Ambasador Ruske Federacije Igor Kalabuhov opet je u antibosanskom pokretu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Štoviše, srpska politika manjeg bosanskog entitet takozvana „republika srpska“ donosi kazneni zakon do petnaest godina zatvora za onoga, koji na bilo koji način prozove srpsku politiku za dokazani i punopravno presuđeni srpski genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Dugo ga već nije bilo u bosanskim medijima. Poručili mu iz Kremlja da šuti, tj., da k'o ruski ambasador ne govori svašta u Bosni, posebno to da je ulazak Bosne u NATO neprijateljski čin prema Rusiji. To možda mogu govoriti poslanici u ruskoj Dumi a ne ruski ambasador u tuđoj zemlji, gdje treba da se ponaša po utvrđenoj diplomatskoj normi.

No, ipak nije mogao izdržati izazov Inckovog zakona o zabrani negiranja genocida u Bosni da ne progovori. A gdje bi drugo nego u mediju manjeg bosanskog entiteta takozvane „republika srpska“.

Bolje bi bilo da nije, ali neka nam je ambasador Igor Kalabuhov objasnio, da je „stav da ulazak u NATO garantuje stabilnost pogrešan“. A to znači da „stav da je ulazak Bosne u ruski vojni lager sa Vučićem i Dodikom ispravan“. Jer među Rusima i Srbima postoji koncensus da nije bilo genocida u Srebrenici unatoč svim punopravnim presudama na međunarodnom tribunalu u Haagu, kojem je i Rusija bila suosnivač u Vijeću sigurnosti UN-a.

Također, postoji srpsko-ruski koncensus o ukidanju ureda Visokog predstavnika jer ometa nesmetan prodor srpsko-ruskog hegemonizma u Bosni i na Balkanu.

Na drugoj strani, напоминает, podsjeća, nas ruski ambasador Igor Kalabuhov, da ne postoji koncensus među građanima u Bosni oko genocida u Srebrenici. Srpska pamet i politika negiraju srpski genocid u Srebrenici i veličaju presuđene srpske ratne zločince u „srpskom svetu“, tj., gdje god ima Srba na Balkanu i sv(ij)etu.

Štoviše, srpska politika manjeg bosanskog entitet takozvana „republika srpska“ donosi kazneni zakon do petnaest godina zatvora za onoga, koji na bilo koji način prozove srpsku politiku za dokazani i punopravno presuđeni srpski genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.

Poznata je kineska kletva: „Daboga živio u interesantnom vrijemu“. Čini mi se da mi u Bosni živimo u „interesantnom vremenu“, koje je za neke baš prokleto dok je za druge blagoslovljeno. Neka se svako nađe u jednoj ili drugoj zoni već prema svojoj prljavoj ili čistoj savjesti.

No, svakako će biti najzanimljivije vidjeti kako će proći studenti prava na svjetskim univerzitetima poput Harvarda, Oxforda i Sorbone kad budu iščitavali punopravne presude o srpskom genocidu i udruženom zločinačkom poduhvatu u Bosni:

(I) PRVOSTEPENA PRESUDA TADIĆU

Kako je izneseno, ovo Pretresno vijeće je utvrdilo da je oružani sukob postojao na teritoriji opštine Prijedor u relevantno vrijeme i da je jedan aspekt ovog sukoba predstavljala politika počinjavanja nečovječnih djela protiv civilnog stanovništva na toj teritorji, naročito nesrpskog stanovništva, u nastojanju da se stvori Velika Srbija.

(II) DRUGOSTEPENA PRESUDA TADIĆU

Ex post facto potvrdu činjenice da je kroz više godina (u svakom slučaju između 1992. i 1995.) SRJ vršila opštu kontrolu nad Republikom Srpskom u političkom i vojnom domenu moguće je naći u procesu pregovora i zaključenja Dejtonsko-pariškog sporazuma 1995. Sve ovo, čini se, ide u prilog tvrdnji da je u stvarnosti SRJ vršila opštu političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom, barem izme|u 1992. i 1995. (u ovom kontekstu, kontrola uključuje učestvovanje u planiranju i nadziranju vojnih operacija koje su u toku). Zaista, činjenica da je zadnju rijeć u vezi sa preuzimanjem međunarodnih obaveza od strane Republike Srpske imala SRJ, i da se sem toga, na kraju sukoba obavezala da će obezbijediti poštivanje tih međunarodnih obaveza od strane Republike Srpske, potvrđuje (i) da je tokom oružanog sukoba SRJ vršila kontrolu nad tim entitetom i (ii) da se ta kontrola nastavila do kraja sukoba. Stoga se čak i nakon 19. maja 1992. oružani sukob u Bosni i Hercegovini između bosanskih Srba i centralnih vlasti Bosne i Hercegovine mora klasifikovati kao medjunarodni oružani sukob.

(III) Sudačka većina je utvrdila da je već 1992. na najvišim razinama Republike Srpske vladala politika čiji je cilj bio uklanjanje bosanskog muslimanskog stanovništva iz istočne Bosne i Hercegovine, kao i iz drugih područja. Ova je politika potvrđena Direktivom 7 iz marta 1995., direktivom koju je potpisao predsednik Republike Srpske Radovan Karadžić, kome su u njenom sastavljanju pomagali razni sektori u Glavnom štabu VRS-a, uključujući i sektor za obavještajne i bezbjednosne poslove, kojem je na čelu bio optuženi. Ocjenjujući da li su snage bosanskih Srba namjerno nametnule takve životne uslove koji su bili sračunati da dovedu do uništenja bosanskih Muslimana u istočnoj Bosni i Hercegovini, sudačka većina je, uz suprotno mišljenje sutkinje Nyambe, uzela u obzir ukupno dejstvo ne samo operacija prisilnog premještanja žena i djece već i ubijanja muškaraca. Sudačka većina je zaključila da je kombinovani učinak prisilnog preseljenja i operacije ubijanja imao razorne posljedice po fizički opstanak muslimanskog stanovništva u istočnoj Bosni i Hercegovini i uvjerila se da su te operacije imale za cilj uništenje tog stanovništva. U zaključku, sudije su većinom, uz djelimično suprotno mišljenje sutkinje Nyambe, van svake razumne sumnje utvrdile postojanje krivičnih djela genocida, udruživanja radi vršenja genocida, istrebljenja, progona, nečovječnog postupanja kroz prisilno premještanje i ubistva.

Dakle, ne brinem se ja za nas u Bosni Velikoj. Mi smo navikli na sve vrste kazni od srpske politike od smrtonosnih granata sa sarajevskih brda do srpskih Škorpiona što „junački“ ubiše bosanske mladiće s leđa pa do genocida u Srebrenici. Već je mini briga za studente na Hravardu, Oxfordu i Sorboni, koji će doći pod udar Dodikovog kaznenog zakona i zatvora o vrijeđanju takozvane „republike srpske“ za genocid.

Osim toga, meni briga što je agilni ruski ambasador za srpsku „pravednu“ stvar Igor Kalabuhom uznemiren zbog „stava inostranih država, koje igraju sporednu ulogu, jer, veli ruski ambasador, ono što je zaista važno je stajalište građana Bosne i Hercegovine“.

Međutim, NJ.E. Ambasador nije objasnio, na stajalište kojih građana je mislio? Da li na stajalište onih koji negiraju utvrđeni i pravosnažno osuđeni genocid nad Bošnjacima u Srebrenici ili na one građane u Bosni koji su žrtve srpskog genocida ne samo u Srebrenici već širom Bosne?
Vaša Ekselencijo Ambasadore Igor, ovdje nije riječ o političkom nadmudrivanju oko stajališta, već je ovdje riječ o poimanju razlike između dobra i zla.

Zlo je počiniti genocid nad nevinim čovjekom!

A dvostruko zlo je negirati počinjeno zlo genocida!

Dobro je zabraniti negaciju genocida jer to nanosi dodatni duševni bol žrtvama genocida!

Nadam se da nas je Nj.E. ambasador Igor Kalabuhov razumio.

To su vam moralne lekcije iz Bosne!

Čitajte više