Ljeto patrijarha

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
A i njegov Bog bio je valjda na godišnjem odmoru dok su s pravoslavljem na usnama srpski vojnici u samo tri dana „ubili“ Srebrenicu.
Žene u crnom na Trgu republike u Beogradu, foto: Srđan Veljović
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

U pravu je moj prijatelj, bosanski franjevac Drago Bojić, kad kaže da je Porfirije u stanju katalepsije, to jest obamrlosti, umrtvljene savjesti, bez osjećaja stida i krivice. A i njegov Bog bio je valjda na godišnjem odmoru dok su s pravoslavljem na usnama srpski vojnici u samo tri dana „ubili“ Srebrenicu.

Fino je živio u centru Zagrebu, družio se s poznatim facama, predstavljao kao roker, skoro pa ljevičar, bio sudionik festivala alternativne kulture u Šibeniku, propagirao važnost dijaloga između Srba i Hrvata, član je Savjeta Srpskog narodnog vijeća koje je izdavač tjednika Novosti, koji pak pažljivo bilježi svako njegovo ukazanje. Da, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, reklo bi se, ostavio je traga u društvenom životu hrvatske metropole, jer je nalazio vremena i za kružoke s važnim zagrebačkim likovima, novinarima, političarima, pa su se na tim redovitim sijelima drvila velevažna pitanja odnosa crkve i države, a o pravoslavnom Božiću zajednički kidala ona pečena pogača. Svakako idilično vrijeme za Porfirija koji je u veljači avansirao za poglavara Srpske pravoslavne crkve.

Teško su se od novoga patrijarha rastali zagrebački mu drugovi, natjecali se u pohvalama, svi uvjereni kako će upravo on, kozmopolita, zauzdati vjetar nacionalističke, ratnohuškačke pravoslavne crkve. Pa time i unaprijediti loše odnose između katoličke i pravoslavne crkve, a posebno između pravoslavlja Srbije i Crne Gore. Tim više jer je po odlasku na novu funkciju patrijarha utvrdio da mu je Hrvatska zauvijek druga domovina, a potom obećao kako se njegovo „patrijarško služenje neće kretati stazama parcijalnih interesa, niti sadržavati parcijalno bavljenje politikom.“

Ali kakva bi to bila crkvena nomenklatura a da odmah ne prigrli vladajuću politiku, pa je na žalost onih zagrebačkih intelektualaca s Porfirijevih kružoka ovaj netom nakon izglasavanja Rezolucije o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, u Skupštini Crne Gore, pokazao svu raskoš humanizma crkve kojoj je na čelu kazavši, sve na tragu velikosrpske politike Beograda: „Oni koji su na krilima i snazi mitropolita Amfilohija došli da grade mostove i zbliže ljude, iznevjerili su njegovo povjerenje, blagodat božju i stavili se u službu sila ovoga svijeta koje postoje samo na polarizacijama“. U „sile svijeta“ uračunava naravno Haški sud, a dragi mu Amfilohije jest ratni huškač, zlotvor i do smrti zagovornik ideje da je Crna Gora tek dio „srpskih zemalja“, osporavatelj autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, pa već samo pozivanje na njega i to u kontekstu negiranja genocida u Srebrenici govori da SPC ostaje čvrsto ukopana u svoju ideologiju tla i krvi.

A Porfirijeva izjava da je „postavljen da čuva i obnavlja žrtvu i mučeničko stradanje Crkve Božje“ jasno daje do znanja da će slijediti put vječne srpske martirologije, bez osvrtanja na kobni politički utjecaj svoje crkve u ratu 90-ih, onemogućujući tako i proces kolektivne katarze.

Simpatični lik sa zagrebačkih ulica sada se poziva na „svetost“ patrijarha Pavla i „mirotvorstvo“ svoga prethodnika Irineja, mada je prvi za vrijeme krvave velikosrpske agresije na susjedne zemlje šutio kao riba, drugi je tu politiku podržavao, da bi fašističku tvorevinu Republiku Srpsku unutar BiH Irinej nazvao „božanskim htjenjem“. Ipak najveća briga novoga patrijarha jest „mnogostradalno Kosovo, koje je naš zavjet, pupčana vrpca koja nas povezuje sa suštinom našeg identiteta“. I tako je naš Porfirije brzo zbacio svoj moderni zagrebački imidž i navukao vojni šinjel srbijanskih vođa kojima je Kosovo isti fucking identitet, pa u njegovim izjavama nema ni traga sućuti, a kamoli krivnje zbog strašnih stradanja Albanaca na Kosovu.

No najzlokobnije je ipak što Srpska pravoslavna crkva i njen vođa osuđuju crnogorsku rezoluciju o Srebrenici, kao i da upravo crkva, uz srpski politički establišment, stalno destruira Crnu Goru, izaziva društvene nemire, a pod egidom obrane svojih crkvenih dobara SPC se zapravo bavi klerikalizacijom i nedopustivim posrbljivanjem crnogorskog društva.

Dakako da bi moglo i drukčije kad bi Porfirije priznao da se u Srebrenici jest dogodio genocid za koji je odgovorno srpsko vodstvo, ustrajao na ideološkom reformiranju sebi podređenog svećenstva i posredno vjernika, jer onda Srbi ne bi masovno slavili svoje ratne zločince, a utro bi put i konačnom kolektivnom suočavanju s odgovornošću za tolike zločine na prostoru bivše Jugoslavije.

Ali ako se o „božanskom narodu“ u ratovima 90-ih ne može suditi na profanim ovozemaljskim sudovima, onda ne važe ni haške presude ratnim zločincima, pa utoliko Porfirije, jezikom beogradske političke elite i medija, odbija odgovornost za srpska zlodjela, posebno u Srebrenici, a kamoli da spomene krivnju svoga svećenstva tokom ratnih događanja. Oni međutim boljeg pamćenja sjetit će se recimo episkopa Vasilija Kačavende koji je već 13. jula 1995., odmah nakon pada Srebrenice i početka masovnog pokolja Bošnjaka, došao u taj gradić kako bi čestitao „srpskom generalu i hrabroj srpskoj vojci“. Taj general bio je na doživotnu robiju osuđeni Ratko Mladić.

Zato je u pravu moj prijatelj, bosanski franjevac Drago Bojić, kad kaže da je Porfirije u stanju katalepsije, to jest obamrlosti, umrtvljene savjesti, bez osjećaja stida i krivice. A i njegov Bog bio je valjda na godišnjem odmoru dok su s pravoslavljem na usnama srpski vojnici u samo tri dana „ubili“ Srebrenicu.

Čitajte više