkvu.

“SPC nikada nije bila registrovana u Crnoj Gori, ali su njene eparhije decenijama bez pravnog subjektiviteta sticale svojinu i postale vlasnice imovine vrijedne na stotine miliona eura. To je jedan od ključnih motiva za ovakav upis – da se to prikrije”, tvrdi Belada.

Belada podsjeća da mogu biti evidentirane samo vjerske zajednice koje su bile registrovane po Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine, što, kako ističe nije slučaj sa SPC.

Šta je sve upisano na SPC u Crnoj Gori?

U zahtjevu za upis od 9. juna 2021. godine, Mitropolija crnogorsko-primorska SPC navodi da ima oko 530 hramova, 57 manastira, 23 crkvena hora, 25 dobrovoljačkih društava, 14 bratstava pravoslavne omladine, 49 škola za vjeronauku pri hramovima, uključujući i Bogosloviju (srednju školu) na Cetinju.

U tom dokumentu nazivima Mitropolija crnogorsko primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka dodata je sintagma “Srpske pravoslavne crkve”.

To otvara pitanje je da li imovina koja je ranije upisana na Mitropoliju i Eparhiju postaje vlasništvo centrale SPC u Beogradu.

“Stvarno ona je to bila od početka ali pravno to nije nikada bila jer ta crkva (SPC) ne postoji u pravnom sistemu Crne Gore u posljednjih 50 godina. Oni nemaju niti jedan valjan dokaz da je to imovina SPC, a evidentiranjem su pokazali samo da su spremni na ovakve pravne eksperimente samo da bi prikrili ono što su nezakonito prisvojili. Biće zanimljivo da vidimo kako će pravno obaviti taj prenos imovine sa Mitropolije crnogorsko primorske na sadašnju Mitropoliju crnogorsko-primorsku SPC. To je apsurd ”, kaže Nikola Belada.

Uloga zvaničnog Beograda u dodatku SPC

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je u januaru prošle godine iznio je strahovanja za status imena Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. On je izjavio “da se plaši da se polako briše ime srpske crkve u Crnoj Gori, i da će u toj državi ostati, kako je naveo, nekakve mitropolije, eparhije ili savjeti”.

Vučić je to izjavio u trenutku kada su u Crnoj Gori počele protestne šetnje, litije, pristalica Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori koje je prevodio Mitropolit Amfilohije, koji je preminuo krajem oktobra prošle godine.

Litije su počele nakon usvajanje prve verzije Zakona o slobodi vjeroispovijesti u decembru 2019. godine, koja je, po mišljenju SPC, bila dio strategije bivše vlasti DPS o “otimanju crkvene imovine”

Nakon što je na izborima u avgustu prošle godine DPS izgubila vlast, nova većina predvođena Demokratskim frontom (DF), Demokrata i Građanskim pokretom URA usvojila je novu verziju zakona iz koje su izbrisani dijelovi koji su bili sporni za SPC.

Zakon je usvojen 29. decembra prošle godine ali se o njemu ponovo glasalo 20. januara ove godine, budući da predsjednik države Milo Đukanović u prvom navratu nije želio da potpiše zakon.

Čitajte više