Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Daleko od vibrantne atmosfere centra grada, koja ljeti čini da on i ne liči na sebe, u Alisinom kvartu ljeto, iskešeno kao grimasa između zgrada, pada u žućkastoj sitnoj kiši i ruga joj se. Ruga se, jer mu se pretjerano radovala, nakon jedne od namjračnijih zima koje je doživjela. Ruga se, onako žuto i slinavo, i Alisa pomisli kako će prileći poslije ručka, nakon što svrati u granap, izrastao nespretno na uglu zgrade, pa izgleda kao tumor voća, povrća i mušica. Kruh koji kupuje ima komplicirani kod, nova prodavačica nikako da ga pronađe u sistemu, a trudi se. Skoro deset minuta daje sve od sebe, uporna je i puna samopouzdanja, i na trenutak se Alisa uhvatila kako se divi toj njenoj osobini. Ipak, ne uspijeva joj. I tad poziva – svoju kolegicu –„SEKIRA!“
Žena koja se zove Sekira, a ovo nit’ je vic, nit’ je pošalica, dolazi i ležerno joj objašnjava kako naći kod za kruh u kompjuteru. Ništa na Sekirinom licu nije sekirli. Njene su oči duguljaste i poluzatvorene, tijelo zmijasto i opušteno, ruka s dugim prstima naslonjena na pult. Izgleda kao u polusnu, Sekira. Njeno je lice ruganje njenom imenu, kao što je meni ovo ljeto ruganje zimskome mraku. I tu Alisa odluči da ne prilegne poslije ručka (što je njena šifra za pokriti se preko glave i zamišljati da je ovo sasvim druga planeta), nego će širom otvoriti oči. Onako kako sam se raširenih očiju zabuljila u Sekiru, koja mi je uzvratila lijenim i ravnodušnim treptajem.
Na povratku kući, posjetila je različite svjetove. Svijet prijateljice, koji se sastoji od pisanja doktorata, odsustva tv-a, odsustva kućnih ljubimaca i jednoiposobne tišine, koju povremeno ispunjava zvukovima meni nepoznate oblasti elektronike. Njen svijet je sav svijetlozeleno-crveno-žut. I mirisne su joj svijeće te boje, a osmijeh beskrajno strpljiv. Miriši na noći i noći tipkanja i guste misli. Ponudila je Alisi kafu, koju je popila pola, i Petit Beurre keks, kojeg je pojela jedan. Pokušala je pogledati prijateljicu u oči, uhvatiti neki, bilo kakav ljudski pogled izvan njenog posla, ali nije uspjela, ili nije htjela. Alisa se nije mogla odlučiti.
Hodala je. Bilo je vruće, ali je hodala. Dok hoda, Alisa misli da se sve može dogoditi. Da se sve u sekundi može promijeniti. Da se svaki problem može riješiti. Ipak, povratak kući je značio kraj dana, i na neki morbidan način značio kraj borbe. Koju ni sama nije mogla definirati, niti je mogla da joj da ime. No, znala je dobro šta ona znači.
Duga šetnja dovela je Alisu do ostarjelog stanovnika zgrade prekoputa, koji joj se obratio s prozora prvog sprata, kad joj je iz torbe ispao mobitel. Htjela je nazvati prijatelja, ali je odustala, ruka joj se tresla kao luda. Provjeravala je li se polomio. Ljubazni bjelokosni gospodin ispratio je cijelu situaciju. „Može li se upaliti? Je li pukao ekran?“
U kući mu gori malo svjetlo i miriši kajgana sa suhim mesom. Kosa mu je potpuno bijela, ali osmijeh potpuno mlad. Predugo, predugo je Alisa gledala u prozor ostarjelog komšije. Dovoljno dugo da shvati da ni on, ni mobitel nisu važni. Udisala je miris kajgane sa suhim mesom. I nije ju bilo sram. I kada je komšija rekao: „Ajde, dijete, sretno, i čuvaj taj mobitel!“, shvatila je da nema šta da čuva. Ili ima sve da čuva. I dugo, dugo je u nosu osjećala miris kajgane i suhog mesa.
Na kraju dana, Alisa je posjetila svijet svoje maćehe i oca, koji prate Festival narodne muzike na Ilidži. Kuća odjekuje, maćeha muti sirup od ruže u mineralnoj vodi i navodi autore pjesama koje odjekuju na starom televizoru. Alisa ne voli sirup od ruže, muka joj je od njega. Ipak, uzima dvije kašičice tog prearomatičnog slatka, jer je vidjela jasno mrak pred očima. Maćeha priča o razorenim i propalim kafićima i restoranima na Ilidži, Kristalu, Topoli… košulje koje prostire mirišu na bujno tropsko cvijeće. I od nje joj je zlo, ali joj je ujedno i drago što nekome još kuća miriše na bujno tropsko cvijeće.
Pozdravila se pristojno, uzela pristojno teglu slatka od ruže i zgurala u ceker, nasmijala se snagom koju nije ni znala da ima, i otišla.
Put do kuće je bio dug i beznadan, neizvjestan, kao i svaki Alisin put do kuće. Još je jednom pomislila da pozove prijatelja, i odustala. Djeca su, razdragana, vrištala po cesti. Napokon je dovoljno zahladilo da iziđu. Ima nešto oslobađajuće u dječijem vrisku. Nešto potpuno neuvjetno, nešto potpuno strano, ali nešto što je Alisu dizalo iz očaja.
Ušla je u svoj stan, stajala neko vrijeme na vratima, a onda ušla u kuhinju da ostavi hljeb koji je Sekira uspjela pronaći u sistemu. Prvo ga je spustila na pult, zatim otvorila potpuno prazan frižider i hladila se. Dugo. Ne valja dugo ostaviti otvoren frižider, znala je, ali nije mogla odoljeti. Hladan zrak ju je ujedno i razbudio i uspavao.
Odmotala je foliju u kojoj je bio zamotan kruh, i prebirala ga, ubacujući male zalogaje u usta. Uskoro će noć. Uskoro će san. O svemu će misliti sutra.