Od toplotnog udara koji je pogodio sjeverozapadni Pacifik do temperatura koje su “neizdrživo visoke” za narod u Pakistanu, posljedice klimatskih promjena nisu više daleka prijetnja – već sada su tu.

Britanska Kolumbija u Kanadi dopire tako daleko do sjevera naše zemaljske kugle da sam jednom vidio polarnu svjetlost blizu granice sa Jukonom. Upravo zbog geografskog položaja Kanade izgleda zapanjujuće činjenica da je od nedavnog toplotnog udara umrlo oko tristo ljudi usred temperatura koje su dostizale 49.5°C.

Mnogi preminuli bili su stariji ljudi koji su živjeli sami u domovima bez ventilacije. Šokantni trenuci poput ovog, koji je sada više od godišnjeg događaja, mogu u nama nanovo podstaći jaku potrebu da učinimo nešto po pitanju klimatskih promjena.

Nema sumnje da je toplotni udar u Kanadi zadobio toliku pažnju u Globalnom Sjeveru zbog toga što je Kanada jedna od glavnih ekonomskih sila, u kojoj se većinski priča engleski jezik, i čije stanovništvo uglavnom sačinjavaju bijelci. Ne bismo smjeli zanemariti ekstremne vrućine u dijelovima svijeta koji su ranjiviji i podložniji uticajima klimatskih promjena.

Svjetski program za hranu UN-a (WFP) upozorio je da se do 400,000 ljudi u Madagaskaru nalazi pred prijetnjom od gladi nakon konstantnih suša. U državi u kojoj se 1,14 miliona ljudi suočava sa nedostatkom hrane, četrnaest hiljada već sada se nalaze u katastrofalnim uvjetima. Ova kriza prouzrokovala je to da na hiljade ljudi satima hodaju od seoskih do gradskih sredina u potrazi za hranom. Izvršni direktor WFP-a, David Beasley, jasno je naglasio da su ove suše, a samim tim i interno raseljavanje ljudi, prouzrokovani klimatskim promjenama.

Već sada se u Srednjoj Aziji i na Bliskom Istoku nalaze neka od najtoplijih mjesta na Zemlji. Tokom prošle sedmice, izvještavalo se kako je temperatura koja je dostizala 52°C u Džakobabadu u Pakistanu “veća od onoga što ljudsko tijelo može podnijeti”. Sve ovo dešava se u ambijentu u kojem su klimatizacijski uređaji rijetki, gdje redovno dolazi do nehotičnih prestanaka napajanja strujom, i gdje 40% Pakistanaca živi u višedimenzionalnom siromaštvu.

Zemlje koje su na Bliskom Istoku početkom juna dostigle temperaturu od 50°C bile su Oman, Kuvajt, Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati. Idemo putem kojim će dijelovi regiona najvjerovatnije postati nenaseljivi u toku našeg životnog vijeka, pa čak i brže nego što se očekuje.

Ova planetarna kriza ekstremnih vremenskih uvjeta nije u dalekoj, pa čak ni bliskoj budućnosti. Već je tu, i samo će se pogoršavati kako godine prolaze. Sve u svemu, nismo na putu ka promjeni ovoga trenda – niti smo spremni da sigurno živimo sa posljedicama ovih promjena.

Zeleni New Deal

Ovaj kontekst čini patetičnim rast podrške među vladama, korporacijama i NVO-ima za ispunjavanjem ciljeva “nulte stope emisije do 2050”. Ovi ciljevi dobivaju prostor na jeftinim zelenim naslovnim stranama, ali ono što je još ozbiljnije, oni ukazuju na ambivalentnost njihovih predlagača o razmjeri i tempu neophodnog djelovanja. Podržavanjem nulte stope emisije do 2050. prešutno se priznaje da se bezbrižno dopušta povećanje broja smrtnih slučajeva zbog odugovlačenja s uklanjanjem emisija štetnih gasova za naredne tri decenije.

Tokom 2019. godine, Laburistička stranka za Zeleni New Deal zalagala se za to da britanska Laburistička stranka usvoji kao cilj dostizanje nulte emisije do 2030. Debate o ovom cilju usredotočile su se na izvodivost i implikacije za Veliku Britaniju. No naš prijedlog o dekarbonizaciji za samo jedno desetljeće bio je najviše potaknut zalaganjem za globalnu pravdu. Velika Britanija ima odgovornost da ukloni emisiju brže zbog nesrazmjernih doprinosa emisiji tokom historije: prema jednom izvještaju pravedan udio smanjenja emisije stakleničkih plinova Velike Britanije iznosio bi 200 posto do 2030. To bi značilo smanjenje do nulte stope emisije u samoj državi i finansiranje jednakih redukcija na međunarodnom nivou.

Takav brz cilj postavlja tempo za stvarne mjere Zelenog New Deala. Jedan od ključnih ciljeva je prelazak sa fosilnih goriva na čistu energiju. Zapanjujuća stvar o toplotnom udaru u Britanskoj Kolumbiji je to što su prethodnih godina dominirale debate u politici provincije u vezi sa trans planinskim naftovodima: Justin Trudeau je toliko uporno pokušavao da na silu izgradi naftovode (protiv volje naroda Britanske Kolumbije) da je federalna vlada potrošila 4.5 milijarde dolara kako bi ga nacionalizirala.

Opći međunarodni trend je težnja za daljnim vađenjem nafte i plina, što podržavaju kako vlade, tako i finansijski sektor. U Kanadi i van nje, najsiromašniji i radnička klasa pate dok elite profitiraju iz ključnog uzročnika ekstremnih vremenskih uvjeta.

Socijalistički Zeleni New Deal čiji je cilj transformiranje ekonomije nije samo ideološka preferencija već prijeka potreba. Postupno ukidanje fosilnog goriva mora biti popraćeno ogromnim investicijama u nove industrije i tehnologije, a za ovo je potreban konačni prekid mjera štednje koje su urušile kapacitet države u posljednjoj deceniji.

Kako bi se osiguralo brza i poštena tranzicija, moramo proširiti javno vlasništvo širom ekonomije kako bi se potisnuo propali i parazitski privatni sektor. Sa te osnove mogli bismo krenuti sa demokratskim planiranjem kako bi se koordinirala mobilizacija čitave ekonomije. Na taj način, kroz re-industrijalizaciju i kreiranje miliona dobrih zelenih poslova, stavili bismo pravdu za većinu ispred profita manjine.

U svemu ovome, ne možemo naše ambicije ograničiti na kontraproduktivne pokušaje da se dekarbonizira samo jedna nacija. Sve veća ranjivost i osjetljivost država poput Madagaskara i Pakistana na ekstremnu vrućinu većim dijelom prouzrokovana je historijom kolonijalizma i imperijalističke globalne ekonomije koja nastavlja proizvoditi ekstremne nejednakosti među nacijama i u samim nacijama. Svaki Zeleni New Deal u Globalnom Sjeveru mora uključivati prenošenje resursa za podržavanje međunarodne dekarbonizacije, te u isto vrijeme prisvojiti proaktivne strategije javne nabavke kako bi se promicala ekološka pravda i radnička prava u globalnim lancima opskrbe.

Pravedna prilagodba

Ovi mjeseci ekstremne vrućine s pravom nadahnjuju pokret za ambiciozne strategije dekarbonizacije, ali jednako tako ističu kako je prekasno fokusirati se samo na strategije izbjegavanja. Čak i kada bismo sutra prestali vaditi fosilna goriva, mnoge posljedice klimatskih promjena već sada su s nama i samo će se nastaviti javljati.

Ljevica i pokreti za borbu protiv klimatskih promjena morali bi se organizirati kako bi pokrenuli programe društveno pravedne prilagodbe klimatskim promjenama, kako bi zajamčili adekvatne resurse i procedure za borbu sa ekstremnim vremenom dok se ono bude pogoršavalo. Ova borba ne smije se predati odlukom da se posljedice samo ublaže. Prilagodba klimatskim promjenama mogla bi se jednostavno usmjeriti ka očuvanju profita bogatih; moramo osigurati da ona kao prioritet ima sigurnost i pravdu za one koji su najmanje odgovorni za emisiju štetnih gasova.

Da li su naše hitne službe dobro organizirane da reagiraju u slučajevima katastrofa? Da li imamo snažne zdravstvene sisteme koji su spremni da prošire svoje kapacitete onda kada je to potrebno? Da li imamo planove za evakuaciju uključujući sigurne uslove za raseljene? Postoje li krizni planovi za distribuciju hrane tokom nestašica? Da li smo uložili u naše zgrade da podnesu oluje i poplave i da se hlade tokom ekstremne vrućine? Da li imamo sistem socijalnog osiguranja koji može pokriti troškove za gubitak i štetu načinjenu kućama i biznisima, koliko god to koštalo? Da li imamo radnička prava prikladna razdoblju u kojem će posao postati nemoguć zbog novih uslova?

U mnogim mjestima odgovor na većinu ili sva ova pitanja je veliko ne. Kapitalizam sprječava djelovanja kojima bi došlo do dekarbonizacije iz istih razloga iz kojih ograničava ulaganja u mjere usmjerene ka življenju sa posljedicama klimatskih promjena: kratkoročni profiti važniji su od sigurnosti i pravde.

Upravo iz tog razloga ne možemo se pridržavati lažnog izbora između ublažavanja i prilagodbe klimatskim promjenama. Mjere preoblikovanja ekonomije kroz proširenje javnog sektora, povećanja kapaciteta država, pokretanja investicija, i promoviranja ekonomske demokratije pružaju nam alate za dekarbonizaciju i prilagodbu u isto vrijeme, te zadovoljavaju osnovne potrebe svih.

Ne bismo trebali od vladajuće klase prihvatiti budućnost u kojoj ćemo živjeti u ekstremnim vremenskim uvjetima izazvanim klimatskim promjenama – ali se moramo pripremiti za to. Prioritet Ljevice i pokreta za borbu protiv klimatskih promjena bi naravno trebalo biti stavljanje pritiska na državu da zadovolji te potrebe kroz Zeleni New Deal. No, ne možemo sve napore uložiti u slučaj političkog uspjeha. Moramo se pripremiti za različite opcije, uključujući to da nećemo pridobiti državnu moć u neophodnom vremenskom okviru, te da je neizbježan scenarij u kojem kapitalističke države neće pokazati odgovornost u pet do dvanaest.

Pandemija COVID-a 19 pokazala je početke naše sposobnosti da gradimo mreže solidarnosti i međusobne pomoći u našim zajednicama kao odgovor na državno adbiciranje društvenih odgovornosti tokom krize. Takvo organiziranje moralo bi biti otpornije i dugotrajnije, i u srži njegove misije uvijek bi trebala biti politička transformacija. To bi se moglo pokazati i trajnijom odlikom naših napora ukoliko se želimo odbraniti od ekstremnih efekata klimatskih promjena, kao i od okrutnosti bogatih.

S engleskog prevela: Amina Turudija