O Sijarićevim Bihorcima

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Mislim da su "Bihorci" Ćamila Sijarića roman čija će aktuelnost ostati neprolazna još dugo, jer u njoj se čuvaju ogoljeni principi svih balkanskih naroda, koji bi se u jednu rečenicu mogli sažeti kao "Prevari bližnjeg svog"
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

S književnim radom Ćamila Sijarića susreo sam se prvi put kao srednjoškolac. Čitali smo pripovijetku “Bunar”, koja me tako mladog i neiskusnog nije pretjerano oduševila. Nisam imao životnog iskustva, pa ni osjećaja za realistično prikazane junake, čije su velike pobjede plaćene porazima, i sve što sam upamtio od te priče bilo je – voda, i nad njom cvijet, bijel. Te sam se rečenice kasnije sjećao često, najčešće u situacijama kad nešto nije po mom, a moglo je biti.

Moje pravo, samostalno otkriće pisca Ćamila Sijarića, desilo se nedavno, prije dvije-tri godine. Na tadašnjem poslu dobio sam na poklon punu kutiju knjige “Drvo kraj Akova”, Ćamilove zbirke kratkih priča. Jednog dokonog radnog dana, sastavljenog od praznog čekanja da prođe radno vrijeme, otvorio sam jednu od plavih knjiga i odmah vidio nešto smiješno – naslov uvodne pripovijetke glasio je “Ram-Bulja” – a onda i nešto divno, jer isti taj Ram-Bulja pravi je junak; da ne prepričavam detaljno, samo ću reći da je njegov aga htio da ga zgazi konjem, a Ram šakom opalio konja i izvrnuo ga skupa sa agom, koji pade u blato i tu “…jeknu ko guja. Ne što ga zabolje, već što njegov sluga učini tako s njim.” U toj knjizi našla se i moja stara poznanica “Bunar”, sada u sasvim novom, ljepšem i boljem ruhu, te još dvanaestak pripovijesti od kojih je baš svaka malo remek-djelo. Ima među njima jedna – “Sablja” se zove – koja spada u književnu hipnozu, pa ma koliko se čovjek osjećao ateistom, ako je pošten, nakon što nju pročita mora priznati da su to šejtanska posla; pravo zbore vjeroučitelji da je šejtan zavodljiv.

Poslije toga pročitao sam još nekoliko Sijarićevih knjiga, od čega jednu dva puta, a to je Ćamilova mislim najpoznatija i najuspjelija knjiga, roman po imenu “Bihorci”, prvi put objavljen 1956.

Ova neobična, istovremeno smiješna i ozbiljna knjiga, priskrbila je autoru nekakvu veliku jugoslavensku nagradu, veliku u novčanom smislu, i Sijarić je zbog toga dobio duhovit nadimak “Ćamilion”, za koji se meni čini da mu baš lijepo stoji, jer istina jeste da Ćamilova književnost djeluje na čovjeka kao milion, pruža zanos toliki da čovjek zaboravi ko je, misli da je neko drugi.

Radnja “Bihoraca” biva cijela nagoviještena već sa prvom rečenicom, gdje kaže da je stara Nurka govorila: “O, Halimačo, nabavi selu hodžu, izaći će iz vjere, podivljaće!”

Halimača, najbogatiji čovjek u Rašlju, zabačenom bihorskom selu, uslišava molbe starice Nurke i u selo dovodi Hadžiju, hodžu školovanog u medresi, prekaljenog u tri hadža, koji se kao takav razlikuje od uobičajenih bihorskih hodža tog vremena, za koje Halimača, premda i sam nepismen, veli da ne znaju dalje od elifa. Međutim, kako to već biva u društvima gdje nauka i kultura ravnopravno dijele poziciju zadnje rupe na svirali, plemenita ideja poslužila je kao osnova za čitav serijal neplemenitih djela, i bojazan stare Nurke da će selo bez vjere podivljati obistinila se s hodžom kao i bez njega.

Ukratko, stvar je u tome što je Halimača selu nabavio hodžu radi para, da bi mogao pomoću njega zarađivati, a kako je i Hadžija suštinom isti takav, samo prefinjenije glumi, to se iz toga rađa rijetko viđena, potpuno autentična komedija, kojoj kao takvoj ne manjka zbilje – treba biti dobro tup da se, tu i tamo, ne zaplače nad Ćamilovim “Bihorcima”, i to nad svima njima, osim možda nad Halimačom, čiji unutrašnji monolozi o vlastitoj nesreći nisu tako dirljivi, valjda iz razloga što je on lokomotiva cijele te priče, u kojoj svak svakog laže, vara i krade gdje god može.

Pokreće se najprije živa trgovina hodžinskim zapisima, u kojoj Hadžija piše a Halimača prodaje, da bi u neka doba taj mali biznis prešao u veći, jer ortaci otvaraju dućan, što Hadžiju gotovo sasvim udalji od svešteničkog poziva, pretvarajući ga u dućandžiju pod ahmedijom, u čovjeka koji se kune velikim bogom da nema zarade, a ima je.

Kolika je Hadžijina ljubav prema novcu možda najbolje svjedoči to što se radi para i oženio, da bi se domogao dukata Arnautkinje Đuze, neophodne da bi s Halimačom mogao ući u tal za dućan. Ta kršna i snažna, jednooka Đuza, ponajviše nalikuje junaku od svih likova iz romana, jer ona u neka doba ode u hajduke, u komite, iz kojih se vrati jedne noći da sa puškom u ruci vrati dukate koje je Hadžija znao uzeti, ali ne i odraditi.

Što jeste jeste, srebroljubivom Hadžiji se mora odati priznanje za krepost, koja ostane neokaljana uprkos činjenici da se dva puta ženio za vrijeme svog kratkog boravka u Rašlju. To “Bihorce” čini romanom koji bi se možda mogao čitati i u savremenom, LGBT ključu. Neko ko je u te teorije od mene upućeniji možda bi mogao iščitati u Hadžijinoj aseksualnosti bitne stvari u vezi sa modernim ljudskim pravima, o patrijarhatu koji ne da ženama da izlaze iz kuće ni muškarcima iz ormara, te na kraju zaključiti da je starinski i starinama vjerni Ćamil bio čovjek ispred svog vremena, koji je još tada, u Titinoj državi, govorio o stvarima s kojima će drugi južnoslavenski pisci početi masovnije tek u posljednje dvije decenije, otkako su se za te stvari pojavili grantovi.

Ima tu još štošta da se kaže, ali s obzirom da ne valja kad je na portalu predug tekst, da publika na internetu voli kratko, reći ću još samo to kako mislim da su “Bihorci” Ćamila Sijarića roman čija će aktuelnost ostati neprolazna još dugo, jer u njoj se čuvaju ogoljeni principi svih balkanskih naroda, koji bi se u jednu rečenicu mogli sažeti kao “Prevari bližnjeg svog.” Čitati Bihorce znači – u lice pogledati istini, vidjeti da ta istina, ma koliko bila teška, ima i svoj smiješni dio, koji uopšte nije malen, pa da ima tu i neke sreće, istina kratke i varljive, ali ima, osjećanje da je ima je tu. Za naše bolesno društvo smijeh je najbolji lijek, pa stoga svima preporučujem da pročitaju ovaj odlični roman.

Čitajte više