Treba li Kosovo da prizna Srbiju?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ubijali su Srbi i Srbe.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

U potpisu nema Hitlera, Gebelsa i ostalih iz njihove ulice.

„Istjerivanje Arnauta“, memorandum koji je 1937. napisao Vaso Čubrilović, tada docent na Filosofskom fakultetu u Beogradu, za Srpski kulturni klub, koji su u to vrijeme vodili Slobodan Jovanović i Dragiša Vasić.

Tekst važi za jedan od osnovnih dokumenata velikosrpske ideologije dvadesetog vijeka, u kojima se navode ideje, koje su za vrijeme raspada Jugoslavije, srpske vlasti koristile u svrhu etničkog čišćenja Albanaca, Muslimana i Hrvata.

Zločini nad Albancima počinjeni su i tokom balkanskih ratova, od strane vojnih i policijskih snaga Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore. Ubijeno je 120.000 Albanaca, oba pola i svih uzrasta.

Vlada Milana Stojadinovića nije mogla primjeniti memorandum. Razlog, početak Drugog svjetskog rata i slom Kraljevine Jugoslavije.

Komunisti će stidljivo odbaciti ideje Vase Čubrilovića, ali će zato Milošević objeručke prihvatiti plan o protjerivanju Albanaca sa Kosova 1999. godine, pod nazivom Operacija Potkovica.

Taj plan će sadržati zvjersku, en masse kampanju etničkog čišćenja, koju su srpske snage provodile na Kosovu tokom sukoba 1998. i 1999. godine.

Po Čubriloviću, kolonistima treba podijeliti oružje i dovesti do direktnog sukoba Crnogoraca sa Albancima na Kosovu.

Trebalo je unijeti nemir i strah u albanski narod. Prijetnjama ili novcem natjerati ih na iseljavanje.

Uvođenje velikih novčanih kazni, na ionako težak i siromašan život, sječenje šuma, pujdanje pasa, tjeranje na prisilan rad…

Nemilosrdno utjerivanje poreza

Nemilosrdno utjerivanje poreza, oduzimanje državnih i opštinskih ispaša. Čubrilović predlaže i pritisak na vjeru, ponižavanje sveštenika, prekopavanje grobalja, zabrana mnogoženstva. Tajno paljenje sela i albanskih četvrti po gradovima.

Vaso Čubrilović, akademik, historičar, dvostruki ministar, univerzitetski profesor, dobitnik Oktobarske i Sedmojulske nagrade, član revolucionarne organizacije „Mlada Bosna“ i učesnik u samom atentatu, postaje jedan od završnih tvoraca rađanja srpskog natčovjeka.

To neće biti Ničeov Übermensch. Bit će to zloupotrijebljen, lažan, Hitlerov. Koji će doći glave Njemačkoj, kao i naš, Srbiji.

Oko 10.000 kosovskih Albanki i Albanaca bilo je ubijeno u tih krvavih i bezumnih tri mjeseca 1999. godine.

Vojska i policija tadašnje SRJ, pod kontrolom državnog vrha, protjerali su sa Kosova preko 850.000 kosovskih Albanaca.

Prognanim građanima su pogranične vlasti prilikom napuštanja zemlje oduzimale lična dokumenta i druge dokaze o državljanstvu, vršeći sistematsko brisanje identiteta.

Milošević je naredio da svi leševi na Kosovu koji bi mogli biti od interesa za Haški tribunal treba da bude uklonjeni.

Srpske policijske i vojne snage izvršile su tokom 1998. i 1999. godine velika razaranja, masakre, paljenja, trovanja bunara, silovanja, pljačke, ubistva civila…

Najstravičniji zločin, koji zdrav ljudski um ne može da prihvati

Najstravičniji zločin, koji zdrav ljudski um ne može da prihvati, izvršen je godine 1998. u Prekazu, u oblasti Drenice.

Velike vojnopolicijske srpske snage, naoružane tenkovima, samohotkama i artiljerijom, opkolile su kuću porodice Jašari i tri dana i tri noći pucale su bez razlike i na žene, djecu, starce i ostale civile.

Helikopteri i vojna vozila zasipali su seoske krovove rafalima, a onda su policijske snage ušle u selo, pucajući na kuće.

Srpske snage sigurnosti uz pomoć srpske vojske likvidirale su 56 članova porodice Adema Jašarija. Među njima 18 žena i 10 djece. Zatrto je sjeme i izvršen genocid nad jednom porodicom.

Da li bi poslije svih ovih monstruoznih zločina, čije se slike mogu uporediti sa slikama fašističkih zločina iz Drugog svjetskog rata… Da li bi poslije svega, Republika Kosovo, trebalo da prizna Republiku Srbiju?

Svaka životinja i svaki čovjek na ovom tužnom svijetu ima pravo da se brani kad ga neko napadne. Kao i narod neke zemlje ili je trebalo čekati da budu poubijani, do posljednjeg.

Mnogi Albanci koji su bili pristalice politike nenasilja, nakon zločina nad porodicom Jašari, okrenuli su se oružanom otporu.

Veliki broj policajaca koji su učestvovali u akcijama protiv Albanaca na Kosovu u Srbiji se i dalje smatraju ratnim herojima.

Istraga u Srbiji sporo teče jer su mnogi pobjegli iz zemlje, a neki od izvršilaca krivičnih djela i dalje se nalaze u redovima policije.

Ubijali su Srbi i Srbe

Mora se ispričati priča, istinita priča, o bezumnim zločinima jednog naroda nad drugim i nad svojim.

Ubijali su Srbi i Srbe.

Dvojica maskiranih napadača, obučena u crne uniforme s oznakama OVK, upadaju u kafić „Panda“ u Peći i iz automatskog oružja ubijaju šest mladića srpske nacionalnosti. Bilo je to prije 22 godine. Masakr je organizovala Služba državne bezbjednosti Srbije.

Trebalo je međunarodnoj javnosti prikazati OVK kao terorističku organizaciju i opravdati akcije srpskih snaga na području Kosova.

„Vjerovala sam u svoju zemlju, u Srbiju, čiji su ratnici pravedni, a izgleda da je ona stvorila monstrume koji su bili u stanju da žrtvuju nevinu djecu. Posijali su mržnju. Ne znam kako je moguće da Srbija izrodi takve monstrume. Kakvi su ti mozgovi?

Potresne riječi izgovara Milena, majka jednog od ubijenih mladića.

U okolini mjesta zločina nije bilo Albanaca, već isključivo srpskih vojnih i policijskih snaga.

Ubijaju Olivera Ivanovića. Mučki. S leđa. Tako samo najveće kukavice ubijaju.

I smrt progovara tiho… Svi tragovi ubica i nalogodavaca vode u Beograd.

I ko zna koliko je još zvjerstava učinjeno od strane srpske vojske i policije, prerušenih u uniforme OVK?

Tražim oproštaj za sve grijehe mog naroda nad albanskim narodom.

I mi ćemo oprostiti grijehe njihove.

I neka dođu na Kosovo oni Srbi koji nisu činili zločine i neka požele prvim susjedima sretan samostalan život i slobodu u svojoj Republici Kosovo.

Poželimo im da postanu punopravna članica UN, EU, NATO pakta, Uneska, Interpola i svih ostalih organizacija, kojima Republika Kosovo i pripada.

Da Srbi i Albanci počnu da žive miran i bezbjedan zajednički život.

Poslije svih stradanja kroz koja su prošli u svojoj istoriji, kao rijetko koji narod na svijetu, Albanke i Albance na Kosovu, čeka početak života o kojem su sanjali njihovi preci i početak za one koji će tek doći i neće više nikada biti tretirani kao narod niže rase.

Razlike između nas nema, ako se i pojave, biće na našu štetu.

Rekao je Zoran Đinđić: „Kažem Vam, gledajte u budućnost, gledajte u budućnost i tamo ćemo se sastati Vi i ja…“

Vjerujem da se ne bi naljutio na mene što ću napisati: „Gledajte u budućnost, gledajte u budućnost i tamo u Uniji, sastaće se ponovo Kosovo i Srbija i Albanija i svi oni koji su nekada bili dio jedne zemlje, dobre zemlje, Jugoslavije.“

Čitajte više