Propast Nibelunga

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Sudbina je vodila njihove bratoubojičke ruke kako bi prokletstvo koje je progonilo Nibelunge ispunilo svoj posljednji čin. Od tada je rod prinčeva “crnih poput gavranova” nestao s lica Zemlje.
Ilustracije: Nermina Reko
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Nakon Sigurdove smrti, na scenu stupaju nezakoniti posjednici njegovog blaga, dvojica braće imenom Hogni i Gunar, prinčevi Nibelunga, određeni da plate visoku cijenu za svoj zločin. Ispripovijedana također i u drugom dijelu Nibelungenlieda, ova epizoda, premda lišena užasavajućih pojedinosti prisutnih u arhaičnoj nordijskoj verziji, predstavlja trait d'union s jednim drugim ciklusom legendi gdje se Gudrun, kao jedina preživjela, udaje za kralja Ionaka, inicirajući na taj način daljnji niz osveta i nesretnih događaja.

Melankolična atmosfera danâ svečanog žalovanja, koji su proglašeni u čast Sigurda, prijetila je da povuče u prijevremenu propast njegovu mladu udovicu. Naime, Gudrun još uvijek nije upoznala prve uništavajuće znakove starosti. Njezino je lice bilo svježe i još je moglo nadahnuti nježne osjećaje. A usred opće žalosti postojao je netko tko je znao cijeniti njezinu diskretnu privlačnost. Na dvor Nibelunga stigao je hrabri kralj Atli koji je također bio pogođen obiteljskom žalošću zbog neobjašnjivog samoubojstva njegove sestre Brunhilde. Čuven po svojoj okrutnosti i nemilosrdnosti, vojskovođa je znao pronaći prave riječi za ublažavanje patnje mlade Sigurdove udovice, vezavši je uza sebe bračnim obećanjima. Premda pomalo protivni tome, Hogni i Gunar dali su na koncu svoj pristanak za brak, tako da je Gudrun otputovala s Atlijem kako bi započela novi život u novom kraljevstvu. Međutim, Atli, do kojega su došli glasovi o blagu ukradenom od Nibelunga, imao je druge planove, sanjajući o blistavoj gomili zlata i dragocjenom nakitu optočenom dragim kamenjem izuzetnih dimenzija. Pazeći da ne izazove sumnju, započeo je govoriti s Gudrun o mogućoj posjeti njezine braće njihovom kraljevstvu. Iako su prošle godine i dobili su dva sina, ipak nisu vidjeli Gunara i Hognija. Dan za danom, đavolskom vještinom, Atli je poticao Gudrun da pošalje glasnike svojoj braći kako bi organizirali veličanstvenu proslavu njima u čast.

Za to vrijeme, u kraljevstvu Nibelunga rasle su sumnje. Bilo je onih koji su u učestalim Gudruninim molbama vidjeli zamku postavljenu da bi se zaposjelo blago, pa su se stoga protivili posjetu, dok su drugi govorili da bi se odbijanjem pružilo Atliju izgovor, zgodnu priliku za napad na njihovo kraljevstvo. Bilo je i onih koji su smatrali da ne postoji ništa čega bi se trebalo plašiti. Osim toga, Gunar i Hogni bili su mučeni sumnjom da je njihova sestra otkrila tragičnu pozadinu Sigurdove smrti. Nakon dugotrajnih rasprava, Nibelunzi su prihvatili poziv. Ipak, dvojica braće su poduzeli sve mjere predostrožnosti. Prije svega, blago su zakopali na jednom mjestu uz rijeku Rajnu, za koje su samo oni znali, te su, pripremivši se za svaki slučaj, izabrali najbolje ratnike u kraljevstvu i naoružani do zuba krenuli u posjet. Mnoga zlokobna predskazanja pratila su putovanje Nibelunga i više nego jedanput vitezovi u pratnji pokušali su ih odgovoriti od njega, podsjećajući na slična proroštva koja su se čula od davnina i koja su govorila o skoroj propasti njihovog naroda i o strahovitom udesu koji će ih snaći.

Izvan sebe što je uzalud izazvao pokolj, Atli je dao baciti Gunara u jamu punu zmija u kojoj se dogodilo izuzetno čudo

Međutim, odlučni da ne povuku svoju zadanu riječ, Gunar i Hogni izdali su naređenje da se krene naprijed. Tek što su prešli granice Atlijevog kraljevstva, pratnja Nibelunga bila je okružena neprijateljskim četama: tisuće užasnih ratnika, prave ljudske zvijeri kojih su se plašile vojske čitavog sjevera. Ničemu nisu vrijedili njihovi pokušaji obrane pa su za kratko vrijeme bili poraženi, a zbog okrutnosti napadača počinjen je pokolj u kojemu su izginuli svi vitezovi u pratnji Nibelunga. Jedino su Gunar i Hogni izbjegli ovo klanje, ali su doživjeli poniženje zatočeništva jer su u lancima odvedeni na Atlijev dvor. Prema već provjerenoj tehnici, ovdje su razdvojeni i nakon što su pretrpjeli užasna mučenja, Gunara je posjetio Atli. Kralj mu je potvrdio njegova nagađanja: želio je blago i to je jedini način na koji može spasiti svoj život. Iznenadivši svoga tamničara, Gunar mu je odgovorio da je spreman otkriti mjesto na kojemu je bilo skriveno blago pod uvjetom da mu prije toga donese bratovo srce. Malo zatim, jezovitom učinkovitošću, Hognijevo srce, koje je još uvijek kucalo, položeno je pred njegove noge. Tek tada je Gunar otkrio razloge ovoga svog okrutnog zahtjeva. Naime, na taj je način bio siguran da blago neće pasti u Atlijeve ruke, budući da on nikada neće progovoriti, a nitko, osim njih dvojice, nije znao točno mjesto na rijeci Rajni gdje je bila zakopana ogromna količina zlata.

Izvan sebe što je uzalud izazvao pokolj, Atli je dao baciti Gunara u jamu punu zmija u kojoj se dogodilo izuzetno čudo. Naime, materijaliziravši se iz ništa, iznenada se pojavila jedna harfa. Gunarove ruke bile su vezane, ali mu je i pored toga pošlo za rukom svirati instrument nožnim prstima. Blaga i umirujuća melodija paralizirala je i uspavala gmizavce. Izgledalo je kao da neka mračna sila štiti Gudruninog brata. Međutim, nakon nekog vremena jedna se zmija probudila iz providnosne uspavanosti i vijugavim se kretnjama počela približavati Gunarovom trbuhu. Kao što se moglo i pretpostaviti, zmija ga je ujela, ali je to učinila takvom snagom da je uspjela glavom prodrijeti u utrobu zatočenika. Zmija je gmizala sve do Gunarovog bubrega, proždrljivo ga trgajući. Princ je upoznao jednu od najokrutnijih smrti. Više nitko nije mogao položiti ruke na blago Nibelunga, koje se od tada nazivalo “Rajansko zlato”.

U međuvremenu, Gudrun je doznala za pokolj svoga naroda i kovala je osvetu jednaku Atlijevoj okrutnosti. Ostavljajući po strani svoju majčinsku ljubav, ubila je oba sina koja je imala s njim nakon čega je, obrativši se jednom kovaču od povjerenja, dala montirati njihove dvije lubanje na zlatnu i srebrnu osnovu dobivši tako dva jezovita pehara. Iste večeri, kad je Atli organizirao pogrebnu gozbu u čast Gunara i Hognija kao da se ništa nije dogodilo, kraljica je osobno napunila medovinom pehare-lubanje i stavila ih pred kralja. Ništa ne znajući, on ih je pohlepno iskapio. Obogaćena opojnim sredstvima, tekućina je oborila Atlija u stanje čudne omamljenosti, onemogućujući mu bilo kakvu eventualnu reakciju. Tad mu se Gudrun obratila teškim riječima i počela ga vrijeđati, te mu u rastućem gnjevu rekla za užasni zločin kojim se okaljala kako bi mu se osvetila. Na koncu, videći da je Atli ošamućen drogama i da ništa ne čuje, ubila ga je i odmah potom zapalila dvoranu, uništavajući na ogromnoj lomači gotovo čitav dvor. Iscrpljena zbog gledanja tolikog uništenja i smrti, Gudrun se uputila prema fjordu jer je željela dokončati svoje tužne dane, obilježene krvlju njezinih najmilijih. Zatim se bacila u blatne vode.

Obogaćena opojnim sredstvima, tekućina je oborila Atlija u stanje čudne omamljenosti, onemogućujući mu bilo kakvu eventualnu reakciju. Tad mu se Gudrun obratila teškim riječima i počela ga vrijeđati, te mu u rastućem gnjevu rekla za užasni zločin kojim se okaljala kako bi mu se osvetila

Međutim, ledeni valovi Sjevernog mora nisu progutali nesretnu kraljicu, nego su odnijeli njezino umorno tijelo sve do dalekih obala u zemlji kralja Ionaka. Zbog nekog drugog skrivenog plana sudbine dogodilo se da je mladoj brodolomki pomogao upravo kralj. Vidjevši Gudrunino opušteno lice, on je osjetio prirodan osjećaj sućuti koji je odmah prerastao u ljubav. Tako je po treći put u svome životu Gudrun upoznala raskoš kraljevske palače jer se udala za Ionaka. Gudrun je kroz dugo vremena živjela u miru sretna zbog rođenja trojice sinova: Sorlija, Hamdira i Erpa. A ono što joj je donosilo dodatnu radost bilo je to što su sva trojica mladića imala kosu crnu poput gavranova što je osobina Nibelunga. Osim toga, uspjela je ponovno doći, ne zna se kako, do Svanhilde, prelijepe kćeri koju je imala sa Sigurdom.

Jednoga je dana moćni kralj Iormunrek čuo priče o Svanhildinoj dražesnoj ljepoti. Pričalo se da je najprivlačnija žena na svijetu, neosporna gospodarica savršenstva oblika i ljupkosti. Tada je Iormunrek u svojstvu ambasadora poslao svoga sina, mladog Randvera u Ionakovo kraljevstvo sa svojom bračnom ponudom. Međutim, vidjevši sjaj Svanhildinih crta lica, kraljev je sin zaboravio očevo poslanje te je, vodeći se svojim željama, zatražio djevojčinu ruku za sebe. Netko je to prenio Iormunreku koji ga je, pogođen njegovom bezočnošću, pozvao na dvor. Tada ga je nemilosrdno dao zatvoriti u tamnicu. Iz svoga zatočeništva, princ je ocu poslao čudan dar: sjajan primjerak jednog sokola, ali bez perja. Kralj je shvatio poruku i optužbe skrivene u bezazlenoj životinji: kao što ni sokol, iako plemenita ptica, nije mogao letjeti bez perja, tako ni on, oronuo i nemoćan, nikad neće moći voditi ljubav s lijepom Svanhildom. Međutim, bilo je tu još nešto. U drevnom simbolizmu sokol bez perja označavao je pokradenog ljubavnika, pa je tim poklonom mladić izjavio da je već uživao u zadovoljstvima s princezom, “ukravši ih”, tako reći, ocu, “iznevjerenom ljubavniku”.

Dvojica su atentatora noću stigli u Iormunrekovu palaču, te su ga iznenadili u snu. Izvršavajući majčina naređenja, Sorli i Hamdir su mu odsjekli ruke i noge

Smrtno pogođene časti i ponosa, kralj je dao objesiti sina i pripremio je užasnu smrt za princezu koja se zaljubila u Randvera. Malo kasnije dao je zarobiti Svanhildu i osudio ju je na smrt određenu za preljubnice: gaženje konjskim kopitima. Kada je Gudrun vidjela izmučeno i iznakaženo tijelo kćeri koju je dobila sa svojom prvom i možda jedinom ljubavi, ponovno je vidjela tragične faze svoga života, nesreće koje su se bez trenutka počinka nastavljale obrušavati na nju. I opet je još jedanput bila prisiljena kovati osvetu. Iskovala je oklope i kacige toliko čvrste da ih nijedan mač nije mogao okrznuti, te ih je dala sinovima, poslavši ih u Iormunrekovo kraljevstvo sa zadatkom da ubiju kralja. Sorli i Hamdir trebali su mu odsjeći ruke, dok mu je Erp trebao odsjeći glavu. Njih su trojica odmah otputovali, ali su se tijekom putovanja Sorli i Hamdir počeli šaliti s Erpom jer nisu shvaćali kakav je bio njegov zadatak, budući da su njih dvojica bili i više nego dovoljni da uklone kralja. Riječ po riječ i napetost je rasla sve dok se trojica braće nisu žestoko posvađali. Erp je bio nadjačan i umro je pod udarcima braće.

Dvojica su atentatora noću stigli u Iormunrekovu palaču, te su ga iznenadili u snu. Izvršavajući majčina naređenja, Sorli i Hamdir su mu odsjekli ruke i noge, ali je kralj, usprkos boli, skupio snagu i pozvao svoju osobnu stražu. Udarci kraljevih ratnika nisu imali nikakvog učinka na oklope Gudruninih sinova. Već plivajući u jezeru krvi, kralj je zaurlao da ih gađaju kamenjem što su snažni stražari i učinili obasuvši kamenjem njih dvojicu. Tek u tom trenutku Sorli i Hamdir shvatili su da su počinili ogromnu grešku ubivši Erpa. Međutim, očito je sudbina vodila njihove bratoubojičke ruke kako bi prokletstvo koje je progonilo Nibelunge ispunilo svoj posljednji čin. Od tada je rod prinčeva “crnih poput gavranova” nestao s lica Zemlje.

Čitajte više