Novinarstvo može mijenjati svijet

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Lela Savić je novinarka koja je uvjerena u to da novinarstvo može promijeniti život. Ona smatra da je predstavljanje manjina u medijima - ljudsko pravo.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Lela Savić je novinarka i živi u Kanadi. Smatra da mediji imaju veliki uticaj na to kako se ljudi osjećaju – kao i na njihove odluke i životne puteve. Ona kaže da je taj uticaj posebno primjetan u romskoj zajednici: „Mnogi od nas ne vjeruju u to da mogu izgraditi uspješnu karijeru, jer smo na mnogo razina nevidljivi. Najveći broj medija ne shvaća koliko štete time nanose kada ignoriraju marginalizirane skupine.”

Lela vjeruje da bi se nešto promijenilo kada bi bilo više vidljivih uzora iz zajednice: „Ako hoćemo da se u društvu nešto promijeni, onda moramo početi s medijima. Novinarstvo može uraditi puno u tom kontekstu, jer ono utiče na percepciju i vrijednosti.”

Borba protiv stereotipa i laži

Lela je urednica medija „Svato” i „La Converse”. Cilj joj je da ojača predstavljanje zajednice na osnovu narativa koji potiču iz nje: „Zajednica je ponosna na to što vidi nešto profesionalno što ju predstavlja i poštuje.”

Lela je samouvjerena i ambiciozna. Ali nije uvijek bilo tako. Te osobine rezultat su dugogodišnjeg truda i posvećenosti.

Rođena je u Srbiji, kao dijete je morala napustiti zemlju, jer je rat počeo potresati život njene porodice. Došla je u Kanadu kada joj je bilo šest godina. U svojoj šesnaestoj godini poželjela je postati novinarka. To je bila reakcija na iskrivljenu sliku Roma u medijima: „Bilo je mučenje gledati prikazivanje romske zajednice u novinarstvu i u filmovima Kusturice ili Gatlifa. To su egzotizirane perspektive s pogledom gadža (ljudi koji nisu Romi). One se temelje na stereotipima i lažima. Pa je u meni narastala potreba da tu vrstu dehumanizacije okončam autentičnim narativima koje Romi sami stvaraju.”

Lela je diplomirala psihologiju i komunikaciju. Ali ostala je želja da se bavi novinarstvom. Najprije je volonterski radila za jedan lokalni radio. Prijavila se na više mjesta u branši komunikacije, ali unatoč svojim kvalifikacijama nailazila je na, kako kaže, „stakleni plafon i sistemske barijere”.

Ostvarenje sna

Kada je postala majka, Lela je dobila dodatnu motivaciju da bude uzor svojoj kćerki. Vratila se na fakultet: „Kako da odgajam kćerku u vjeri da može ostvariti svoje snove, ako sama to ne radim? Kako da se ikada usudi sanjati, ako se ostvarenje takvog sna pokazuje kao privilegija koju najveći broj nas sebi ne može priuštiti?”

To je bilo teško vrijeme, jer je kao samohrana majka morala raditi kako bi zaradila za život. Kada je kćerki bilo 14 mjeseci, Lela je dvije godine dva puta tjedno išla na fakultet. Ovoga puta je diplomirala novinarstvo.

Lela je mnogo puta iskusila da je život teži onima koji nisu imućni ili nisu pripadnici visokog društva. Upravo zato se angažira u socijalno zapostavljenim dijelovima grada.

„Pokušavam da, pričajući priče u medijima, Rome i druge marginalizirane grupe dovedem s ruba društva u njegov vidljivi centar.”

Rasizam u medijima

Mada je prevladala brojne prepreke, Lelu još uvijek često svode na njene kulturne korijene, kada je, recimo, izlažu rasističkim komentarima: „Predložila sam jednu priču o Romima u mainstream mediju. Pitali su me potom je li to možda sukob interesa. A je li sukob interesa kada svakodnevno bijelci izvještavaju o bijelcima?”

Prema Leli, taj primer pokazuje da su neki šefovi u medijskoj branši puni predrasuda i koliko je niska svijest u redakcijama o položaju marginaliziranih skupina. Zato često biva shvaćena kao protagonist, a ne kao stručnjak.

Lela kaže da je o predrasudama održavala predavanja i duž Sjeverne Amerike i u Europi, ali je ipak shvaćaju kao aktivisticu: „Imam osjećaj da neki akteri u medijima nemaju povjerenja u mene i stalno dovode u pitanje moje mjesto u ovoj branši.”

Lela je ponosna na to da je novinarka. Da bi sačuvala svoje principe čak odbija potpisivati peticije. Uključivanje u novinarstvo grupa koje su izvan dominantnog diskursa bijelih ljudi za nju nije aktivizam već sljedeći logičan korak novinarstva:

„Ako želimo društvo solidarnosti, onda bi trebali uključiti sve ljude koji su njegov dio. Zato mediji nemaju razuman razlog za prikazivanje samo bijelih stajališta – naše društvo ne izgleda tako. Ako mediji i dalje ignoriraju tu činjenicu, onda reproduciraju sustavni rasizam. To je razlog zašto ‘superiornost bijelaca’ kao koncept dominira nad vizualnim dijelom našeg života.”

Leli je jasno da neki ljudi osjećaju nelagodu, suočeni s takvim zahtjevima i diskursima koji nastaju u okviru pokreta Black Lives Matter ili debate MeToo. Ona smatra da bismo morali naučiti kako izaći na kraj s tom nelagodom.

„Kao zrela osoba trebalo bi da čovjek učini nešto s tim osjećajima i da se informira o tome što mu donosi nelagodu. Onda bi brzo bilo jasno da ona vodi porijeklo od onih formi prikazivanja, s kojima smo generacijama suočeni. Pitanje je kako će se ljudi prema tome ophoditi kada toga postanu svjesni.”

Misija i vizija

Na pitanje koji bi savjet dala svojoj kćerki, Lela rado citira poduzetnicu Carlu Harris: „Idi tamo gdje te slave, a ne gdje te trpe.” Osim toga, kćerki bi rekla da vjeruje u sebe i da se nikome ne ispričava zbog toga što je.

Lela će i u budućnosti slijediti svoju misiju pravednijeg predstavljanja marginaliziranih skupina u novinarstvu. Želi osnovati profesionalnu redakciju koju bi sačinjavali pripadnici manjina koji nisu bijelci (BIPOC). Ona bi bila konkurencija redakcijama mainstreama: „Sada konačno imam samopouzdanje da moju viziju zamislim većom nego ikada.”

Ipak, postoji jedna stvar koja je uvijek izazov kada netko slijedi velike vizije: „Za ostvarenje tako nečeg potreban mi je novac. Inače nikada nećemo postići cilj da nas gledaju na istom nivou kao DW ili Guardian.”

Svako ko zna Lelu Savić zna i da se ona ne boji ovakvih prepreka.

Čitajte više