Petnica između dve realnosti

Foto: Peščanik
Foto: Peščanik
Za razliku od tipičnih problema življenja kao što su komunikacija sa šefom, strah od visine ili tenzija u partnerskim odnosima, o kojima osoba može da razgovara, pa onda da pristupi rešavanju, psihoterapijski rad sa traumom zahteva korak više.
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

„Ti si prva osoba iz Petnice koja mi je rekla da ovo nije smelo da mi se desi“.

Prethodno mi je ispričala kako ju je Savan onesvešćenu skidao, razmeštao joj telo u različite poze, dodavao elemente mrtve prirode u kadar za maksimalno efektnu kompoziciju. Iako sada znam da nisam jedina koja je bila sablažnjena kad je čula šta joj se dogodilo, izgleda da jesam uradila nešto novo: ponudila sam joj savezništvo.

Par meseci pre nego što smo se povezale, videla sam na društvenim mrežama komentar o seksualnom zlostavljanju u IS Petnici. Osećala sam se poraženo. Devojka, a sada, zapravo, žena, ostavila je dovoljno detalja da sam mogla da izračunam da joj se to desilo baš u doba kad sam ja počinjala da odlazim u Petnicu kao studentkinja. Ideja da je neko mogao biti zlostavljan baš tamo, baš tada, da je nečije iskustvo bilo u tolikom raskoraku sa mojim… nisam stigla da dovršim tu sebičnu misao o sopstvenom obožavanju Petnice jer se do površine probila i sledeća: to je bilo baš kada sam ja bila odgovorna za neke srednjoškolke i srednjoškolce – a možda baš i za nju?

Tada sam shvatila da moramo da vidimo da li ima još devojaka sa sličnim iskustvom. Da moramo da proverimo kako su. I svakako da moramo da im se izvinimo što im se tako nešto dogodilo dok je njihova dobrobit bila naša odgovornost.

Odmah pišem Nikoli Božiću koji je već nekoliko godina unazad najvidljiviji predstavnik IS Petnice, uverena da i on razmišlja u istom ključu. Javljam mu se jer znam koliko je komunikacija sa osobama koje su doživele traumu delikatna stvar. Trenutno sa timom lekara ovde u Oksfordu pišem rad o tome kako na redovnim lekarskim pregledima pristupati osobama sa traumom. The Atlantic je 2016. uvrstio jedan moj esej o traumi u 100 najboljih dela dokumentarne literature izdate te godine u svetu. Zbog mame koja se bavila slučajevima seksualnog zlostavljanja kao psihoterapeutkinja a i istraživački, odrasla sam okružena tom tematikom. Sada radim u laboratoriji koja se bavi istraživanjima mentalnog zdravlja adolescenata. Znam o čemu pričam. Volim Petnicu. Nudim pomoć. Već pri prvom kontaktu u januaru dajem Nikoli nekoliko saveta kako se obraćati javnosti po ovom pitanju tako da žrtve budu maksimalno zaštićene. Setiću se toga svaki put kad ih čujem kako se pravdaju da su im „svi stručnjaci“ nešto savetovali. Nisu. Birali su da čuju samo one glasove koji su im govorili ono što su želeli da čuju.

Sledi razmena mejlova u kojima ne uspevam da usmerim razgovor ka brizi za decu. Dobijam šablonske, birokratske odgovore o „kodeksima“, „načelima“, „setovanju sistema“, „gledanju u budućnost“. Ne vidim ništa što bi ukazalo na strategiju komunikacije sa zlostavljanom mladom osobom. Objašnjavam mu da je trauma breme koje se često nosi i u sadašnjosti, bez obzira na to kada se kritičan događaj desio. Uostalom, zašto bi se bavili samo budućim slučajevima, ako postoji mogućnost da pred sobom imaju trenutne? Nikola mi umesto upuštanja u taj razgovor šalje dokument na kome, kaže, radi ekipa mladih koleginica i kolega. U pitanju je kodeks etičkog ponašanja, pita me za mišljenje i moli da se priključim radnoj grupi. Osećam da me zamajava, ali šaljem nekoliko komentara, i kažem da sam tu ako odluče u nekom trenutku da se bave žrtvama. Prestaje da mi se javlja, a kasnije saznajem da moje komentare nikada nije prosledio grupi za izradu kodeksa.

Za razliku od tipičnih problema življenja kao što su komunikacija sa šefom, strah od visine ili tenzija u partnerskim odnosima, o kojima osoba može da razgovara, pa onda da pristupi rešavanju, psihoterapijski rad sa traumom zahteva korak više. Trauma, između ostalog, kao jednu od posledica svog razornog dejstva ostavlja upravo nemogućnost pričanja. Pri prisećanju, telo automatski počinje da podiže uzbunu. Anksioznost vrtoglavo raste, osoba počinje da zamuckuje, da se znoji, guši. Srce joj lupa. Misli postaju isprekidane. Zato se u profesionalnom okruženju razgovor vodi sa stručnjakom koji, ne samo što poznaje tehnike za umirivanje, nego i ume da sroči ono što je za traumatizovanu osobu samo niz sluđujućih unutrašnjih čvorova o sopstvenoj odgovornosti, stidu, pokušajima da samu sebe uveri da to nije tako strašno i da preteruje, kao i stravičnom osećaju da je sudbina iz nekog razloga izdvojila baš nju da bi je kaznila. Od nekoga ko nije profesionalno upoznat sa time kako reagovati očekujemo mnogo manje: da izrazi žaljenje što se to dogodilo, da se zahvali na poverenju, i da vidi da li može nekako da pomogne. Ako počne da umanjuje značaj događaja, da izražava nevericu, da priča o sebi umesto da sluša, to za osobu sa traumom često predstavlja nepremostivu prepreku i tu razgovor staje. Počinjem da brinem da je Nikolin stil komunikacije deo problema.

Iako nismo nastavili direktnu komunikaciju, on mi ipak sredinom marta prosleđuje grupni poziv na online razgovor „kako prepoznati seksualno nasilje i delovati protiv njega“. Naime, u Petnici već neko vreme grupa mladih ljudi pokušava da ubedi upravu da im je potreban taj kodeks etičkog ponašanja, zvanični dokument koji reguliše odnose zaposlenih i dece, i tu se u jednom delu obrađuje i tema seksualnog kontakta. Upravne strukture uglavnom na ideju kodeksa reaguju s podozrenjem, a ni oni koji podržavaju ne nude da i sami ulože vreme u rad na njemu. Tada, u martu, uprava jednostrano odlučuje da u razgovor uključi i jednu stručnu osobu po sopstvenom izboru koja bi trebalo da aminuje kodeks. Organizuju taj online sastanak da bi povezali nju sa radnom grupom koja je pisala taj dokument. Očekujem da će stručna osoba dati podršku, konkretne savete, novi zamajac energije. Ona, umesto toga, otežava i usporava. Na predlog da se od Stanice traži da zaposli psihologa, odgovara kako i među psiholozima ima idiota, kao i da, uostalom, uprava to ionako ne bi prihvatila, pa nema smisla ni tražiti. Upozorava tim za izradu kodeksa da ni slučajno ne komuniciraju sa Autonomnim ženskim centrom. (Autonomni ženski centar kasnije pruža besprekornu podršku Hrabrim Petničarkama, kako preko SOS linije, tako i putem pravnog tima.) Na kraju, stručna osoba izgovara nešto što već liči na obrazac nasilnika koji pokušava da ućutka žrtvu: govori im da paze, jer ako mediji saznaju da se radi na izradi internog pravilnika ponašanja, Petnica bi mogla da prestane da postoji.

Isključujem se iz razgovora sleđena. To je trenutak u kome sam shvatila da je u Petnici bilo još seksualnog zlostavljanja i da se o tome zna. Kodeks je produkt želje saradnika i saradnica da se učini bar nešto, ali oko osnovnog problema se obigrava, o njemu se ćuti jer nema kome da se kaže. Na idućem sastanku Upravnog odbora na koji niko iz radne grupe za izradu kodeksa nije bio pozvan, stručna osoba, koja sama nije članica Upravnog odbora, iznosi svoje mišljenje i kodeks biva odbijen.

Neću ulaziti u detalje o tome kako sam došla do Hrabrih Petničarki, sem što ću reći da nije bilo teško. Dovoljno je bilo pitati. Petnički saradnici ih znaju. To su oni isti ljudi koji su smišljali kako da šalju decu kod Savana, a da umanje šansu da im se nešto dogodi, i koji su upravi upućivali pritužbe na njega više puta još od 2010. godine. Uostalom, i među saradnicama ima mladih žena sa poblematičnim iskustvima sa njim, a i Hrabre Petničarke su, ne tako davno, bile deo saradničkog tima. Informacije počinju da se slivaju ka meni sa svih strana, jer ogroman broj ljudi želi izlaz iz ove nemoguće situacije. Javlja mi se i grupa saradnika i saradnica koji su bili toliko zabrinuti za decu, toliko očajni zbog nemoći da išta promene, da su sastavili pismo u kom opisuju nekoliko kritičnih iskustava zlostavljanja sa namerom da ga anonimno pošalju školama, da ih upozore da Petnica nije sigurno mesto. Na kraju su, ipak, prelomili da to ne učine jer im je bilo jasno da ni to nije prava adresa za žalbe. Možda nije zgoreg i da spomenem da se to dešavalo ove godine, kada su, ako je verovati upravi, svi problemi sa zlostavljanjem već bili rešeni.

Kažu da ne treba prisiljavati žrtve da idu u policiju, jer je to iskustvo nekad gore od samog zlostavljanja. To je tačno. Dobrim delom je to i zato što osobe koje su doživele seksualno zlostavljanje obično i ne žele osvetu već samo žele da se osećaju sigurno. Na primeru skandala u internatima katoličkih škola u Velikoj Britaniji nažalost znamo i da reakcije obrazovnih institucija u kojima se zlostavljanje događalo mogu da budu jednako razorne. U najgorim slučajevima institucije počinju da se bave sopstvenim imidžom umesto nekadašnjim štićenicima. Kod devojaka međutim nema nikakve zadrške, sve se slažu u tome da je Savan opasan i da ga treba prijaviti. Zajedno se raspitujemo o proceduri i počinjemo da brinemo. Naime, naš zakon o seksualnim deliktima izgleda kao da je nekoliko ortaka selo i stavilo na papir kako oni zamišljaju da seksualno zlostavljanje izgleda. Nema u našem zakonu ni suptilne manipulacije, ne postoji narušavanje odnosa poverenja, nema nikakve specijalne klauzule za odnose u obrazovnim kontekstima. A zastara nastupa začas, dok žrtve jedva počinju da razmišljaju da se možda povere ponekoj osobi iz okoline. Pokušavamo da vidimo da li ova situacija očiglednog serijskog zlostavljanja uopšte može da ispuni potrebne zakonske stavke. Tu već počinjem da se osećam prljavo. Umesto da slušam i podržavam, moram da postavljam pitanja o tome da li su se videle bradavice i da li je i donji deo tela bio obnažen ili makar zauzeta neka seksualna poza? Javljaju mi se i druge devojke. Zahvaljujem im se na poverenju, ali moram da ih obavestim da nažalost nisu bile dovoljno zlostavljane. Neke recimo nisu bile dovoljno mlade, drugima se zlostavljanje nije dogodilo dovoljno skoro, dok treće nisu skinule dovoljno komada odeće. Razmišljamo šta nam preostaje. Uprava nije reagovala kada su se devojke žalile, zakon nije na strani žrtava… epilog znate. Odlučile su da progovore javno. Povezujem ih sa Jovanom Gligorijević.

Noć pred objavljivanje Jovaninog teksta, razgovaramo o očekivanjima. Devojka koju je Savan kao srednjoškolku terao da se tušira pred njim i tako je slikao, kaže kako joj je bitno da čuje da joj ljudi veruju da se to dogodilo. To je sve. Samo potvrda da i njena realnost postoji. U žiži razgovora su nam i reakcije bliskih ljudi. Pričamo o rodbini i porodičnim prijateljima koji znaju da su Hrabre Petničarke dugo išle u IS Petnicu, i o tome šta da kažu ako ih pitaju da li su to one. Jedna je stvar izaći anonimno ili čak izaći pred sistem, a sasvim je druga priča sedeti za istim stolom sa nekim ko vam je bitan, ko može lako da vas povredi nekim netaktičnim komentarom, i staviti mu na raspolaganje najosetljiviji komadić svoje duše. Kasnije, Nikola Božić spominje u medijima dovoljno informacija o jednoj od devojaka da bliski ljudi mogu da je prepoznaju: seminar na kom je bila, godinu i funkciju koju je imala. A mi smo se plašile tabloida.

U obrtu kao iz holivudskog filma, ispostavlja se da je policija u Valjevu prošla obuku policije iz Švedske i postavila nestvarno profesionalnu inspektorku na čelo predistražnog postupka. Svaki kontakt njenog tima sa Hrabrim Petničarkama bio je prijatan i prijateljski. Preko Jovane nam se javljaju i žene koje su pohađale seminare u Petnici ranih devedesetih godina – jedna nam je rekla da se nije više vraćala jer ju je Savan progonio, jedna nam se poverila da ju je šamarao. Naravno, znamo da uprkos 30 godina takvih priča, uprkos stotinama fotografija, najverovatniji scenario jeste da Tužilaštvo ne pokrene krivični postupak. Da bi se to desilo potrebna su svedočenja devojaka koje su mlađe, a za skupljanje snage da se stane pred sistem je, po pravilu, potrebno više vremena. Na kraju balade, moglo bi da se desi i da mu fotografije budu vraćene.

Šta se za to vreme događa u Petnici? Ono što treba razumeti jeste da Vigor Majić oduvek širi priče o apokaliptičnom scenariju u kome nam neko otima i potom uništava našu Petnicu. Svakih nekoliko godina se užurbano potpisuju peticije, zbijaju se redovi, poslušnost se potvrđuje. Zar će iko da se buni zbog neke lične nepravde baš kada nam otimaju Stanicu? Sad kad se zbilja trese tlo pod nogama, jedan broj zaposlenih je unapred pripremljen da iščita realnost u tom ključu. Upravni odbor, koji u ovom trenutku zvanično vodi IS Petnicu, spremno ustaje da je brani od fiktivnog spoljašnjeg neprijatelja. Traži se ko je kriv, ko je organizovao. Da nije ugljarska mafija ili neki drugi moćnik? Neko ko jedva čeka da preuzme kormilo? Pokreće se nova peticija. Ako su ikad i bile u fokusu Upravnog odbora, što nismo imale prilike da vidimo pa ne možemo ni da znamo, devojke sad kao da postaju potpuno sporedni problem. Cilj je odbraniti Petnicu od… nečega. Kako? Tako što će se brže-bolje nastaviti sa radom kao da ništa nije bilo. Zaboravljena je i sva muka saradnika koji su iz seminara u seminar radili i mislili i stvarali sa decom dok su se nosili sa nemogućom moralnom dilemom: ostati i zaštititi decu koliko mogu, ili zauvek otići?

Upravni odbor ponovo u medijima potcrtava kako je Petnica izuzetna elitna institucija, kako je tu prošlo mnogo talentovanih đaka, kako svi znaju da su posebni i priznati u svetu. Aman, znamo da je Petnica super. Ali Petnica ima problem. Zamislite koliko je strašno kad kažete Petnici da ste bili dete koje je tamo bilo zlostavljano, a kao odgovor čujete da je Petnica bila izuzetna za neku drugu decu. Do dana današnjeg mi nije jasno, kad bi im se javila neka nova devojka i požalila se na zlostavljanje, šta bi joj rekli a da to nije bavljenje samima sobom. Dalje, Upravni odbor priča kako se radi na mehanizmima za budućnost, i kako je sad sve u rukama istražnih organa. Zašto samo istražnih organa? Između ponašanja nekog zaposlenog koje izaziva nelagodu i ponašanja koje zahteva angažovanje policije, stoji hiljadu nijansi koje je nužno interno rešavati. Etički kodeks nije hanzaplast koji magično sanira situaciju kad se ispod njega krije odsustvo sluha.

Saradnici ostaju nezadovoljni. Ne veruju da su Nikola Božić i Vigor Majić, ljudi koji su znali i prećutali, zbilja sišli sa vlasti, osim formalno, a formalan je i još uvek nepostojeći etički kodeks. Upravni odbor javno uverava Hrabre Petničarke da Petnicu „ne čini jedan čovek već svih 40 zaposlenih“ – potpuno zanemarujući u tom prebrojavanju „naših“ zaposlenih da su im saradnici glavna radna snaga. Naglašavaju i da ne podržavaju Nikolinu ostavku, ali je prihvataju zbog njegovog ličnog integriteta (sic). A zašto ne zbog devojaka koje su rekle da nisu od uprave dobile ljudsku reakciju? Ipak, setili su se i njih, jer na sajt Stanice postavljaju skandalozno obaveštenje da su Hrabre Petničarke njihove saveznice. Nema: „Izvinite“. Nema: „Pogrešili smo“. Nikola već polako menja iskaze u medijima. Zašto to radi, mogu samo da nagađam. Da li želi sebe da predstavi u boljem svetlu, da li ga tako savetuje neki nepromišljeni stručnjak za PR, ili nešto treće? Stičem utisak da Upravni odbor i dalje radije komunicira sa njim nego sa saradnicima, jer je strategija nošenja sa problemom nepromenjena: red guranja pod tepih, red demagogije, red pritiska. Srećom, to im ne prolazi. Tim za poverljivo prijavljivanje obustavlja rad. Rad na kodeksu staje. Dve trećine grupa otkazuje seminare. A Upravni odbor i dalje ne razume da cilj nije odbraniti se pričanjem o sopstvenoj veličanstvenosti, već da je cilj stvoriti Petnicu u koju bilo koja od Hrabrih Petničarki može da se vrati bez straha od susreta sa ljudima koji su zataškavali problem. Kao da se ni ne pitaju da li do urušavanja Stanice može doći bez ikakve pomoći spolja, i to zbog načina na koji njom upravljaju.

Da li bi situacija izgledala drugačije da je neko okrenuo telefon i javio policiji da jedna osoba u Stanici traži od učenica da se slikaju gole? Lično, mislim da je problem dublji od toga, i da je suština u odsustvu atmosfere poštovanja i otvorene komunikacije. Priča se o nekom generacijskom jazu kao da ljudi nisu razumeli pre 20 godina da neko ko radi sa srednjoškolcima ne treba da ima štos njihovih golišavih fotografija. Naravno da jesu razumeli. Jaz nastaje jer su mlađi u podređenom položaju, a stariji često ne mogu da pretpostave kakvom tretmanu oni bivaju izloženi od strane njihovih dragih kolega i drugova koji su u drugim kontekstima sasvim prijatni ljudi. Zbog toga mlađi lakše identifikuju izvore problema i jače osećaju nepravdu koja objektivno postoji.

Danas otvaram karte da bih stavila Upravnom odboru do znanja da iza krize stojim samo ja. Nemam veze u Srbiji, niti pretenzije na vlast. Nisam žrtva, ali sve znam. Jedini motiv mi je ljubav prema Petnici, a jedina moć koju imam je što su mi se nebrojeni Petničari i Petničarke poverili jer su u meni našli osobu koja je spremna da ih čuje. Nemojte izneveriti njihovu želju da Petnica postane mesto gde vladaju zdravi odnosi. Priznajte realnost. Ovo nije smelo da se desi.

Autorka je naučna saradnica Oksfordskog centra za emocije i afektivnu neuronauku pri odeljenju za psihologiju Univerziteta u Oksfordu. Bavi se istraživanjima ljudskog mozga i ljudske psihe. Školovala se u Beogradu, Amsterdamu i Nijmegenu, gde je odbranila doktorat iz oblasti kognitivne neuronauke. Stručne radove objavljuje od 2006.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.