Između pragmatizma i razočaranja

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Proces proširenja EU na zapadni Balkan je praktično zamro. U regionu to vodi frustraciji. Ipak, u posljednje vrijeme je bilo malih, ali vrijednih pomaka.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Berlinski proces za zapadni Balkan je bez sumnje jedna od velikih njemačkih spoljnopolitičkih inicijativa, koje su u tijesnoj vezi sa imenom i ličnim angažmanom Angele Merkel. Sedam godina od početka, i već pri kraju ere Merkel, samit se vratio tamo gdje je nastao.

Ali, pragmatična trezvenost procesa, koju simboliše i Angela Merkel, povukla se pred otrežnjenjem koje odavno vlada u zemljama zapadnog Balkana kada se radi o očekivanjima od proširenja EU. Procesi godinama zastajkuju – s jedne strane zbog veta i blokada iz Brisela; s druge strane, jer u samim zemljama nema suštinskog napretka.

Sa odlaskom Angele Merkel postoji bojazan da će se nestati i snaga kojom su se Njemačka i kancelarka lično prethodnih godina zalagali za šest zapadnobalkanskih zemalja u EU, kao i za evropsku perspektivu u tim zemljama. Ne samo da bi bilo poželjno, već i u interesu Njemačke i EU, ukoliko bi se Njemačka i nadalje pokazivala, ne samo kao iskreni posrednik, već svojom čitavom spoljnopolitičkom snagom kao lokomotiva regionalne saradnje, i ako bi se založila za evropsku perspektivu zemalja zapadnog Balkana.

Nema prave pristupne perspektive?

Bilans Berlinskog procesa je mršav, ukoliko su se nakon sedam godina očekivali veliki pomaci i regionalna saradnja. Jedva da ima napretka u pomirenju i međusobnom političkom priznavanju.

A ipak, ima mnogo veoma konkretnih uspjeha u centralnim pitanjima koja direktno koriste ljudima u tim zemljama, i utiru put normalizaciji u regionu: recimo inicijativa koja povezuje mlade RYCO, ukidanje naknade za roming od 1. jula i pripreme za stvaranje zajedničkog regionalnog tržišta. Taj projekat bi do 2024. zapadnom Balkanu trebalo da omoguće četiri temeljne slobode na kojima je izgrađena EU: slobodan protok ljudi, robe, usluga i kapitala.

To je perspektiva koja je možda realnija nego integracija regiona u EU. Na zapadnom Balkanu svakako mnogi više ne vjeruju da ih EU zaista želi. Jer i kada države urade svoje domaće zadatke, EU im odriče ono što je obećala: pristupni proces Srbije i Crne Gore godinama stagnira, Sjeverna Makedonija i Albanija nisu do sada otpočele pregovore, Kosovu se kao jedinoj zemlji stalno odlaže vizna liberalizacija. A Bosna i Hercegovina je, pored Kosova, najdalje od ikakve konkretne pristupne perspektive.

EU je na putu da prokocka svoju ulogu orijentira i perspektive za region. Izblijedilo je obećanje iz Soluna. Nedavno su se, tokom nabavke vakcina, te države osjećale ostavljenim na cjedilu. Drugi igrači su pred vratima: Turska, Rusija, Kina, ali i Sjedinjene Države.

Sve dok EU sebe sputava tako što pojedine zemlje blokiraju proširenje na zapadni Balkan, inicijative iz Berlinskog procesa biće važnije nego ikad. Nemogućnosti da se postigne veliki politički napredak te inicijative suprotstavljaju politiku malih koraka. Mali koraci na ispravnom putu regionalne saradnje koja na dugi rok stvara olakšanja u svakodnevnom životu i normalnost mirnog susjedstva, tamo gdje su do sada dominirala nacionalistička razdvajanja.

Dok sjaj EU sve više čili na Zapadnom Balkanu, angažman pojedinih država EU i institucija koje su uključene u Berlinski proces mogao bi da bude blještavi svjetionik. Sve stranke koje imaju kandidate u trci za nasljednika Angele Merkel zvanično podržavaju integracioni proces zapadnog Balkana. Ali, potrebno je više kako bi se prevladalo razočaranje u regionu: Merkel je ovdje trezvenim pragmatizmom pokrenula format kojem će pod idućom njemačkom Vladom trebati nastavak, obnova i jačanje. On to i zaslužuje.

Čitajte više