Sulejmanove, alejhi selam, metode upravljanja državom 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Muslimanski lider i vođa ne zavarava se svojom snagom, brojem vojnika i vlašću, i on svu dobrotu, sve uspjehe i blagodati koje ima pripisuje Allahu i zahvaljuje Mu na tim blagodatima.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Sulejman, alejhi selam, preuzeo je vođstvo i vlast nad jakom državom koja se temeljila na iskrenoj vjeri (el–iman), monoteizmu (et–tevhid) i bogobojaznosti (et-takva). Sulejmanu, alejhi selam, data je moć i vlast kakva nikome nije data, ni prije ni poslije njega, ali, prije tog dara u obliku vlasti i kraljevstva, data mu je mnogo veća i veličanstvenija blagodat koja ga je učinila jedinstvenom i uglednom povijesnom ličnošću, a to je dar poslanstva, znanja i mudrosti kojim ga je Allah, dželle šanuhu, počastio i odlikovao, baš kao i njegovog oca Davuda, alejhi selam.
Kur'ansko kazivanje o Sulejmanu, alejhi selam, ukazuje na njegove metode upravljanja državom i održavanja pravedne vlasti, a mi ćemo u nastavku spomenuti, za nas, najvažnije metode.

Neposredno upravljanje državnim poslovima i briga o podanicima

Muslimanski vladar mora biti onaj koji će stalno i neposredno upravljati državnim poslovima i brinuti o podanicima, te nastojati da blagovremeno bude informiran o svim nedostacima kod podanika, na pojedinačnom i kolektivnom nivou, na šta aludiraju kur'anske riječi: ”I on izvrši smotru ptica..” (En-Neml, 20.)

Dakle, vladarska pozicija zahtijeva temeljitu brigu o svim aspektima društvenog života i svim podanicima, a pogotovo o slabima i potrebnima. Nema sumnje da su državnom rukovodstvu potrebni kolegiji, savjeti, institucije i mehanizmi da bi moglo izvršiti ovaj veliki zadatak. Sulejmana, alejhi selam, zanimalo je praćenje vojnika, službenika, rukovodilaca i radnika, pogotovo ako mu je nešto bilo sumnjivo i nejasno kod njih, pa je, kad u toku smotre nije vidio pupavca (Hudhud), upitao: ”Zašto ne vidim pupavca?” Kao da je time želio provjeriti da li je njegovo pitanje i primjedba ispravna, pa je dodao: ”Da nije možda odsutan?” (En-Neml, 20.)

Drugo pitanje ukazuje na njegovu odlučnost nakon izražavanja brige, čime je postrojenoj vojsci želio dati do znanja da on ne pita za odsutne samo iz sažaljenja, već iz ozbiljnosti i strogosti, ako taj izostanak ne bude imao adekvatno opravdanje.

Država mora imati zakone kako bi kontrolirala stvari i kako bi prijestupnici bili adekvatno kažnjeni, a zaslužni pojedinci i dobročinitelji adekvatno nagrađeni. Pri određivanju kazne mora se voditi računa o opsegu greške i veličini (ne)djela, a to je suština pravde, i zato Sulejman, alejhi selam, nije jednom odlukom presudio i izrekao kaznu ako bi se dokazala krivica, već su njegove kazne bile izricane na osnovu veličine greške, kao što je došlo u ajetu: ”Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!” (En-Neml, 21.)
Islamski učenjaci su iz ovog ajeta zaključili da je kazna sukladna grijehu ili prijestupu, te da se ona iz teške kazne može preinačiti u još težu, u onoj mjeri u kojoj je potrebno da se ispravi nedostatak.

Briga o sigurnosnim službama

Muslimanska država mora obratiti pažnju na sigurnosne službe i paziti na vijesti i informacije kako bi se one koristile za jačanje i sigurnost države i vjere islama, te za širenje uzvišenih principa, plemenitih ciljeva i ideala.

Uzdizanje iznad dunjalučkih krhotina

Kada je kraljica od Sabe željela izvesti trik da bi provjerila Sulejmana, alejhi selam, naumpalo joj je da mu pošalje dar kojim će testirati njegovu ljubav prema vjeri i njegovu dosljednost u tome. Sulejman, alejhi selam, pokazao je ravnodušnost prema tom bogatom poklonu, objasnivši onome ko je donio taj poklon da je njemu Svemogući Allah podario vjeru koja je vrhunac sreće i dao mu ogromno bogatstvo sa kojim se ne može ništa na ovome svijetu porediti, a kamoli njihov poklon. Zatim im je jasno dao do znanja da se oni zapravo raduju poklonima sa kojim su mislili pridobiti i iskušati Sulejmana, alejhi selam, te da on od njih ne prihvata ništa osim islama, odnosno istinskog monoteizma ili sablje.

O tome je Uzvišeni Allah, objavio: ”Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete!” (En-Neml, 36.)

Dakle, iznimno je važno da se muslimanski vladar, koji želi uspostaviti pravdu u državi, izdigne iznad krhotina ovog prolaznog svijeta i da posjeduje sposobnost donošenja prave odluke u pravo vrijeme i na pravom mjestu, te da ne oklijeva u donošenju teških odluka da bi se prevladale teške situacije.

Kada je Sulejman, alejhi selam, ustanovio da su ljudi kojima vlada kraljica od Sabe politeisti, štaviše, da ga žele poklonima pridobiti i udaljiti od istinske vjere sa kojom ga je Allah poslao, rekao je vođi delegacije koja je došla s darom: ”Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjerat ćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene.” (En-Neml, 37).

Iskorištavanje vještina i talenata i postavljanje sposobnih na odgovorne funkcije

Muslimanska država bi morala iskoristiti vještine, talente i sposobnosti svojih stanovnika i postaviti prave i sposobne pojedince na odogovarajuća mjesta i funkcije. Sulejmanovo, alejhi selam, kraljevstvo sačinjavali su ljudi, džini i ptice, i oni su možda mogli izvršiti zadatak koji je izvršio pupavac. Međutim, Sulejman, alejhi selam, izabrao je pupavca, uprkos njegovoj slabosti i sićušnosti, da izvrši ovaj zadatak, tj., da odnese njegovo pismo kraljici od Sabe, jer je kod pupavca prepoznao posebno svojstvo znanja i mudrosti.

Liderske osobine kod Sulejmana, alejhi selam

U kur'anskom kazivanju o Sulejmanu, alejhi selam, predstavljene su osobine i svojstva Sulejmana, alejhi selam, kao vladara koji je učvrstio svoju vlast na zemlji i uspostavio pravdu u kraljevstvu, u čemu se zapravo krije aluzija na liderske osobine općenito, a koje su potrebne da bi se uspostavila pravda na zemlji na temeljima Allahovog Šerijata.

Odlučnost

Jedna od osobina Sulejmana, alejhi selam, kao vođe, jeste odlučnost, koja dolazi do izražaja onda kada kod vođe preovladava mišljenje da postoji nemarnost i lijenost da se prisustvuje zakazanoj smotri ili pak odlaganje izvršavanja određenog posla i zadatka, zbog čega je Sulejman, alejhi selam, odlučno zaprijetio: ”Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!” (En-Neml, 21). Kada mu je postalo jasno da je pupavac odsutan, zaprijetio mu je spomenutim kaznama pred svima, kako njegovo odsustvo ne bi bilo loš primjer drugim vojnicima, pa da – u nedostatku Sulejmanove, alejhi selam, odlučnosti – postupe slično kao i pupavac.

Strpljivost

Strpljivost i odgađanje presude, jer možda odsutni ima opravdanje ili onaj koji je nemaran ima izgovor koji briše grešku i poništava kaznu. Zato je Sulejman, alejhi selam, nakon što je spomenuo moguću kaznu za pupavca, dodao: ”Ako mi ne donese valjano opravdanje.” (En-Neml, 21)

To je ono što je primjereno vladaru i sudiji ako je pravedan, a Sulejman, alejhi selam, i njegova vojska bili su poznati po pravdi, čak i prema mravima.

Stoga se od njega ne očekuje da postupi – prema pupavcu ili nekom drugom -, osim pravedno, i da ne žuri sa kaznom prije nego što se zločin dokaže, niti da okrivljuje bilo koga prije nego što čuje argumente.

Širokogrudnost u slušanju argumenata i prihvatanje izvinjenja

Sulejman, alejhi selam, smireno je slušao pupavca dok nije završio, iako je njegovo iznošenje isprike i argumenata sadržavalo svojevrsni prijekor prema Sulejmanu, alejhi selam, uključivši i negiranje znanja Sulejmanu, alejhi selam, o onome što pupavac zna i o čemu ima pouzdanu informaciju, kao što je došlo u ajetima: ”I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: ‘Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni; vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju naći Pravi put pa da se klanjaju Allahu, Koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i Koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!'” (En-Neml, 22.-26.)

Pupavac je sve ovo rekao, a Sulejman, alejhi selam, nije ga prekidao, ni poricao, ni grdio dok nije završio za iznošenjem argumenata koji su za Sulejmana, alejhi selam, bili veliko iznenađenje, tako da više nije spominjao krivicu i kaznu. Komentirajući ove ajete, imam El-Kurtubi, rekao je: ”Ovo je dokaz da vođa ili vladar mora prihvatiti ispriku svojih podanika i odustati od kazne koju je bio odredio na osnovu površnih dokaza, jer Sulejman, alejhi selam, nije kaznio pupavca kad mu se izvinio i kad je iznio opravdanje za odsustvo sa smotre.”

Muslimanski vođa se ne obmanjuje vlastitom snagom, brojem vojnika i vlašću

Muslimanski lider i vođa ne zavarava se svojom snagom, brojem vojnika i vlašću, i on svu dobrotu, sve uspjehe i blagodati koje ima pripisuje Allahu i zahvaljuje Mu na tim blagodatima. Kada je Sulejman, alejhi selam, zatražio da mu donesu Belkisin prijesto, njegova vojska, sastavljena od ljudi, džina i ptica, požurila je da izvrši naredbu, a kada je u tren oka ugledao njezin prijesto pred sobom, nije ga to ponijelo, niti je izgubio prisebnost, već je pokazao istinsku poniznost i pokornost Allahu, dželle šanuhu, rekavši: “Ovo je blagodat Gospodara moga, Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit.” (En-Neml, 40.)

Poniznost i skromnost

Sulejman, alejhi selam, uvijek je bio skroman i ponizan do te mjere da je rečeno da je hodao oborene glave u znak skrušenosti pred Allahom, dželle šanuhu, pa kad je sa svojom ogromnom vojskom prolazio kroz mravlju dolinu, pošto mu je glava bila oborena prema zemlji, ugledao je mrava i onda je zastao i slušao šta mrav govori. Pošto je razumio govor ptica i životinja, čuo je kako mrav govori: “O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!” (En-Neml, 18.)

Da, to je malo stvorenje u ogromnom kraljevstvu, koje je poput svoje braće i sestara izašlo da traži opskrbu i onda ih savjetuje i upozorava da raščiste put pravednom vladaru i njegovoj vojsci, kako ni jednom mravu ne bi bio učinjen nenamjerni zulum.

Ovaj mrav nije bio ništa drugo nego jedan od podanika u Sulejmanovom, alejhi selam, kraljevstvu. Sulejman, alejhi selam, čuo je njegove riječi, razumio njegove strahove i nasmijao se njegovim riječima. Njegovo veliko srce se raznježilo, pa je pokazao samilost prema tom sićušnim stvorenjima, i zahvalio je svome Uzvišenom Gospodaru, Koji ga je podučio govoru tih stvorenja kako bi mogao pokazati samilost i pravednost i prema njima. Sulejman, alejhi selam, bio je sretan i zadovoljan što su njegovu pravednost i pravednost njegove vojske poznavala sva stvorenja, čak i sićušni mrav koji je unaprijed opravdao Sulejmana, alejhi selam, i njegovu vojsku ako bi zgazili kojeg mrava, jer bi to bilo bez namjere da učine zulum.

Sulejman, alejhi selam, se na sve to glasno nasmijao i rekao: “Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje.” (En-Neml, 19.) Sulejman, alejhi selam, je shvatio da je njegova potreba za Allahovom milošću i dobrotom mnogo veća od potrebe sićušnog mrava za Sulejmanovom milošću i dobrotom. Zato je na kraju rekao: ”I uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!” (En-Neml, 19.)

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Čitajte više