I kamen bi zaplak'o

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Dok se počinioci i zlikovci još uvijek skrivaju ili negdje iz prikrajka uz debelu stražu prkose – Bošnjaci u bolu ali ponosno uzdignuta čela, koračaju noseći transprente, zastave, bajrake i druga obilježja koji podsjećaju na tu srebreničku golgotu.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Uoči 11-og jula, još dok smo bili za sofrom kažem mojim čeljadima: večeras ćemo gledati „Quo vadis, Aida“ , a sutra u deset sati počinje direktan prenos iz Srebrenice i molim vas da budete svi na okupu da zajedno to pratimo. A, poslije podne idemo isto tako svi skupa na „Marš Mira“. (Marš Mira ili Mirne demonstracije na dan 11.jula Bošnjaci organiziraju svake godine kako u Beču tako i u svim velikim gradovima bošnjačke dijaspore). Ovaj put od Zapadne želj. stanice do Trga Heroja gdje će se održavati program. – Znamo babo, tu obavijest smo već nekoliko puta dobili od naših prijatelja, drugova i drugarica – glasio je odgovor.

Danas, jedanaestog jula svjesni da će nas taj prenos potresti , uznemiriti i držati danima u tuzi i žalosti pratili smo te bolne i teške slike i ispovijesti naših majki, sestara, braće i očeva na TV ekranima. Svi, orošenih očiju skrivali smo poglede jedni od drugih ali ipak svakom od nas se poneka vrela suza otkine. A onda šutke ustajemo pojedinačno tražeći maramicu ili do kupatila kratko da hladnom vodom speremo tragove suza vraćajući se ponovo na svoje mjesto. No, ponovo se to isto ili još teže za srce i dušu čuje i vidi na istom ekranu. Ponovo slušamo još teža još potresnija i tragičnija kazivanja preživjelih svjedoka i ponovo nam se svima zamagljuje slika i naviru emocije koje izgone još krupnije i vrelije suze.

Moj prvi dodir sa Srebrenicom, Potočarima i Bratuncom je bio još odmah s početka osamdesetih prošlog vijeka. Odnosno prvi put kad sam iz Konjević polja skrenuo prema Bratuncu ostala mi je urezana u sjećanje slika djece koja su išla iz škole ili u školu. Naime, mogle su to biti curice i dječaci prvog, drugog ili trećeg razreda osnovne škole, ali sasvim oskudno odjeveni. Zapravo djevojčice su još uvijek nosile dimijice i gumene opanke ili čizme na nogama što je kod nas u srednjoj Bosni bilo skoro zaboravljeno. Ako ne zaboravljeno, onda bar kad dijete pođe u školu malo se ljepše i bogatije odjene i obuče. Naravno, to su bila djeca Bošnjaka koji se tada Muslimani zvaše. A onda, kada sam poslije toga po ko zna koji put prolazio neki od kolega mi se povjerio: pazi, ovo ti je Kravica i ovdje su većinom Srbi (tada još nije bilo ni pomisli o četništvu i četnicima. Ali samo, ne, pomisli u bošnjačkim glavama, u ne-bošnjačkim je ta ideja bila zasađena i počela da klija još davno).

Tada, moj profesionalni zadatak me odveo nigdje drugo nego u Potočare u fabriku akumulatora u izgradnji i ne brojeno puta sam tog ljeta te godine iz Sarajeva dolazio u Potočare. Dobro upoznao i Bratunac i Potočare i Srebrenicu. Ti ljudi Bošnjaci koje sam susretao bilo službeno ili privatno su mi ostali vrlo dragi. Bili su jako susretljivi i pitomi, srčani i srdačni u razgovoru, željni da ti pomognu i učine uslugu. Iz njih je izbijala neka ljudskost i toplina koju mi u srednjoj Bosni nismo imali. Imao sam osjećaj da sam im bio drag kao da sam im rod i neka bliska familija. Bio sam mlad i teško sam nalazio sagovornika koji bi mi se htio i smio povjeriti. Ali mogao sam od tih rijetkih razumjeti između redova da su više nego obično bili naklonjeni vjeri i da su kao očekivali naki spasilački brod, nekog velikog autoriteta za kojim će se povesti i koji će im uliti sigurnost. Osjetio sam da kod njih vlada neka ne izvjesnost, da su daleko od matice i da im neko beznađe visi u zraku.

Tvornica akumulatora je završena, puštena u proizvodnju a mi izvođaći se razišli i otišli dugim i drugim stazama. Sve iz tog perioda mi je ostalo u lijepom sjećanju. Nije mi se dopadalo što je Bratunac i Ljuboviju u Srbiji dijelio samo jedan drinski most. Svjestan srpske i srbijanske nadmoći zle slutnje su mi prolazile kroz glavu – ali ni iz daleka nešto slično događajima koji će se zbiti devedesetih. Na drugoj strani Srebrenička teritorija sva u tipičnim bosanskim brdima se isto tako Drinom, drinskim mostom i hidrocentralom graničila sa Bajnom Baštom. Vlasenica, Milići, Nova Kasaba i Zvornik su zatvarali bratunačko-srebreničku teritoriju.

Od toga je prošlo desetak godina i nad Bosnom a posebno nad Podrinjem se nadviše mrki, teški i olovni oblaci. Dugo pripremana i planirana oluja u zlikovačkim glavama će pobiti, poklati, spaliti, protjerati, srušiti, uništiti i opljačkati sve što nije srpsko. Skoro da niko nije mogao vjerovati da se u Beogradu i njegovim filijalama kovao takav plan. Bujica zla koja je krenula iz srpskog vojnog i političkog vrha bila je previše dušmanska i otrovna i za veće narode i države nego što je bosanska.

Dana 11-og jula 2021. godine Bošnjaci, a sa njima i svi drugi ljudi koji se solidarišu obilježavaju kao i svake godine taj Dan. Dok se počinioci i zlikovci još uvijek skrivaju ili negdje iz prikrajka uz debelu stražu prkose – Bošnjaci u bolu ali ponosno uzdignuta čela, koračaju noseći transprente, zastave, bajrake i druga obilježja koji podsjećaju na tu srebreničku golgotu. I ne samo u Beču tako se to dešava u svim gradovima od Australije do Amerike gdje god su se Bošnjaci obreli. U glavnom gradu Austrije gdje se zaustavilo najviše Bošnjaka iz Podrinja organizovan je Marš mira u organizaciji „Consilium Bosniacum“ na čelu sa predsjednikom Damirom Saračevič književnikom i koordinatorom organizacije gospodinom Huremom Avdić. Centralna manifestacija je održana na Trgu heroja na platou između predsjedničke palate i Nacionalne biblioteke- najreprezentativnijem mjestu za najsvečanije ceremonije.

Bošnjacima se između ostalih obratio prof. dr. Kemal Kozarić ambasador BiH i održao sjajan i sadržajan govor , gosp Omar Al-Rawi dugogodišnji političar i član gradskog vijeća iz SPÖ partije koji uvijek stoji uz nas Bošnjake, i što je posebno vrijedno hvale a to je da je gosp. Željko Komšić član Predsjedništva BiH istog dana bio u Potočarima a potom doletio u Beč da bi prisustvovao našoj manifestaciji. Posebne hvale pripadaju i gospođi Janji Beč Neumann koja se bavi istražiteljskim radom područja i naroda zahvaćenih genocidom. Poruke podrške su pročitane i sa najvišeg političkog vrha Austrije.

Poruke skupa i poruke govornika su uglavnom sadržane u tome da se nikom i nikada ne ponovi ono što je Srebrenica i njezin narod preživjeli i doživjeli. Poruke su uvijek u sebi nosile notu ponovne izgradnje prijatelstva i povjerenje uz obavezno naglašavanje da se nikada ne smije zaboraviti i da ćemo Srebrenicu odnosno mezarje u Potočarima posjećivati i u amanet ostaviti našim potomcima da nastave našu tradiciju vijekovima.

Čitajte više