Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Sinjavac na Limu je omiljeno kupalište Bjelopoljaca. Istina, ostrvo i obale nisu ni približno iste onakve kakve ih ja nosim u sjećanju, ali su i dan današnji meni zlatne da zlatnije ne mogu biti. To je jedino mjesto u gradu gdje se okupljaju samo staročaršijani. I tako, samo što sam raširio peškir i sjeo da zapalim cigaretu – izbi Gero.
Gero je, inače, zaštitni znak Sinjavca i kod njega su limski ključevi. Nepisano limsko pravilo glasi – na Sinjavcu se ne priča o sadašnjosti. Poštujući Zakon Lima, iako nema ko da nas kazni, Gero zaturi muhabet. „Ibrahime, bilo je to početkom devedesetih, onih dana kada su bacali bombe na bošnjačke kuće i radnje po Bijelom Polju. Sjedimo u lokalu kod profesora Meda i igramo remija. Za stolom ja, Rafo i Dragan zaigrali se i nismo ni primjetili kada je profesor izašao vani. Nemamo pojma da je on baš toga dana planir’o da pročisti zapušeni dimnjak i da je odnio dva litra benzina i popeo se na krov kako bi ga nasuo u dimnjak i zapalio.
Karta je čudo, zaigrali se mi i ne obraćamo pažnju na bilo što, kad iznenada nešto puče k’a da je atomska bomba da smo od straha svi popadali sa stolica. Šta, kukala ti majka, ploče od šporeta Alfe 9 udariše u plafon, diže se bugija, čađ i dim ispuniše kafanu, pomislismo da nam je neko bacio bombu u lokal. Kad smo se malo pribrali pipamo se jesmo li još u jednom komadu gledamo jedan u drugog, crni da ne možemo crnji biti, samo nam se oči vide. U neki vakat Dragan izvadi pištolj i poče bauljati u pravcu vrata, a ja i Rafo krenusmo za njim, on bojažljivo otvori vrata, proviri vani i reče: „Eno ga neko pobježe pored Školskog centra.“ Oprezno izađosmo vani, gledamo okolo, nigdje nikoga. Slučajno pogledasmo u pravcu krova, kad profesor Medo stoji pored dimnjaka i kroz gromoglasan smijeh dere se koliko ga grlo nosi:“ „Probi li dimnjak!“
Jadno li smo se evo više od trideset godina i mi zaigrali remija mržnje i podjela. Ništa nismo naučili od krvavog raspada bivše nam domovine. I dalje organizatori i nalogodavci genocida, ratnih zločina, podjela i pljačke državne imovine čuče u istim rovovima i čekaju priliku da opet zapale „dimnjak“ kako bi se sačuvali krivično-pravne odgovornosti. Može im biti. Šta će jadni insan – isti ko hajvan.
