Čekaju da opet ‘zapale dimnjak’

I dalje organizatori i nalogodavci genocida, ratnih zločina, podjela i pljačke državne imovine čuče u istim rovovima i čekaju priliku da opet zapale „dimnjak“ kako bi se sačuvali krivično-pravne odgovornosti.
Čekaju da opet ‘zapale dimnjak’_610dff39b3453.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Sinjavac na Limu je omiljeno kupalište Bjelopoljaca. Istina, ostrvo i obale nisu ni približno iste onakve kakve ih ja nosim u sjećanju, ali su i dan današnji meni zlatne da zlatnije ne mogu biti. To je jedino mjesto u gradu gdje se okupljaju samo staročaršijani. I tako, samo što sam raširio peškir i sjeo da zapalim cigaretu – izbi Gero.

Gero je, inače, zaštitni znak Sinjavca i kod njega su limski ključevi. Nepisano limsko pravilo glasi – na Sinjavcu se ne priča o sadašnjosti. Poštujući Zakon Lima, iako nema ko da nas kazni, Gero zaturi muhabet. „Ibrahime, bilo je to početkom devedesetih, onih dana kada su bacali bombe na bošnjačke kuće i radnje po Bijelom Polju. Sjedimo u lokalu kod profesora Meda i igramo remija. Za stolom ja, Rafo i Dragan zaigrali se i nismo ni primjetili kada je profesor izašao vani. Nemamo pojma da je on baš toga dana planir’o da pročisti zapušeni dimnjak i da je odnio dva litra benzina i popeo se na krov kako bi ga nasuo u dimnjak i zapalio.

Karta je čudo, zaigrali se mi i ne obraćamo pažnju na bilo što, kad iznenada nešto puče k’a da je atomska bomba da smo od straha svi popadali sa stolica.  Šta, kukala ti majka, ploče od šporeta Alfe 9 udariše u plafon, diže se bugija, čađ i dim ispuniše kafanu, pomislismo da nam je neko bacio bombu u lokal. Kad smo se malo pribrali pipamo se jesmo li još u jednom komadu gledamo jedan u drugog, crni da ne možemo crnji biti,  samo nam se oči vide. U neki vakat Dragan izvadi pištolj i poče bauljati u pravcu vrata, a ja i Rafo krenusmo za njim, on bojažljivo otvori vrata, proviri vani i reče: „Eno ga neko pobježe pored Školskog centra.“ Oprezno izađosmo vani, gledamo okolo, nigdje nikoga. Slučajno pogledasmo u pravcu krova, kad profesor Medo stoji pored dimnjaka i kroz gromoglasan smijeh dere se koliko ga grlo nosi:“ „Probi li dimnjak!“

Jadno li smo se evo više od trideset godina i mi zaigrali remija mržnje i podjela. Ništa nismo naučili od krvavog raspada bivše nam domovine. I dalje organizatori i nalogodavci genocida, ratnih zločina, podjela i pljačke državne imovine čuče u istim rovovima i čekaju priliku da opet zapale „dimnjak“ kako bi se sačuvali krivično-pravne odgovornosti. Može im biti. Šta će jadni insan – isti ko hajvan.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.