Između iskustva i nade

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Još jednom se potvrdilo da uz svaku bombastičnu vijest treba čitati i ono što piše malim slovima (kao kod bankarskih ugovora), ono što provlače ispod radara.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Rasprava se ovih dana, očekivano, vodi o Odluci kojom je dopunjen Krivični zakon Bosne i Hercegovine, odnosno, kojom je zabranjeno negiranje genocida. To je, svakako, ključni sadržaj odluke. Visoki predstavnik time je na odlasku saprao gorak okus višegodišnjeg kolebanja i neodlučnosti u iznalaženju i realizaciji prave strategije za gordijski daytonski čvor. Naivno je, istovremeno, vjerovati da je riječ o odluci jednog čovjeka. Bez konsultacija i nedvosmislene podrške SAD-a takva se odluka još uvijek ne bi dogodila. I dok prijatelji u svijetu ponešto i rade kako bi nas približili tom, čini se nedostižnom, idealu funkcionalne države, ovdašnji probosanski političari kao da čine sve da ih spriječe ili im do kraja otežaju. Zaista, neizbježnim se postavlja pitanje koji je stvarni interes ovdašnje političke oligarhije da u ovoj zemlji zavlada zakon i red, da se svrsta u porodicu modernih država zapadnog tipa. Zašto bi bilo kome od njih trebala biti briga i težnja da umjesto hirova i šibicarskih manira, podvala i raznih manipulacija vladaju pravila, procedure, umijeće, znanje, jednakost pred zakonom? Dok se visoko podignutog prsta i zajapureni obraćaju, svako svojim ovcama, u pozadini su dogovorili još jednu trgovinu. Kako su portali izvijestili novi ambasador Bosne i Hercegovine u Kataru trebao bi biti donedavni gradonačelnik Sarajeva, Abdulah Skaka. Ali ovdje nije riječ o pojedincu. Inače, umjesto o imenima trebalo bi govoriti o konceptima. Ljudi su izrazi pojedinih koncepata i vrijednosti na kojima se isti razvijaju. U konkretnom slučaju, po ko zna koji put, pokazuje se koncept privatne, odnosno, porodične države. Drugim riječima, radi se o onom razumijevanju koje državu i sve u njoj stavlja u funkciju privatnog, pojedinačnih interesa i uskih, hermetički zatvorenih krugova iznad čijeg interesa nema ničega. Za njih, samo je nebo granica.

Zašto bi, dakle, bilo ko od njih istinski težio i predano radio na implementaciji principa pravne države. Zašto bi neko od njih želio sistem u kojem funkcioner za neplaćeni račun podnosi ostavku, kad su se upravo s neplaćenim računom šprdali? Zašto da uvode pravila u kojima znanje, znanost i vještine nešto znače kad su sve učinili i čine da ih obezvrijede? Čista je travestija situacija u kojoj država (a to znači svi poreski obveznici) desetljećima ulaže u obrazovanje, školstvo i univerzitete, a onda plemenski vođa za najodgovornije dužnosti u državi kadrove izvlači iz džepa, prema potrebi najužeg kruga koji se s javnim interesom razišao davno.

Odatle je moguće shvatiti krik koji obznanjuje da je patriotizam, naprosto, utočište hulja.

U ovom kontekstu bitno je napomenuti da, dok „naš“ ide u Katar, na mjesto ambasadorice u Francuskoj (kao dio tala) odlazi neka SNSD-ova sekretarica iz Laktaša. U Francusku u kojoj je nekada ambasador ove države bio Nikola Kovač, dobitnik šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva (iz vremena kada u odboru za dodjelu nisu učestvovali ljudi iz sarajevskog podzemlja), kao i odlikovanja Republike Italije i Republike Francuske.

Još jednom se potvrdilo da uz svaku bombastičnu vijest treba čitati i ono što piše malim slovima (kao kod bankarskih ugovora), ono što provlače ispod radara. Upravo zato, zbog svih tih primjera i iskustava, zapara uši kada potkapacitirane sluge privatnih carstava, kao vrijedne među nama, brane oni koji bi trebali služiti običnom čovjeku i biti njegov glas.

Teško je imati prijateljâ koliko ih mi možemo potrošiti i ugušiti u ovdašnjem blatu i smradu (u ovoj državi još uvijek nigdje nema ulice Aloisa Mocka niti Tadeusza Mazowieckog).

Pa ipak, unatoč svim gorkim iskustvima, odluka Valnetina Inzka, vraća dašak nade i optimizma. Nakon te odluke tek slijede prava iskušenja i bitke i odnose se, uglavnom, na nas i vlastite slabosti. Iako, kako stvari stoje, kod nas slabosti nema, uvijek je kriv neko drugi i za svaku grešku ima alibi.

Čitajte više