Kako promeniti tok istorije (bar onog dela koji se već dogodio)

Ako zaista želimo da saznamo kako je postalo prihvatljivo da se bogatstvo pretvori u moć, ili da se nečije potrebe i životi ne uzimaju u obzir, odgovor se krije upravo u ovim odnosima.
Foto: Sofia Diaz Garcia de Vinuesa
Foto: Sofia Diaz Garcia de Vinuesa
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

U početku beše reč

Vekovima ponavljamo istu priču o poreklu društvene nejednakosti. Najveći deo istorije ljudi su proveli živeći u malim egalitarnim grupama lovaca-sakupljača. Zatim je došla poljoprivreda, a sa njom i privatna svojina. Usledio je uspon gradova praćen pojavom civilizacije u pravom smislu te reči. Civilizacija je donela puno loših stvari (ratovi, takse, birokratija, patrijarhat, ropstvo…) ali je takođe omogućila pojavu književnosti, nauke, filozofije i mnoga druga velika dostignuća čovečanstva.

Skoro svi znaju kako otprilike glasi ta priča. Poznata je bar od vremena Žan-Žaka Rusoa i predstavlja okvir u kome mislimo o prirodi i pravcu ljudske istorije. Ovaj narativ je važan jer takođe definiše naš osećaj političkih mogućnosti. Mnogi civilizaciju, a samim tim i nejednakost, shvataju kao tragičnu neminovnost. Neki sanjaju o povratku u utopijsku prošlost, drugi o industrijskom pandanu „primitivnom komunizmu“, a oni ekstremniji o uništenju svega i povratku na doba sakupljača. Međutim, niko ne spori osnovnu strukturu ove priče.

Postoji temeljni problem sa ovim narativom.

On nije tačan.

Nedvosmislena saznanja arheologije, antropologije i srodnih disciplina daju nam jasnu predstavu o tome kako je poslednjih 40.000 godine ljudske istorije stvarno izgledalo. Ta slika nimalo ne podseća na opšteprihvaćeni narativ. Naša vrsta zapravo nije najveći deo istorije provela u malim grupama; poljoprivreda nije bila prekretnica u ljudskoj istoriji; prvi gradovi su bili stabilne egalitarne zajednice. Međutim, iako su istraživači postepeno došli do konsenzusa po ovim pitanjima, ostali su ne samo začuđujuće nevoljni da predstave svoje nalaze javnosti – ili čak naučnicima iz drugih disciplina – već i da razmisle o njihovim političkim implikacijama. Rezultat toga je da pisci koji pišu o „velikim pitanjima“ ljudske istorije – Džared Dajmond, Fransis Fukujama, Ian Moris i drugi – i dalje polaze od Rusoovog pitanja („šta je uzrok društvene nejednakosti?“) i pretpostavljaju da priča o istoriji čovečanstva počinje nekom vrstom gubitka praiskonske nevinosti.

Formulisanje pitanja na ovaj način pretpostavlja niz pretpostavki: 1. da postoji nešto što se naziva „nejednakost“, 2. da ona predstavlja problem, i 3. da nekada davno nije bilo nejednakosti. Od finansijskog sloma 2008. i previranja koja su usledila, „problem društvene nejednakosti“ je u centru političke debate. Izgleda da postoji saglasnost među intelektualcima i političkim klasama da se društvena nejednakost otrgla kontroli, iz čega – direktno ili ne – proizlazi većina problema u svetu. Ukazivanje na ovaj problem smatra se izazovom globalnom poretku moći, sve dok ga ne uporedimo sa načinom na koji su slična pitanja razmatrana samo generaciju ranije. Za razliku od pojmova „kapital“ ili „društvena klasa“, reč „nejednakost“ je praktično osmišljena da bi vodila do polovičnih mera i kompromisa. Možemo zamisliti poraz kapitalizma ili slamanje moći države, ali veoma je teško zamisliti eliminisanje „nejednakosti“. U stvari, nije jasno šta bi to uopšte značilo, imajući u vidu da svi ljudi nisu isti i da niko u stvari ni ne želi da budu.

„Nejednakost“ je način da se društveni problemi predstave podesnim za intervencije tehnokratskih reformatora, ljudi koji smatraju da su bilo kakve izvodljive vizije društvene transformacije odavno izmeštene iz domena politike. To omogućava petljanje sa brojevima, rasprave o džini koeficijentima i pragovima disfunkcionalnosti, podešavanje poreskih režima ili mehanizama socijalne zaštite, čak i šokiranje javnosti brojkama koje pokazuju koliko se stanje pogoršalo („Možete li da zamislite? 0,1% svetske populacije kontroliše preko 50% bogatstva!“), bez bavljenja faktorima kojima se ljudi zapravo opiru u takvim „nejednakim“ društvenim uređenjima: na primer, neki ljudi uspevaju da pretvore svoje bogatstvo u moć nad drugima; drugi završe tako što im se kaže da njihove potrebe nisu važne i da njihovi životi nemaju vrednost sami po sebi. Trebalo bi da poverujemo da je ovo samo neizbežna posledica nejednakosti, a nejednakost je neizbežni rezultat života u velikom, kompleksnom, urbanom, tehnološki sofisticiranom društvu. To je prava politička poruka koju prenose beskrajna prizivanja imaginarnog doba nevinosti, pre izuma nejednakosti: ukoliko želimo da se rešimo takvih problema, moramo nekako da se rešimo 99,9% ljudske populacije i da se vratimo u vreme kada smo živeli u malim grupama lovaca-sakupljača. U suprotnom, najbolje čemu se možemo nadati je da omekšamo čizmu koja će nas zauvek gaziti, ili da se izborimo za malo više manevarskog prostora da bi se bar neki od nas privremeno sklonili sa putanje njenog šuta.

Čini se kao da su sve društvene nauke mobilisane da pojačaju ovaj osećaj beznađa. Skoro na mesečnom nivou smo suočeni sa publikacijama koje projektuju savremenu opsesiju raspodelom imovine gurajući nas u lažnu potragu za „društvima jednakosti“, koja su definisana tako da su nemoguća van kruga male grupe sakupljača (a verovatno ni tu). U ovom eseju ćemo, dakle, uraditi dve stvari. Prvo ćemo provesti malo vremena prebirajući po onome što se smatra stručnim mišljenjem o navedenim pitanjima, da bismo otkrili pravila igre i pokazali kako danas naizgled najsofisticiraniji naučnici samo ponavljaju uvrežena shvatanja kakvih je bilo u Francuskoj ili Škotskoj recimo 1760. Zatim ćemo pokušati da postavimo temelje drugačijeg narativa. Ovaj rad je uglavnom priprema terena. Pitanja kojima se bavimo su toliko sveobuhvatna, a tema toliko važna da će biti potrebne godine istraživanja i debate da bismo razumeli sve njene implikacije. Ali na jednoj stvari insistiramo. Napuštanje priče o padu iz praiskonske nevinosti ne znači napuštanje sna o ljudskoj emancipaciji, tj. od društva u kome niko ne može da pretvori svoje pravo na imovinu u sredstvo za porobljavanje drugih, i gde nikome ne može biti rečeno da njegov život i potrebe nisu bitni. Naprotiv, jednom kada odbacimo konceptualne okove i shvatimo o čemu se tu radi, istorija čovečanstva postaje neuporedivo zanimljivije mesto, sa puno više optimizma nego što smo navedeni da mislimo.

Savremeni autori o poreklu društvene nejednakosti, ili večiti povratak Žan-Žaku Rusou

Počnimo sa skiciranjem nasleđenog znanja o celokupnom toku ljudske istorije. Ono ide otprilike ovako:

U trenutku kada se podiže zavesa na pozornici istorije čovečanstva – recimo, pre otprilike 200 hiljada godina, sa pojavom anatomski modernog Homo sapiensa – zatičemo našu vrstu koja živi u malim i pokretnim grupama u rasponu od 20-40 individua. Oni traže najbolja mesta za lov i ishranu, prate životinjska krda, sakupljaju divlje plodove i šumsko voće. Ako ponestane resursa, ili ako se pojave društvene tenzije, njihov odgovor je da nastave dalje i odu negde drugde. Život prvih ljudi – možemo da mislimo o ovome kao o detinjstvu čovečanstva – pun je opasnosti, ali i mogućnosti. Materijalnih dobara je malo, ali svet je netaknuto i privlačno mesto. Većina radi samo nekoliko časova dnevno, a mala veličina društvenih grupa omogućava im da održe neku vrstu bezbrižne solidarnosti, bez formalnih struktura dominacije. Ruso je u 18. veku pisao o ovome kao o „prirodnom stanju“, ali danas se pretpostavlja da ono obuhvata najveći deo istorije naše vrste. Takođe se pretpostavlja da je to jedino doba u kome su ljudi uspeli da žive u društvima istinske jednakosti, bez klasa, kasta, naslednih vođa ili centralizovane vlasti.

Avaj, ovo srećno stanje je kad-tad moralo da se završi. Naša uobičajena verzija svetske istorije postavlja ovaj trenutak pre oko 10.000 godina, pri kraju poslednjeg ledenog doba.

U ovom trenutku pronalazimo naše zamišljene ljudske glumce rasute po kontinentima, kako počinju da uzgajaju sopstvene useve i čuvaju svoja stada. Kakvi god da su lokalni razlozi (o njima se raspravlja), efekti su trenutni i u osnovi svuda isti. Vezanost za zemlju i privatna svojina postaju važni na način koji je do tada bio nepoznat, a sa njima se javljaju povremene čarke i ratovi. Poljoprivreda omogućava proizvodnju viška hrane, što nekima omogućuje da akumuliraju bogatstvo i uticaj izvan svoje neposredne srodničke grupe. Drugi koriste novostečenu slobodu od potrage za hranom za razvijanje novih veština, kao što su pronalaženje sofisticiranijeg oružja, oruđa, vozila i utvrđenja, ili za bavljenje politikom i organizovanom religijom. Konačno, ovi „neolitski farmeri“ počinju da sumnjaju u svoje komšije lovce-sakupljače, a zatim i da ih iskorenjuju ili apsorbuju u novi i superiorniji – iako manje ravnopravan – način života.

Da stvar bude još zamršenija, ako je verovati ovoj priči, poljoprivreda omogućava globalni porast broja stanovništva. Postojanom selidbom u narastajuća naselja, naši nesmotreni preci prave još jedan nepovratni korak ka nejednakosti: pre oko 6.000 godina pojavljuju se gradovi – i naša sudbina je zapečaćena. Sa gradovima nastaje i potreba za centralizovanom vlasti. Nove klase birokrata, sveštenika i ratnika-političara postavljaju se na stalne položaje da bi čuvali poredak i osigurali nesmetan protok zaliha i javnih usluga. Žene bivaju potisnute sa istaknutih pozicija koje su nekada zauzimale u društvu, a često i zatočene u hareme. Ratni zarobljenici postaju robovi. Nejednakost je stigla i ne postoji način da je se rešimo. Ipak, uveravaju nas naratori ove priče, nije sve u vezi sa razvojem urbane civilizacije loše. Pisanje je razvijeno u svrhu vođenja državnih računa, ali je omogućilo i ogroman napredak u nauci, tehnologiji i umetnosti. Po cenu izgubljene nevinosti postali smo to što smo danas i sada možemo samo sa sažaljenjem i ljubomorom da gledamo na onih nekoliko „tradicionalnih“ i „primitivnih“ društava koja su nekako propustila svoju šansu.

Ovo priča je u korenu svih savremenih debata o nejednakosti. Ukoliko, recimo, stručnjak za međunarodne odnose, ili klinička psihološkinja, žele da se informišu o ovoj temi, verovatno će jednostavno prihvatiti zdravo za gotovo da smo najveći deo istorije čovečanstva proveli u malim egalitarnim grupama, ili da razvoj gradova podrazumeva nastanak države. Isto važi za najnovije knjige koje razmatraju temu praistorije, u nameri da izvuku političke poruke koje su relevantne danas. Uzmimo na primer knjigu Fransisa Fukujame Poreklo političkog poretka: Od praistorijskog čoveka do Francuske revolucije:

„U svojim ranim fazama, ljudske političke organizacije su slične malim grupama koje nalazimo kod viših primata poput šimpanzi. Možemo ih smatrati osnovnom formom društvene organizacije… Ruso je istakao da poreklo političke nejednakosti leži u razvoju poljoprivrede i u tome je u velikoj meri u pravu. Budući da su grupe lovaca-sakupljača predpoljoprivredna društva, u njima nema privatne svojine u savremenom smislu te reči. Poput grupe šimpanzi, lovci-sakupljači naseljavaju teritoriju koju čuvaju i za koju se povremeno bore, ali imaju manji podsticaj nego poljoprivrednici da obeleže komad zemlje i kažu: „Ovo je moje“. Ako druga grupa izvrši invaziju na njihovu teritoriju, ili se u nju infiltriraju opasni grabljivci, mala gustina naseljenosti im omogućava da se jednostavno presele negde drugde. Prvobitne grupe su veoma egalitarne… Vođstvo se stiče na osnovu osobina poput snage, inteligencije i pouzdanosti i nije vezano za samo jednu osobu.“

Džared Dajmond u knjizi Svet do juče: Šta možemo da naučimo od tradicionalnih zajednica? sugeriše da su takve grupe (on veruje da su ljudi živeli u njima „do pre samo 11.000 godina“) bile sačinjene „od samo nekoliko desetina individua“, od kojih je većina bila u srodstvu. Živeli su prilično oskudno „loveći i sakupljajući sve što se zateklo na njihovih pola hektara šume“ (zbog čega samo pola hektara, nikada nije objasnio). Njihov društveni život je bio tako jednostavan da bismo, sudeći prema Dajmondu, mogli samo da im zavidimo. Odluke su donošene u „neposrednoj raspravi“, „lično vlasništvo gotovo da nije postojalo“, kao ni „formalno političko vođstvo ili izražena ekonomska specijalizacija“. Dajmond zaključuje da su, nažalost, jedino u okviru ovih prvobitnih grupa ljudska bića postigla značajan stepen društvene jednakosti.

Za Dajmonda i Fukujamu, kao i za Rusoa nekoliko vekova pre toga, ova jednakost je svuda i zauvek nestala sa izumom poljoprivrede i posledičnim porastom broja svetske populacije. Poljoprivreda je dovela do prelaska iz „grupa“ u „plemena“. Akumulacija viška hrane je omogućila rast populacije, što je dovelo do toga da su se neka „plemena“ razvila u tzv „poglavarstva“ (chiefdoms). Fukujama opisuje scenu nalik biblijskom izgonu iz raja: „Male grupe ljudi su počele da se sele i prilagođavaju različitim sredinama. Razvojem novih društvenih institucija počeli su da napuštaju prirodno stanje“. Vodili su ratove oko resursa. Nezgrapna poput pubertetlija, ova društva su srljala u nevolje.

Bilo je vreme da se odraste, da se izabere prigodno vođstvo. Nedugo potom, poglavice su se proglasile kraljevima, čak i imperatorima. Bilo je uzaludno opirati se. Sve ovo je bilo neizbežno nakon što su ljudi usvojili velike, složene oblike organizovanja. Čak i kada su vođe vladale rđavo – kada su prisvajali poljoprivredni višak da bi namirili svoje ulizice i rodbinu, činili svoj status trajnim i naslednim, sakupljali trofejne lobanje i haremske robinje, vadili srca protivnika noževima od opsidijana – nije bilo povratka na staro. „Velike populacije“, smatra Dajmond, „ne mogu da funkcionišu bez vođa koji donose odluke, izvršilaca koji sprovode te odluke i birokrata koji organizuju sprovođenje odluka i zakona. Avaj, svi vi čitatelji koji ste anarhisti i sanjate da živite bez ikakve državne vlasti, ovo su razlozi zbog čega se vaši snovi ne mogu ostvariti: morali biste da nađete neku malu grupu ili pleme voljno da vas prihvati u zajednicu gde niko nije stranac i gde su kraljevi, predsednici i birokrate nepotrebni“.

Sumoran zaključak, ne samo za anarhiste, već za bilo koga ko se ikada zapitao da li postoji alternativa za status kvo. Neverovatno je što, uprkos arogantnom tonu, ovi nalazi nisu utemeljeni na naučnim dokazima. Nema razloga da verujemo da su veći izgledi da male grupe budu egalitarnije, ili da velike grupe nužno moraju da imaju kraljeve, predsednike ili birokrate. To su samo predrasude navedene kao činjenice.

U slučaju Fukujame i Dajmonda možemo bar prigovoriti da oni nikada nisu školovani u relevantnim disciplinama (prvi je politikolog, a drugi je doktorirao na temu fiziologije žučne kese). Ipak, čak i kada se antropolozi i arheolozi oprobaju u sagledavanju šire slike, imaju neobičnu sklonost da završe sa sličnim varijacijama na temu Rusoa. Kent Flaneri i Džojs Markus, dvoje izuzetno kvalifikovanih naučnika, u knjizi Stvaranje nejednakosti: Kako su naši preistorijski preci postavili scenu za nastanak monarhije, ropstva i imperije na oko 500 stranica izlažu etnografske i arheološke studije slučaja u nameri da odgovore na pitanje iz naslova. Priznaju da našim precima u ledenom dobu institucije hijerarhije i podaništva nisu bile potpuno strane, ali insistiraju na tome da su ih oni doživljavali uglavnom u dodiru sa natprirodnim (duhovi predaka i slično). Sugerišu da je pronalazak poljoprivrede doveo je do pojave demografski proširenih „klanova“ ili „grupa potomaka“, a pristup duhovima i mrtvima je postao put ka realnoj moći (nije objašnjeno kako se tačno to dogodilo). Prema Flaneriju i Markus, sledeći veliki korak na putu ka nejednakosti desio se kada je određenim pripadnicima klana, izuzetnog talenta i ugleda – iskusnim vidarima, ratnicima i drugim talentovanim ljudima – bilo dopušteno da prenesu svoj status na svoje potomke, bez obzira na to da li su oni imali njihov talenat ili njihove sposobnosti. Posle toga, bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti gradovi, monarhije, ropstvo i imperije.

Čudna stvar u vezi sa Flanerijem i Markus je da oni u svoju knjigu tek sa rađanjem država i imperija uvode arheološke dokaze. Svi zaista ključni momenti o „nastanku nejednakosti“ u njihovom radu počivaju na relativno skorijim opisima malih grupa sakupljača, stočara i uzgajivača poput plemena Hadza iz oblasti Istočnoafričke raseline ili Nambikvara iz amazonske prašume. Svedočanstva o „tradicionalnim društvima“ se tretiraju kao prozori u paleolitsku ili neolitsku prošlost. To je daleko od istine. Hadze ili Nambikvare nisu živi fosili. Oni su hiljadama godina u kontaktu sa agrarnim državama i imperijama, otimačima robova i trgovcima, i njihove društvene institucije su presudno oblikovali pokušaji da stupe u kontakt sa strancima ili da ih izbegnu. Samo arheologija može da nam kaže da li oni imaju ikakvih sličnosti sa praistorijskim društvima. Dakle, Flaneri i Markus pružaju razne zanimljive uvide u to kako je nejednakost mogla da nastane u ljudskim društvima, ali nam ne daju dovoljno razloga da poverujemo da se sve to zaista tako i dogodilo.

Razmotrimo na kraju knjigu Iana Morisa Sakupljači, seljaci i fosilna goriva: Razvoj ljudskih vrednosti. Moris želi da poveže otkrića arheologije, drevnu istoriju i antropologiju sa radovima ekonomista, poput istraživanja Tome Piketija o uzrocima nejednakosti u savremenom svetu, ili više praktičnog rada ser Tonija Atkinsona Nejednakost: Šta da se radi?. „Duboka prošlost“ ljudske vrste, obaveštava nas Moris, ima nešto važno da nam kaže o ovim pitanjima, ali samo ako prvo uspostavimo jedinstvenu meru nejednakosti primenjivu na celokupnu istoriju vrste. On ovo postiže prevođenjem „vrednosti“ lovaca-sakupljača iz ledenog doba i neolitskih poljoprivrednika na jezik moderne ekonomije, a zatim to koristi da uspostavi Džini koeficijente ili formalne stope nejednakosti. Umesto duhovnih nejednakosti koje ističu Flaneri i Markus, Moris nam nudi u suštini materijalistički pristup, deleći ljudsku istoriju na doba sakupljača, seljaka i fosilnih goriva iz naslova svoje knjige, u zavisnosti od toga kako su ljudi kanalisali izvore energije. Sva društva, sugeriše on, imaju „optimalan“ nivo društvene nejednakosti – ugrađeni „duhovni nivo“, kako to kažu Piket i Vilkinson – koji odgovara pretežnom načinu na koji proizvode energiju.

U članku za Njujork tajms iz 2015. Moris nam zapravo daje brojeve, kvantifikovane praiskonske dohotke izražene u američkim dolarima, fiksirane na vrednost iz 1990. godine. On takođe pretpostavlja da su lovci-sakupljači iz poslednjeg ledenog doba živeli uglavnom u malim grupama. Kao rezultat toga, trošili su veoma malo, srazmerno današnjem iznosu od 1,10 dolara dnevno. Shodno tome, uživali su u Džinijevom koeficijentu od oko 0,25 – to jest otprilike onoliko nisko koliko takve stope mogu da idu – zato što nije bilo viška ili kapitala koje bi potencijalne elite mogle da prigrabe za sebe. Agrarna društva – tu po njemu spada sve od neolitskih sela u Čatal Hojuku, preko Kublaj Kanove Kine, do Francuske Luja XIV – imala su više stanovnika i prosečnu dnevnu potrošnju 1,50-2,20 dolara po osobi, kao i sklonost ka akumuliranju viška bogatstva. Ali većina ljudi je takođe radila više i to pod težim uslovima, pa su poljoprivredna društva težila mnogo višim nivoima nejednakosti.

Trebalo je da društva koja koriste fosilna goriva promene sve, da nas oslobode od mučnog manuelnog rada i vrate u vremena razumnih Džini koeficijenata, bližih dobu predaka lovaca-sakupljača. Jedno vreme je čak izgledalo da se upravo to događa, ali iz nekog nepoznatog razloga, koji Moris ne razume u potpunosti, došlo je do nazadovanja i bogatstvo je opet prešlo u ruke malobrojne globalne elite:

„Ukoliko su preokreti i obrti ekonomske istorije u poslednjih 15.000 godina i narodna volja iole dobri pokazatelji, „odgovarajući“ nivo nejednakosti dohotka nakon oporezivanja izgleda da leži negde između 0,25 i 0,35, a nivo nejednakosti bogatstva oko 0,70 i 0,80. Mnoge zemlje su sada ili oko gornje granice ili iznad nje, što znači da je gospodin Piketi u pravu kada predviđa nevolje.“

Ovo je odličan primer prvorazrednog tehnokratskog trabunjanja.

Ostavimo po strani Morisove preporuke i usredsredimo se na samo jedan broj: paleolitski prihod od 1,10 dolara dnevno. Odakle se pojavljuje taj broj? Pretpostavlja se da proračun ima veze sa kalorijskom vrednošću dnevnog unosa hrane. Ali ako uporedimo ovo i današnje dnevne prihode, zar ne bismo morali da uračunamo i sve druge stvari koje su paleolitski sakupljači dobijali besplatno, a koje mi plaćamo: besplatnu bezbednost, besplatno rešavanje sporova, besplatno primarno obrazovanje, besplatnu brigu o starijima, besplatno zdravstvo, da ne pominjemo troškove zabave, muzike, pripovedanja i religijskih usluga? Čak i ako se ograničimo samo na hranu, morali bismo da uzmemo u obzir kvalitet: govorimo o 100% organskim proizvodima slobodnog uzgoja, ispranim najčistijom izvorskom vodom. Veliki deo današnjih prihoda odlazi na hipoteke i stanarine. Uzmimo u obzir naknade za kampovanje na luksuznim paleolitskim lokacijama duž Dordone ili Vezere, a da ne pominjemo vrhunske časove naturalističkog oslikavanja stena i rezbarenja slonovače – i sve one krznene kapute! Ovo je sigurno koštalo mnogo više od 1,10 dolara dnevno, čak i prema kursu iz 1990. godine. Nije uzalud Maršal Salins pričao o sakupljačima kao o „prvobitnom društvu blagostanja“. Takav život danas ne bi bio nimalo jeftin.

Priznajemo da sve ovo deluje pomalo neozbiljno, ali upravo to je naša poenta: ukoliko svedemo svetsku istoriju na Džini koeficijente, ne možemo izbeći neozbiljnost. A ni depresiju. Moris bar oseća da nešto nije u redu sa današnjim galopirajućim porastom svetske nejednakosti. Nasuprot njemu, istoričar Valter Šejdel je razvio piketijevsko poimanje ljudske istorije do krajnjih očajničkih zaključaka u knjizi Veliko izjednačavanje: Nasilje i istorija nejednakosti od kamenog doba do 21. veka zaključivši da ništa ne možemo da učinimo po pitanju nejednakosti. Civilizacija uvek dovodi na vlast malobrojnu elitu koja neprestano grabi bogatstvo. Jedino što je ikada uspelo da je razvlasti je neka katastrofa: rat, opšta mobilizacija, sveobuhvatna patnja i smrt. Polovične mere nikada ne daju rezultate. Ako ne želite da se vratite na stadijum pećinskog čoveka ili umrete u nuklearnom holokaustu (koji verovatno takođe završava tako što se preživeli sklanjaju u pećine), morate da prihvatite postojanje Vorena Bafeta i Bila Gejtsa.

Koja je liberalna alternativa? Flaneri i Markus, koji se otvoreno svrstavaju uz tradiciju Žan-Žaka Rusoa, završavaju svoju studiju sledećim korisnim predlogom:

„Jednom smo razmatrali ovu temu sa Skotijem Maknišom, arheologom koji je proveo 40 godina proučavajući društvenu evoluciju. Pitali smo se: „Kako društva mogu postati egalitarnija?“ Posle kratkog konsultovanja sa svojim starim prijateljem Džekom Danijelsom, Makniš je odgovorio: „Dovedite na vlast lovce-sakupljače“.“

Da li smo zaista osuđeni na život u okovima

Zaista čudna stvar u vezi sa neprekidnim prizivanjem Rusoovog nevinog „prirodnog stanja“ i progonstva iz raja je u tome što Ruso nikada nije tvrdio da se „prirodno stanje“ ikada dogodilo. Bio je to samo misaoni eksperiment. U njegovom delu O poreklu i osnovama nejednakosti među ljudima, on kaže:

„Ne treba gledati na istraživanja, na koja ćemo ovde biti upućeni, kao na istorijsku istinu. To će biti uslovljene pretpostavke, više u cilju da bolje rasvetle prirodu stvari no da ukažu na pravo poreklo…“

Ruso „prirodno stanje“ nije shvatao kao stadijum društvenog razvoja. Ono nije trebalo da bude pandan fazi „divljaštva“, koja je omogućila škotskim filozofima, kao što su Adam Smit, Ferguson, Milar ili kasnije Luis Henri Morgan, da pišu o stupnjevima evolucije. Oni su hteli da definišu nivoe društvenog i moralnog razvoja koji odgovaraju istorijskim promenama u načinu proizvodnje: lov i sakupljanje plodova, stočarstvo, poljoprivreda, industrija. Naprotiv, kod Rusoa je pre reč o paraboli. Kao što je istakla Džudit Šklar, politikološkinja sa Harvarda, Ruso je u stvari pokušavao da istraži ono što je smatrao osnovnim paradoksom ljudske politike: to da nas naši urođeni nagoni za slobodom nekako iznova i iznova vode na „spontani marš ka nejednakosti“. Rusoovim rečima: „Svi pohrliše u susret svojim okovima, misleći da će im oni obezbediti slobodu: bili su dovoljno razumni da shvate značaj političkog udruživanja, ali nedovoljno iskusni da bi predvideli opasnosti“. Zamišljeno „prirodno stanje“ je samo način da se dočara ova ideja.

Ruso nije bio fatalista. Verovao je da ono što pokvare ljudi mogu i da poprave. Mogli bismo da se oslobodimo okova, ali to nije nimalo lako. Šklar smatra da je tenzija između „mogućnosti i verovatnoće“ (mogućnosti za ljudsku emancipaciju, verovatnoće da ćemo opet završiti u nekom obliku dobrovoljnog ropstva) bila centralna pokretačka sila Rusoovih razmišljanja o nejednakosti. Sve ovo može da zvuči ironično, jer su posle Francuske revolucije mnogi konzervativni kritičari smatrali Rusoa lično odgovornim za doba Terora i giljotinu, pri čemu je do toga dovela njegova naivna vera da su ljudi po prirodi dobri, kao i njegovo uverenje da egalitarniji društveni poredak osmišljavaju intelektualci, a zatim ga nameće „opšta volja“. Međutim, retko koja od ovih ličnosti iz prošlosti, koje danas nazivaju sanjarima i utopistima, je stvarno bila toliko naivna. Na primer, Karl Marks je smatrao da nas ljudima čine naše sposobnosti imaginacije i promišljanja – za razliku od pčela, mi možemo da zamislimo kuće u kojima bismo voleli da živimo pre nego što počnemo da ih pravimo – ali on je takođe verovao da ne možemo istu analogiju da primenimo na društvo, to jest da nametnemo arhitektonski model. Ukoliko bismo to uradili počinili bismo greh „utopijskog socijalizma“, koji je on prezirao. Umesto toga, revolucionari su morali da steknu osećaj širih strukturalnih sila koje oblikuju tok ljudske istorije i da iskoriste paradokse na kojima ove sile počivaju. Na primer: činjenica je da individualni vlasnici fabrika moraju da zakinu svoje radnike da bi bili konkurentni na tržištu, ali ako su svi vlasnici previše uspešni u tome, niko neće moći da priušti proizvode njihovih fabrika. Takva je snaga 2.000 godina biblijskog uticaja: čak i kada trezveni realisti govore o dalekoj prošlosti, oni ponavljaju neku od varijacija na temu Rajskog vrta (na primer izgon iz raja, koji se obično dešava zbog lakome potrage za znanjem, kao što je navedeno u knjizi Postanja, ili mogućnost budućeg iskupljenja). Marksističke političke partije su brzo razvile svoju verziju ove priče, spajajući Rusoovo prirodno stanje i škotsku prosvetiteljsku ideju o stupnjevima razvoja. Rezultat je formula za istoriju sveta koja počinje izvornim „primitivnim komunizmom“ koji je potisnut pojavom privatnog vlasništva, ali predodređen da se jednog lepog dana vrati.

Moramo zaključiti da revolucionari, uprkos njihovim vizionarskim idealima, nisu preterano maštoviti, a to naročito važi za povezivanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svi pričaju istu priču. Verovatno nije slučajnost to što su najživlji i najkreativniji revolucionarni pokreti sa početka ovog milenijuma (najočigledniji primeri su zapatisti u Čiapasu i Kurdi u Rožavi) oni koji ukorenjuju svoj pokret u duboku tradicionalnu prošlost. Umesto da zamisle neku praiskonsku utopiju, oni mogu da se oslone na složenije i komplikovanije narative. Zaista, izgleda da se u revolucionarnim krugovima sve više pridaje značaj ideji da su sloboda, tradicija i mašta uvek bili i da će uvek biti isprepleteni na način koji ne razumemo u potpunosti. Krajnje je vreme da i mi ostali uhvatimo korak, da počnemo da razmišljamo kakva bi mogla biti nebiblijska verzija ljudske istorije.

Kako promeniti kurs istorije

Dakle, čemu nas stvarno uče arheološka i antropološka istraživanja od Rusoa do danas?

Prvo da je verovatno pogrešno početi sa pitanjem porekla društvene nejednakosti. Mi u stvari nemamo ideju o tome kakav je bio društveni život većine ljudi pre početka perioda koji nazivamo „kasni paleolit“. Najveći deo naših dokaza sastoji se iz razbacanih fragmenata obrađenog kamena, kostiju i malog broja drugih trajnih materijala. Različite vrste hominina su živele uporedo; nije jasno da li možemo da primenimo bilo kakvu etnografsku analogiju. Stvari počinju da bivaju jasnije tek u vreme kasnog paleolita, koji počinje pre oko 45.000 godina i obuhvata vrh ledenog talasa globalnog zahlađenja (pre približno 20.000 godina), poznato kao „poslednji ledeni maksimum“. Posle toga su nastupili topliji uslovi i postepeno povlačenje ledenih ploča, što je dovelo do naše trenutne epohe, holocena. Sledili su blaži klimatski uslovi, koji su postavili scenu na koju je stupio Homo sapiens. Posle kolonizovanja Starog sveta, završio je svoj pohod u Novom, stigavši do južnih obala Amerika pre oko 15.000 godina.

Dakle, šta zaista znamo o ovom razdoblju ljudske istorije? Veći deo ranih materijalnih dokaza društvene organizacije u paleolitu je pronađen u Evropi, gde se naša vrsta pozicionirala pored Homo neanderthalensisa, pre nego što su ovi nestali oko 40.000. godine stare ere. (Koncentracija podataka u ovom kraju sveta je verovatno odraz istorijske pristrasnosti arheoloških istraživanja, pre nego bilo čega drugačijeg u samoj Evropi.) U to vreme, i kroz ceo poslednji ledeni maksimum, naseljivi predeli Evrope tokom ledenog doba izgledali su više poput parka Serengeti u Tanzaniji, a manje nego bilo koje današnje evropsko stanište. Južno od polarnih ploča, između tundri i šumskih obala Mediterana, kontinent je bio podeljen između dolina i stepa prepunih divljači: jelena, bizona i runastog mamuta, koji su sezonski migrirali u krdima. Praistoričari već nekoliko desetina godina ističu – bez ikakvog efekta – da ljudske grupe koje su naseljavale ove oblasti nemaju ničeg zajedničkog sa blaženo jednostavnim, egalitarnim grupama lovaca-sakupljača, kakvima i dalje rutinski zamišljamo naše daleke pretke.

Za početak, niko ne spori da su se održavale raskošne sahrane, običaj koji se proteže u daleku prošlost ledenog doba. Neke od njih, kao što su na primer 25.000 godina stari grobovi iz Sungira, istočno od Moskve, poznati su već nekoliko decenija, sa dobrim razlogom. Filipe Fernandez-Armesto, koji je pisao kritiku Stvaranja nejednakosti za Vol strit žurnal, izrazio je opravdano čuđenje zbog njihovog izostavljanja: „Iako su znali da princip naslednosti prethodi poljoprivredi, gospodin Flaneri i gospođa Markus nisu u stanju da u potpunosti odbace rusoovsku iluziju da je on počeo sa sedelačkim načinom života. Oni stoga opisuju svet bez nasledne vlasti do oko 15.000 godine stare ere, namerno ignorišući jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta“. To je zato što, zakopan u večitom ledu ispod paleolitskog naselja u Sungiru, leži grob sredovečnog čoveka, sahranjenog, kako primećuje Fernandez-Armesto, sa „veličanstvenim oznakama statusa: narukvicom od poliranih mamutovih kljova, krunom ili kapom od lisičjih zuba i skoro 3.000 mukotrpno izrezbarenih i poliranih perli od slonovače“. Nekoliko stopa pored, u identičnom grobu, „leži dvoje dece, od oko 10 i 13 godina, ukrašeni sličnim zagrobnim poklonima, uključujući, u slučaju starijeg, oko 5.000 perli jednakog kvaliteta izrade (iako malo manjih) i veliko koplje isklesano od slonovače“.

Ovakva nalazišta izgleda nemaju značajno mesto u bilo kojoj od knjiga koje smo do sada razmatrali. Bilo bi lakše oprostiti umanjivanje značaja ili sakrivanje u fusnote ovih nalazišta da je Sungir izolovan slučaj. Nije. Postojanje podjednako ukrašenih grobnica je potvrđeno od vremena kamenih skloništa kasnog paleolita i naselja na otvorenom duž zapadne Evrope, od Dona do Dordonje. Među njima nalazimo, na primer, 16.000 godina staru „Damu od Sen Žermen la Rivije“, položenu sa ukrasima napravljenim od zuba mladih jelena ulovljenih u 300 km udaljenoj Baskiji u Španiji; grobnice na ligurijskoj obali – stare koliko i Sungir – uključujući „Princa“, mladog čoveka čija kraljevska obeležja uključuju skiptar od egzotičnog kremena, žezlo od roga severnog jelena, kao i ukrase za glavu od probušenih školjki i jelenskih zuba. Interpretacija ovakvih nalaza predstavlja uzbudljiv izazov. Da li je Fernandez-Armesto u pravu kada kaže da su to dokazi „nasledne moći“? Kakav je bio status ovih pojedinaca dok su bili živi?

Nisu nimalo manje intrigantni sporadični ali uverljivi tragovi monumentalne arhitekture, koji se protežu unazad do poslednjeg ledenog maksimuma. Ideja da se „monumentalnost“ može izraziti u apsolutnim vrednostima je naravno besmislena, kao i ideja o kvantifikovanju potrošnje u ledenom dobu u dolarima i centima. To je relativan koncept, koji ima smisla samo u određenim skalama vrednosti i prethodnim iskustvima. U pleistocenu ne postoje građevine koje po veličini mogu da pariraju piramidama u Gizi ili rimskom Koloseumu. Ali postoje građevine koje, po onovremenskim standardima, možemo smatrati produktima javnih radova koji podrazumevaju sofisticirano planiranje i koordinisan rad impresivnog obima. Među njima su zapanjujuće „mamutske kuće“, sagrađene od koža razapetih preko konstrukcije od kljova. Primeri ovih građevina, starosti oko 15.000 godina, mogu biti nađeni duž linije glacijalnog ruba koja se proteže od današnjeg Krakova pa sve do Kijeva.

Impresivniji od njih su hramovi u kamenu u Gobekli Tepe, iskopani pre oko 20 godina na tursko-sirijskoj granici. Još uvek su predmet žestoke naučne debate. Procenjene starosti od oko 11.000 godina (kraj poslednjeg ledenog doba), sastoje se od najmanje 20 megalitskih kružnih bedema, podignutih visoko iznad opustelih padina Haranske visoravni. Svaki od njih je sagrađen od krečnjačkih stubova visokih preko 5 metara i teških do jedne tone (u rangu sa Stounhendžom, od koga su oko 6.000 godina stariji). Skoro svaki stub u Gobekli Tepe je izvanredan umetnički rad, sa reljefnim rezbarijama na kojima su prikazane zastrašujuće životinje, mužjaci sa vidno istaknutim genitalijama. Izvajane ptice grabljivice se pojavljuju u kombinaciji sa slikama odrubljenih ljudskih glava. Rezbarije ukazuju na veštine vajanja, bez sumnje uvežbanih na mekšem medijumu poput drveta (koje je nekada bilo rasprostranjeno u podnožju planina Taurus), pre nego što su primenjene na podlogu u Haranu. Zanimljiv je podatak da je, uprkos veličini, svaka od ovih masivnih struktura imala relativno kratak životni vek, čiji se kraj obeležavao velikom gozbom i brzim popunjavanjem prostora između zidina. Hijerarhije uzdignute do neba, da bi zatim brzo ponovo propale. Protagonisti ove praistorijske svetkovine, gradnje i uništenja bili su, prema našim saznanjima, lovci-sakupljači koji su živeli od onoga što im priroda podari.

Šta možemo da ustanovimo iz svega ovoga? Jedan od akademskih odgovora je bio da se u potpunosti napusti ideja o egalitarnom zlatnom dobu i zaključi da su racionalni sebični interesi i akumulacija moći večne pokretačke sile društvenog razvoja ljudske vrste. Ali ni ovo nije zadovoljavajuće. Dokazi o institucionalnoj nejednakosti u društvima ledenog doba su izrazito sporadični, bilo da se javljaju u formi raskošnih sahrana ili monumentalnih građevina. Grobnice su razdvojene vekovima, a često i stotinama kilometara. Čak i ako to pripišemo sporadičnosti dokaza, i dalje ostaje pitanje zbog čega su dokazi toliko oskudni: uostalom, ako se bilo koji od ovih „prinčeva“ ledenog doba ponašao kao, recimo, prinčevi iz bronzanog doba, takođe bismo očekivali da pronađemo utvrđenja, magacine, palate – sve uobičajene pokazatelje država u nastajanju. Umesto toga, tokom desetina hiljada godina vidimo spomenike i veličanstvene grobnice, ali malo toga što bi ukazalo na razvoj hijerarhijskih društava. Zatim, tu su i drugi, još čudniji faktori, poput činjenice da su većina sahranjenih „prinčeva“ pojedinci sa izraženim telesnim anomalijama, koji bi zbog toga danas bili smatrani džinovima, grbavcima ili patuljcima.

Širi pogled na arheološke dokaze nudi nam ključ za rešavanje ove dileme. On leži u sezonskom ritmu preistorijskog društvenog života. Većina paleolitskih nalazišta koje smo do sada razmatrali dovodi se u vezu sa velikim skupovima koji su organizovani jednom godišnje ili jednom u dve godine, u zavisnosti od migracija divljači – bilo da se radi o runastim mamutima, stepskim bizonima, irvasima ili (u slučaju Gobekli Tepe) gazelama – kao i sa cikličnim ribolovom i sakupljanjem orašastih plodova. Tokom nepovoljnijih delova godine, bar neki od naših predaka iz ledenog doba su bez sumnje živeli i tragali za hranom u malim grupama. Međutim, postoje neoborivi dokazi da su se u drugim delovima godine masovno okupljali u nekoj vrsti „mikro-gradova“, poput nalazišta Dolnji Vejstonjice, u moravskom basenu južno od Brna. Okruženi obiljem prirodnih resursa učestvovali su u složenim ritualima, ambicioznim umetničkim poduhvatima i trgovini predmetima koji su stizali iz dalekih krajeva: mineralima, morskim školjkama i životinjskim kožama. Zapadnoevropski pandani ovakvim sezonskim okupljanjima bi bila velika stenovita skloništa francuskog Perigorda ili kantabrijske obale, sa čuvenim slikama i rezbarijama, koje na sličan način čine deo godišnjih tura okupljanja i rasejanja.

Ovakvi sezonski obrasci društvenog života su opstali dugo nakon što je „pronalazak poljoprivrede“ navodno promenio sve. Novi dokazi ukazuju da sezonske promene ove vrste mogu biti ključ za razumevanje čuvenog neolitskog spomenika iznad Solsberija, i to ne samo u pogledu kalendarske simbolike. Ispostavilo se da je Stounhendž samo poslednji u veoma dugom nizu ritualnih građevina, podignutih u drvetu podjednako kao i u kamenu, u ravnicama tokom značajnih delova godine za vreme okupljanja ljudi iz udaljenih krajeva britanskih ostrva. Pažljiva iskopavanja su pokazala da su mnoge od ovih građevina – za koje danas pouzdano možemo reći da su spomenici osnivačima moćnih neolitskim dinastijama – demontirane samo nekoliko generacija nakon njihove izgradnje. Još više je zapanjujuće da se ova praksa podizanja i demontiranja velikih spomenika javlja u istom periodu kada su narodi Britanije, prethodno usvojivši neolitsku poljoprivrednu ekonomiju iz centralne Evrope, po svoj prilici okrenuli leđa bar jednom krucijalnom aspektu ove ekonomije – oko 3.300. godine stare ere napustili su uzgajanje žitarica i vratili se na sakupljanje lešnika kao primarnog izvora hrane. Zadržavajući stada stoke, kojima su se povremeno gostili u obližnjem Durington Valsu, graditelji Stounhendža izgleda nisu bili ni sakupljači ni poljoprivrednici, već nešto između. Ako je postojalo bilo šta nalik na kraljevski dvor, tokom sezone gozbi, kada su se okupljali u velikim brojevima, on je morao biti raspušten tokom najvećeg dela godine, kada su se stanovnici rasipali po celom ostrvu.

Zbog čega su ove sezonske varijacije važne? Zato što otkrivaju da su od samog početka ljudska bića istraživala različite društvene mogućnosti. Antropolozi su pisali da ovakva društva poseduju „dvostruku morfologiju“. Marsel Mos je početkom 20. veka zapazio da Inuiti koji žive u polarnom krugu „kao i verovatno mnoštvo drugih društava… imaju dve socijalne strukture, jednu za leto i jednu za zimu, kao i dva odgovarajuća sistema prava i religije“. Tokom letnjih meseci, Inuiti su se rasipali na male patrijarhalne grupe pod vođstvom muškog starešine, u potrazi za slatkovodnom ribom, karibuom i irvasom. Imovina je ljubomorno čuvana, a patrijarsi su vršili prinudnu, ponekad čak tiransku vlast nad svojim srodnicima. Međutim, tokom dugih zimskih meseci, kada bi se foke i morževi sjatili na arktičkoj obali, na delu je bila potpuno drugačija društvena struktura. Inuiti su se okupljali da bi gradili velike kuće u kojima su se sastajali, od drveta, kitovih rebara i kamena. U njima su prevladavale jednakost, altruizam i zajednički život; bogatstva su se međusobno delila; muževi i žene su razmenjivali partnere pod okriljem Sedne, boginje foka.

Sledeći primer su autohtoni lovci-sakupljači sa kanadske severozapadne obale. Njihovo društvo je poprimalo najveći stepen nejednakosti tokom zime (a ne leta), i to na spektakularan način. Palate od dasaka su nicale duž obala Britanske Kolumbije, a nasledni plemići su predsedavali dvorom običnih ljudi i robova i organizovali velike proslave poznate kao „potlač“. Međutim, ovi plemićki dvorovi su se za vreme sezone letnjeg ribolova delili na manje klanove, i dalje hijerarhijski uređene, ali sa potpuno različitom i manje formalnom strukturom. U ovom društvu ljudi su usvajali drugačija imena leti i zimi, doslovno postajući druga osoba, u zavisnosti od godišnjeg doba.

Možda su najupečatljivije, u smislu političkih preokreta, bili sezonske prakse plemenskih konfederacija na američkim Velikim ravnicama u 19. veku. U kasno leto, male i veoma mobilne grupe Čejena i Lakota skupile bi se u velika naselja zbog logističkih priprema za lov na bufala. U toku ovog najosetljivijeg doba godine imenovali bi policijske snage sa punom moći prinude, uključujući pravo lišenja slobode, bičevanja ili izricanja nekih drugih kazni bilo kojem prestupniku koji ugrozi postupak pripreme. Ipak, kao što je antropolog Robert Louvi primetio, ova „nedvosmislena autoritarnost“ operiše isključivo na sezonskim i privremenim osnovama, ustupajući mesto „anarhičnim“ oblicima organizacije na kraju sezone lova i kolektivnih rituala koji joj slede.

Potraga za znanjem nije nepovratan proces, pa ponekad napravi korak unazad. Pre 100 godina većina antropologa je razumela da ljudi koji žive od onoga što pronađu u prirodi nisu nužno ograničeni na život u malim grupama. Ova ideja je nastala 1960-ih godina, kada su Bušmani iz Kalaharija i Mbuti Pigmeji postali omiljena predstava praiskonskog ljudskog društva ne samo za televizijsku publiku, već i za istraživače. Kao rezultat toga videli smo povratak evolutivnih stupnjeva iz tradicije škotskih prosvetitelja. Ovo je inspiracija za na primer Fukujamu, kada piše da su društva postepeno evoluirala iz „grupa“ u „plemena“, a zatim u „poglavarstva“, i na kraju u složene i raslojene „države“ nalik ovima u kojima danas živimo, a koje najčešće definiše monopol nad „legitimnom upotrebom prisile“. Po ovoj logici, Čejeni i Lakote su „evoluirali“ iz grupa u države otprilike svakog novembra, a zatim bi „deevoluirali“ sa dolaskom proleća. Većina antropologa sada shvata da su ove kategorije beznadežno neadekvatne, ali nisu predložili alternativni način mišljenja o dužim razdobljima svetske istorije.

Nezavisno od njih, arheološki dokazi sugerišu da su se u uslovima veoma izraženih sezonskih razlika ledenog doba naši daleki preci ponašali veoma slično: prelazili su iz jedne u drugu društvenu formaciju, dopuštajući uspon autoritarnih struktura u određena doba godine (pod uslovom da ne traju dugo), na osnovu sporazuma da se nijedan pojedinačni režim ne može nikada ustaliti ili ostati nepromenljiv. Posmatrano sa distance, za pripadnike iste populacije bi se moglo reći da ponekad žive u grupama, ponekad u plemenima, a ponekad u društvima koja imaju puno zajedničkog sa onim što nazivamo državama. Ovakvu institucionalnu fleksibilnost prati kapacitet da se napravi kritički otklon od bilo koje date društvene strukture, da se stvore i ponište politički svetovi u kojima živimo. Ako ništa drugo, ovo objašnjava „prinčeve“ i „princeze“ poslednjeg ledenog doba. Tako čudesno usamljeni izgledaju poput likova iz nekih bajki ili kostimiranih predstava. Možda su bili nešto slično tome. Ako su i vladali, možda je to bilo poput vladavine kraljeva i kraljica Stounhendža – tokom jednog godišnjeg doba.

Vreme preispitivanja

Savremeni autori su navikli da koriste praistoriju kao platno na koje projektuju filozofske probleme: da li su ljudi u osnovi dobri ili loši, saradljivi ili takmičari, skloni jednakosti ili hijerarhiji? Posledica ovoga je da u svojim delima za 95% istorije naše vrste pišu da se ljudska društva nisu menjala. Ali čak i 40.000 godina je veoma dug vremenski period. Čini se veoma verovatnim, a i dokazi to potvrđuju, da su ti isti pioniri koji su kolonizovali veći deo planete takođe eksperimentisali sa ogromnom raznolikošću društvenih uređenja. Kao što je Klod Levi-Stros često navodio, rani Homo sapiensi nisu bili samo fizički istovetni sa savremenim čovekom, već su takođe bili naši intelektualni parnjaci. U stvari, zbog čestih prelazaka iz jednog u drugi oblik društvene organizacije, većina je verovatno bila svesnija društvenog potencijala nego što su to ljudi danas. Radije nego da u dokolici i praiskonskoj nevinosti čekaju da se duh nejednakosti pojavi iz čarobne lampe, izgleda da su naši preci redovno i uspešno otvarali i zatvarali tu lampu, ograničavajući nejednakost na ritualne kostimirane drame, praveći bogove i kraljevstva uporedo sa spomenicima, da bi ih zatim u veselju razmontirali.

Ako je ovo tačno, onda pravo pitanje nije „koji su izvori društvene nejednakosti?“, već „kako smo se zaglavili tu gde jesmo?“ nakon što smo veći deo istorije proveli krećući se od jednog do drugog političkog sistema. Sve ovo je veoma daleko od predstave praistorijskih društava koja slepo napreduju ka institucionalnim okovima koji ih sputavaju. Takođe je daleko od sumornih proročanstava Fukujame, Dajmonda, Morisa i Šejdela, u kojima bilo koji „složeniji“ oblik društvene organizacije nužno znači da male grupe preuzimaju vlasništvo nad ključnim resursima, a zatim gaze sve koji su ispod. Većina društvenih nauka tretira ova tmurna predviđanja kao očigledne istine. Međutim, jasno je da za to nema osnova. Zbog toga možemo opravdano pitati koje druge ljubomorno čuvane istine moramo odbaciti na smetlište istorije?

Reč je o velikom broju navodnih „istina“. David Klark, brilijantni arheolog sa Kembridža, 70-ih godina prošlog veka je predvideo da će se sa napretkom nauke skoro svi aspekti starog zdanja ljudske evolucije, „objašnjenja o razvoju savremenog čoveka, pripitomljavanja životinja, metalurgiji, urbanizaciji i civilizaciji – u perspektivi ispostaviti kao semantičke zamke i metafizičke fatamorgane“. Izgleda da je bio u pravu. Informacije pristižu iz svih kutaka sveta, na osnovu pažljivog empirijskog terenskog rada, naprednih tehnologija klimatske rekonstrukcije, hronometrijskog datiranja i naučne analize organskih ostataka. Naučnici sagledavaju etnografski i istorijski materijal u svetlu novih činjenica. Skoro sva novija istraživanja osporavaju opštepoznati narativ o svetskoj istoriji. Ipak, najznačajnija otkrića ili ostaju u okvirima usko stručnih oblasti, ili moraju da se naslućuju između redova naučnih publikacija. Dozvolite nam da zaključimo ovaj rad nudeći nekoliko udarnih naslova, da pružimo predstavu o tome kako nastajuća svetska istorija počinje da izgleda.

Prva udarna vest na našoj listi tiče se porekla i širenja poljoprivrede. Više ne postoji podrška argumentu da je reč o velikoj promeni u ljudskim društvima. U delovima sveta u kojima su životinje i biljke pripitomljene po prvi put, ne postoji jasan „prelaz“ od paleolitskog sakupljača ka neolitskom poljoprivredniku. „Prelazak“ sa ishrane pretežno divljim biljkama i životinjama u život zasnovan na proizvodnji hrane obično je trajao oko 3.000 godina. Poljoprivreda samo pruža mogućnost nejednake koncentracije bogatstva – u većini slučajeva ove pojave su razdvojene hiljadama godina. U međuvremenu, ljudi iz udaljenih oblasti koje su veoma udaljene jedna od druge, kao na primer Amazonija i plodni polumesec Bliskog istoka, pokušavali su da se bave poljoprivredom, „igrali su se poljoprivrede“ takoreći, na godišnjem nivou su menjali način proizvodnje, slično kao što su menjali društvene strukture. „Širenje poljoprivrede“ na sekundarne oblasti, kao što je Evropa – često opisivano pobednički, kao početak neumitnog opadanja lovačko-sakupljačkog načina života – u stvari je bio zamoran i dugotrajan proces sa neizvesnim ishodom. U slučaju neuspeha za posledicu je imao demografski kolaps poljoprivrednika, ali ne i lovaca-sakupljača.

Očigledno je da više nema nikakvog smisla da se koriste izrazi poput „agrikulturna revolucija“ kada se opisuju procesi tako neuobičajenog trajanja i složenosti. Kako nikada nije postojalo rajsko stanje iz koga su prvi poljoprivrednici mogli poći na put ka nejednakosti, ima još manje smisla da poljoprivredu navodimo kao izvor društvenog raslojavanja ili privatne svojine. Ukoliko su raskošne grobnice, predatorsko ratovanje i monumentalne građevine iole dobri pokazatelji, porast društvene stratifikacije bi zapravo trebalo tražiti u periodu „mezolitika“, među populacijom koja je odbila da se bavi poljoprivredom tokom nekoliko vekova globalnog zagrevanja u ranom halocenu. Bar u nekoliko slučajeva, kao što je Bliski istok, prvi poljoprivrednici su izgleda svesno razvili alternativne forme zajednice, u skladu sa načinom života u kome je dominirao težak rad. Ova neolitska društva izgledaju izrazito egalitarna u poređenju sa njihovim komšijama lovcima-sakupljačima, sa dramatičnim porastom ekonomske i društvene uloge žena, što se jasno odslikava u njihovoj umetnosti i ritualima (na primer suprotnost između ženskih figurina iz Jerihona ili Čatal Hojuka i naglašeno maskulinih skulptura iz Gobekli Tape).

Sledeća udarna vest: „civilizacija“ ne stiže u paketu. Prvi gradovi se nisu jednostavno stvorili na nekoliko različitih lokacija, zajedno sa sistemom centralizovane vlasti i birokratskom kontrolom. Danas znamo da su na primer 2.500. godine stare ere u Kini postojala naselja koja su se prostirala na 300 ili više hektara, u donjem toku Žute reke, koja su više od 1.000 godina prethodila osnivanju najranije kraljevske dinastije (Šang). U otprilike isto vreme, na drugoj strani Pacifika, nalazišta svedoče o ceremonijalnim centrima impresivne veličine u Rio Supe u Peruu, pogotovu u nalazištu Karal: zagonetni ostaci zakopanih trgova i monumentalnih platformi, 4.000 godina starijih od carstva Inka. Ovakva skorašnja otkrića ukazuju na to koliko zaista malo znamo o rasprostranjenosti i poreklu prvih gradova, i koliko su oni zapravo stariji od sistema autoritarne vlasti i administracije, koje su nekada smatrane neophodnima preduslovima za nastanak gradova. U opštepoznatim kolevkama urbanizacije – Mesopotamiji, dolini Inda i Meksičkog basena – sve je više dokaza da su prvi gradovi svesno i voljno organizovani na načelima jednakosti, dok su lokalni saveti imali znatnu nezavisnost od centralne vlade. U prva dva primera, gradovi sa sofisticiranom civilnom infrastrukturom su se razvijali tokom pola milenijuma bez tragova kraljevskih sahrana ili spomenika, stajaće armije ili drugih sredstava prisile velikih razmera, a nije bilo ni naznaka direktne birokratske kontrole nad životima većine građana.

Uprkos Džaredu Dajmondu, ne postoje apsolutno nikakvi dokazi da su strukture vladavine odozgo nadole neophodna posledica organizacionih grupa koje broje puno članova. Uprkos Valteru Šejdelu, jednostavno nije tačno da se uspostavljene vladajuće klase ne mogu zbaciti ničim izuzev opštom katastrofom. Uzmimo samo jedan poznati primer: oko 200. godine nove ere, grad Teotivakan u Dolini Meksika, sa populacijom od 120.000 stanovnika (jedan od najvećih gradova na svetu u to vreme), prolazio je kroz naizgled dubinsku transformaciju, napuštajući piramide-hramove i žrtvovanje ljudi u korist izgradnje velikog broja komfornih vila, od kojih su skoro sve istovetne veličine. Pretpostavlja se da je ostao takav tokom 400 godina. Čak i u Kortesovim danima, u centralnom Meksiku su se nalazili gradovi poput Tlaskale, kojima je vladao izabrani savet čije članove su povremeno bičevali stanovnici grada, da bi ih podsetili ko je zapravo izvor vlasti.

Svi sastojci za pripremanje potpuno nove istorije su već prisutni. Najčešće smo toliko zaslepljeni sopstvenim predrasudama da ne možemo da sagledamo implikacije. Na primer, danas skoro svi tvrde da su participativna demokratija, ili društvena jednakost, delotvorne samo u malim zajednicama ili aktivističkim grupama, ali da nije moguće da se uzdignu na nivo grada, regije ili nacionalne države. Međutim, očigledni dokazi sugerišu suprotno, ako samo odlučimo da ih pogledamo. Egalitarni gradovi, čak i regionalne konfederacije, su opšta mesta istorije. Egalitarne porodice i domaćinstva nisu. Jednom kada istorija donese svoj sud, uvidećemo da najbolniji gubitak ljudskih sloboda počinje na nivou malih grupa – na nivou rodnih odnosa, starosnih grupa i robovskih odnosa u okviru domaćinstva – to su vrste odnosa koje u isto vreme obuhvataju najveću intimnost i najdublje oblike strukturalnog nasilja. Ako zaista želimo da saznamo kako je postalo prihvatljivo da se bogatstvo pretvori u moć, ili da se nečije potrebe i životi ne uzimaju u obzir, odgovor se krije upravo u ovim odnosima. Takođe, predviđamo da će najteži deo izgradnje slobodnog društva morati da se odigra u njima.

Preveo Marko Sinđić

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.