Dodikov i Greifov izvještaj o Srebrenici je Gebelsovska propaganda

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Izvještaj također u više navrata navodi Bošnjake kao agresore, a bosanske Srbe kao žrtve u prekrajanju historije koje podsjeća na ministra propagande Trećeg Reicha Josepha Goebbelsa i njegova opravdanja nacističke Njemačke za antisemitizam.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Optuživanje Bošnjaka za zločine podsjeća na Goebbelsovo opravdavanje nacističke protužidovske politike.

Samozvana “nezavisna” međunarodna istražna komisija, imenovana na inicijativu separatističkog čelnika bosanskih Srba koji negira genocid, na čelu s izraelskim akademikom koji zastupa preuveličane prosrpske stavove, izdala je prošle sedmice svoj “Zaključni izvještaj” o “Patnjama svih ljudi u regiji Srebrenice između 1992-1995.”, piše Just Security.

Kao sin dvojice preživjelih iz Auschwitza i Bergen-Belsena, koji su bili duboko predani prenošenju dokaza o zločinima počinjenim nad evropskim židovima tokom holokausta budućim generacijama, posebno sam zgrožen sramnom manipulacijom istine u izvještaju. To je dokument koji zaslužuje da bude poslan na smetljište historije i primjer je demonstracije moralnih propusta pojedinaca – poslovično “korisnih idiota”, koji su se uključili u negiranje i izvrtanje činjenica o genocidu.

Izvještaj je sramota po nauku i rukavica u lice činjenicama utvrđenim međunarodnim pravom. On očito jednu za drugom ignoriše presude Međunarodnog krivičnog suda UN-a za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Komisija svoj izvještaj uveliko podupire sa jednim izdvojenim mišljenjem suđenja u jednom od ranijih slučajeva ICTY-a. Također kao svetu knjigu prikazuje spise u velikoj mjeri diskreditiranih negatora genocida u Srebrenici, ne uzimajući u obzir zapise historičara i pravnih stručnjaka koji su došli do dijametralno različitih zaključaka.

Na više od 1.000 stranica, ovaj izvještaj smišljeno odbacuje ili zanemaruje nalaze niza međunarodnih sudova, uključujući ne samo ICTY, nego i Međunarodni sud pravde u Hagu, da su pokolj oko 8.000 Bošnjaka, tj. bosanskih muslimana – muškaraca i dječaka u gradu Srebrenici i okolini u julu 1995., počinjen od strane paravojnih jedinica bosanskih Srba i istovremena prisilna deportacija više od 25.000 bošnjačkih žena, djece i starijih muškaraca predstavljali – genocid.

Dotične paravojne snage bile su u službi ultranacionalističkih bosanskih Srba koji su 1991-1992. odbili biti dio novoosnovane Republike Bosne i Hercegovine i umjesto toga osnovali separatističku Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, poznatu kao Republika Srpska. Republika Srpska u kojoj su dominantni Srbi kasnije je postala jedan od dva entiteta koji čine multietničku državu Bosnu i Hercegovinu u skladu s Daytonskim sporazumom iz 1995. godine, mirovnim sporazumom kojim je okončan brutalni oružani sukob u Bosni, ali kojim su i zadržane i pojačane etničke podjele.

Izvještaj također u više navrata navodi Bošnjake kao agresore, a bosanske Srbe kao žrtve u prekrajanju historije koje podsjeća na ministra propagande Trećeg Reicha Josepha Goebbelsa i njegova opravdanja nacističke Njemačke za antisemitizam.

Izvještaj predstavlja očajnički nastavak četvrt vijeka napora nacionalista – bosanskih Srba i njihovih pomagača da uvjere svijet da ono što se dogodilo u Srebrenici nije bio genocid. Ti se napori kreću od pokušaja osporavanja broja poginulih do optuživanja žrtava za pokolj tvrdeći da je to bila reakcija na bošnjačke provokacije. Parlament Republike Srpske stavio je 2018. godine van snage izvještaj prethodne Vlade RS iz 2004. kojim je priznat masakr u Srebrenici.

Ciničan izbor lidera Komisije

Posebno cinično u aktuelnoj kampanji negiranja genocida bilo je imenovanje izraelskog akademika Gideona Greifa na čelo Nezavisne međunarodne istražne komisije, vjerovatno kako bi dao auru pseudonauke onome čija je očita namjera bila još jedno opovrgavanje ili bar “izbjeljivanje” raširenog kršenja međunarodnog prava – među njima i užasnih zločina protiv čovječnosti i genocida – koje su počinile paravojne snage bosanskih Srba i njihove vođe tokom balkanskih ratova devedesetih.

Greif je dugo vremena popularan među srpskim nacionalistima, a njegovo imenovanje na čelo ove komisije 2019. nije bilo iznenađujuće. Greif godinama iznosi podatke sa preuveličanim brojem srpskih žrtava tokom Drugog svjetskog rata u Jasenovcu, kompleksu od pet koncentracijskih logora koji se često naziva i “Auschwitz na Balkanu”. Jasenovac je bio najzloglasniji među tim logorima koje je vodio fašistički ustaški pokret u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, autonomnoj nacističkoj marionetskoj državi osnovanoj 1941. Prema podacima Memorijalnog muzeja holokausta u SAD-u, negdje između 77.000 i 99.000 Srba, Židova, Roma i hrvatskih protivnika ustaškog režima brutalno je ubijeno u Jasenovcu. U Spomen-području Jasenovac identificirana su imena 83.145 žrtava koje su tamo stradale. Pa ipak, Greif je više puta povećavao broj jasenovačkih žrtava, na zaprepaštenje odgovornih historičara. Samo u 2019. godini tvrdio je da se radilo o “najmanje 800.000” i “najmanje 700.000”.

U slučaju ovog najnovijeg izvještaja o genocidu u Srebrenici (u daljnjem tekstu Greifov izvještaj), članovi komisije tvrde da su se “distancirali od svih stavova i politika bilo koje službene institucije, kako bismo održali svoju strogu neutralnost i nezaaisnost” (stranica 18). Ostali članovi komisije bili su, među ostalim, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Beču; profesor političkih nauka na Graduate School of Social Design Studies na Univerzitetu Rikkyo u Tokiju; licencirani klinički psiholog koji je pridruženi profesor pravosuđa na Univerzitetu New Hampshire-Durham; službenik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Nigerije s činom generala; i njemački advokat “s posebnim interesom za međunarodne parnice, kao i slučajeve međunarodnog humanitarnog prava”. (Greifov izvještaj, str. 1105) Ipak, njihov proizvod u biti nije ništa drugo do razrađena regurgitacija višedecenijskog negiranja genocida u Srebrenici od strane Republike Srpske i srpskih nacionalističkih političara, pseudo-akademika i drugih.

Izvještaj zaključuje “nakon temeljite istrage…” da se u Srebrenici nije dogodio pojedinačni zločin genocida niti općenito genocid” i da “nema naznaka da je postojala specijalna namjera za počinjenje genocida. Nadalje, nijedan značajan dio zaštićene grupe muslimana u Bosni nije uništen.” (Greifov izvještaj, str. 86.)

Paralelna komisija na čelu s profesorom Raphaelom Israelijem izdala je ranije izvještaj u oktobru 2020. “o stradanjima Srba u Sarajevu između 1991. i 1995.” On je osmišljen na sličan način kako bi se rukovodstvo Republike Srpske i oružane snage oslobodile odgovornosti za pokolj počinjen u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Općenito je zaključeno (na str. 1004) da je “definitivno razbijen bošnjački nacionalistički mit o namjeravanom srpskom genocidu nad bosanskim muslimanima.”

Dvije komisije osnovane su na inicijativu Milorada Dodika, bivšeg premijera, tada predsjednika Republike Srpske, a sada člana Predsjedništva BiH. Komisije su formalno imenovane odlukama Vlade Republike Srpske od 7. februara 2019.

Uvrnuta logika

Kao što sam i ranije pisao, tokom brutalnog rata u Bosni 1992-1995., paravojne snage tadašnje otcijepljene protodržave Republike Srpske, uz podršku susjedne srpske vlade, pokrenule su kampanju protjerivanja nesrba iz dijela Bosne koji većinski čine Srbi. Valja napomenuti da su ratni zločini bili uobičajeni u ovom tragičnom sukobu, te da ih nisu počinili samo bosanski Srbi.

Godine 1993. Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je Srebrenicu i njenu okolicu sigurnom zonom. Za nekoliko dana, počev od 11. jula 1995., snage bosanskih Srba pod komandom generala Ratka Mladića ubile su približno 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u dobi od 12 do 77 godina iz Srebrenice i prisilno protjerali oko 25.000 bošnjačkih žena, djece i staraca iz srebreničke enklave.

Počevši od osuđujuće presude Radislavu Krstiću u julu 2001., ICTY je proglasio šestoricu bosanskih Srba, uključujući Mladića i bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, krivim za genocid u vezi sa ubistvima u Srebrenici. Međunarodni sud pravde također je 2007. zaključio da su “djela počinjena u Srebrenici… počinjena s posebnom namjerom da se djelomično uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; i shodno tome da su to djela genocida”.

Poglavlje Greifovog izvještaja pod naslovom “Pravni zaključci o Srebrenici” počinje tvrdnjom da ICTY “nije uspio dokazati da su ubistva počinjena s posebnom namjerom da se uništi znatan dio zaštićene grupe svih muslimana u Bosni”. Izvještaj zatim priznaje:

“Utvrđeno je da tamo gdje se osuda za genocid oslanja na namjeru da se djelomično uništi dio zaštićene grupe, taj dio mora biti značajan dio te grupe. Cilj Konvencije o genocidu je spriječiti namjerno uništavanje čitavih ljudskih grupa, a ciljani dio mora biti dovoljno značajan da ima utjecaj na grupu u cjelini.”

Selektivni citati

Greif je selektivno birao stručnjake i dokumente koje je citirao u svom izvještaju, a jedan od njih je Konvencija o genocidu Nehemiaha Robinsona. Greif tri puta citira Robinsona, pa i dio u kojem se navodi da “počinitelj genocida mora imati namjeru da uništi značajan broj pojedinaca koji čine ciljanu grupu”.

Primjenjujući vještački i pravno neutemeljeni pokušaj utvrđivanja jesu li Bošnjaci Srebrenice činili “znatan” ili “značajan” dio bošnjačkog stanovništva u cjelini, Greifov izvještaj zatim zaključuje: “Jasno je da definicija značajnog dijela grupe koju je dalo žalbeno vijeće u presudi Krstiću i drugim kasnijim presudama ne ukazuje na to da se u Srebrenici dogodio pravi genocid.”

U izvještaju se dalje navodi: “Genocid se kao takav nije mogao dogoditi u Bosni. Kako zločin genocida po svojoj prirodi zahtijeva namjeru uništenja barem znatnog dijela određene grupe, do genocida kao takvog može doći samo ako je značajan dio određene grupe fizički uništen. Ovo uništenje mora se utvrditi kao objektivna činjenica.”

Ono što Greif izvještaj propušta spomenuti je da je Robinson, direktor Instituta za židovska pitanja Svjetskog židovskog kongresa, u kojem ja radim, do danas priznat kao jedan od vodećih autoriteta za Konvenciju o genocidu, napisao sljedeće:

“Namjera da se uništi mnoštvo osoba iste grupe zbog njihove pripadnosti toj grupi, mora se klasificirati kao genocid čak i ako te osobe čine samo dio grupe bilo unutar zemlje ili unutar regije ili unutar jedne zajednice, pod uvjetom da je broj znatan… Na sudovima će u svakom slučaju biti odluka je li taj broj bio dovoljno velik.”

Drugim riječima, Robinson, autoritet koji se u više navrata citira u Greifovom izvještaju, nedvosmisleno je rekao da je na sudovima da utvrde je li broj žrtava bio “dovoljno velik” da predstavlja genocid. I premda Greifov izvješaj zatvara oči pred odlukama koje su uslijedile nakon presude u predmetu Krstić, one su zapravo odlučujuće, kako u pogledu značaja, tako i u pogledu toga da li se u Srebrenici dogodio genocid.

Bilo bi nešto sasvim drugo da se Greifov izvještaj bavio suštinom presuda u predmetu Tolimir i Mladić, kao i drugih (Karadžić, Popović, Beara) u kojima su i sudsko i žalbeno vijeće ICTY-a detaljno objasnili zašto zločini počinjeni u Srebrenici doista jesu predstavljali genocid. No, autori izvještaja ih zanemaruju. Izvještaj je od 624. do 629. stranice većim dijelom posvećen izdvojenom mišljenju sutkinje Prisce Matimbe Nyambe u presudi Tolimiru, u kojem je objasnila zašto bi optuženog oslobodila. Naravno da nema smisla govoriti o meritumu izdvojenog mišljenja, a pritom ne uzimati u obzir činjenice i pravne argumente koje je iznijela većina ili žalbena presuda koja je potvrdila zaključak sudskog vijeća o genocidu.

Okrivljavanje žrtava

Još jedan “neukusan” aspekt Greifovog izvještaja predstavlja očitu odlučnost njegovih autora da Bošnjake smatraju odgovornima za postupke bosanskih Srba, u osnovi kriveći žrtve. Veliki dio izvještaja posvećen je genocidu koji je počinio hrvatski ustaški pokret nad Srbima i Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata, a tu su svakako i poduži izvještaji o navodnim bošnjačkim agresivnim akcijama počevši od 1991. godine. Kako se navodi, bosanski Srbi ubili su Bošnjake u Srebrenici ne u sklopu genocida, nego u sklopu odmazde ili radi sprječavanja budućih vojnih akcija tih istih Bošnjaka.

Optuživanje Bošnjaka za zločine počinjene nad njima podsjeća na Goebbelsovo opravdavanje nacističke protužidovske politike. Optužujući Alberta Einsteina i njemačke židovske pisce Emila Ludwiga i Liona Feuchtwangera za vođenje “zločinačke kampanje” protiv Njemačke, Goebbels je u aprilu 1933. izjavio da je “njemačka nacija spremna ostaviti (židovsko) pitanje u mirovanju ako će judaizam sam napustiti njemačku naciju.”

Osam i po godina kasnije, u novembru 1941., u ranim fazama holokausta, Goebbels je u nedjeljniku Das Reich napisao:

“Ako međunarodno finansijsko židovstvo uspije ponovno gurnuti svijet u rat, rezultat neće biti boljševizacija svijeta i time pobjeda Židova, već uništenje židovske rase u Evropi… Svaki Židov naš je neprijatelj u ovoj historijskoj borbi, bez obzira na to je li vegetarijanac u poljskom getu ili nastavlja svoje parazitsko postojanje u Berlinu ili Hamburgu ili u New Yorku ili Washingtonu. Svi Židovi na temelju svog rođenja i svoje rase dio su međunarodne zavjere protiv nacionalsocijalističke Njemačke… Moramo pobijediti u ratu. Ako ga izgubimo, ti židovski momci bezopasnog izgleda odjednom bi postali bijesni vukovi. Napali bi naše žene i djecu da se osvete… Židovi moraju biti uklonjeni iz njemačke zajednice, jer oni ugrožavaju naše nacionalno jedinstvo.”

Upravo je ovo vrsta opscenog argumenta koji vidimo i u Greifovom izvještaju kao podsvjesno opravdanje za ono što se dogodilo u Srebrenici: Bošnjaci su počinili genocid nad samim sobom (koji izvještaj negira da je uopšte i počinjen) – nemojte kriviti Mladića, nemojte krivite Karadžića, nemojte kriviti vojnike Republike Srpske koji su ubili hiljade nenaoružanih muškaraca i dječaka. Umjesto toga, okrivite Bošnjake.

Izgleda da su se članovi Komisije potrudili potkrijepiti svoje argumente citatima pojedinaca koji su karijeru napravili igrajući u nacionalističkom ideološkom pješčaniku Republike Srpske.

Navest ću samo jedan primjer: Greifov izvještaj citira Andyja Wilcoxsona koji kaže da je “broj zatvorenika koje su bosanski Srbi pogubili oko 3.900, što je manje od polovice od 8.000 koliko ih se navodi”. Još 2011., Wilcoxson je napisao da su “dokazi koji podupiru (ICTY-jev) nalaz o genocidnoj namjeri slabi ili da uopće ne postoje”. Ali čekajte, ima toga još. Autori izvještaja nekako su propustili spomenuti da je Wilcoxson nazvao ICTY “dječijom zamisli američkog State Departmenta i CIA-e”. Prema Wilcoxsonu, “Sjedinjene Države su iskoristile Tribunal za napredovanje u svojim interesima na Balkanu… Presuda ICTY-a ima isti kredibilitet i probleme sukoba interesa kao i studija o učincima pušenja na zdravlje koju je objavila institucija koja se finansira od duhanskih kompanija”. Gideon Greif i ostatak Komisije nekako su zanemarili ovaj citat pa su propustili šansu da svoje čitatelje obavijeste o punom Wilcoxsonovom stajalištu.

Greifov izvještaj sada je sastavni dio drskog odbijanja vlasti Republike Srpske da priznaju zločine počinjene u njihovo ime. Zanimljivo je da je 23. jula Associated Press izvijestio da je Valentin Inzko, najviši međunarodni dužnosnik u Bosni prema Daytonskom sporazumu u svojstvu šefa Ureda visokog predstavnika Bosne i Hercegovine, nametnuo izmjene “kaznenog zakona zemlje, uvodeći zatvorske kazne do pet godina za negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, uključujući imenovanje ulica ili javnih ustanova po njima.”

Greifov izvještaj sastavljen je tako loše da će se dopasti jedino drugim negatorima genocida u Srebrenici. I to bi na kraju mogao biti i njegov jedini pozitivni dio.

Čitajte više